Potonuće u razorno ludilo

Godine 1988. i kod nas objavljenu, pripovjedno filmski režiranu, sugestivnom te dramaturški i narativno jezgrovitu stripu Batman: Strašan vic, kultni anarhoidni scenarist Alan Moore (Čuvari, Iz pakla, V for vendetta) i crtač Brian Bolland (Sudac Dredd, Batman: Crno i bijelo) ponudili su neobičnu, za inovativnu i intrigantnu inačicu prošlosti i njome uvjetovane osobnosti arhineprijatelja čovjeka-šišmiša, istodobno i omražena i omiljena Jokera. U njihovoj priči Joker je postuliran kao tragičan lik, kao inicijalno prostodušan i naivan čovjek koji, želeći financijski omogućiti pristojan život trudnoj supruzi i sebi, pristane sudjelovati u pljački tijekom izvođenja koje će kao planirana žrtva pasti u kiselinu i trajno deformirati svoj lik, da bi bio dotučen te na put ludila i kriminala usmjeren viješću o ženinoj pogibiji. U dotad dobrano konvencionalan i klišeiziran svijet superjunaka, u kojemu su jednom postavljeni likovi te njihove osobine i antagonizmi bili čvrsto zadani, Moore i Bolland su u drugoj polovini 80-ih, zajedno s Frankom Millerom u Povratku mračnog viteza, također Millerom i Davidom Mazzucchellijem u Godini prvoj te opet Mooreom i Daveom Gibbonsom u Čuvarima, ljubiteljima stripa i poglavito stripovskih superjunaka ponudili drukčije poglede na superjunake, njihove karaktere, intimne svjetove i egzistencijalne dvojbe. Vođen težnjom za istraživanjem granica i mogućnosti medija stripa te za isticanjem onoga što se može ostvariti u stripu, u odnosu na književnost i film, Moore je tako kreirao svjetove u kojima su dotad nerijetko dvodimenzionalni papirnati junaci, k tome i dijelom formalni, a dijelom i stvarni negativci, postali suočeni s egzistencijalnim dvojbama, nelagodnim životnim i intimnim dramama, s vlastitim tjeskobnim duševnim stanjima i složenim međuodnosima, a sve je bilo garnirano provokativnim religijskim, društveno-kritičkim i političkim temama, uz iznimno značenjsko, asocijativno i konotativno bogatstvo.

Phoenixov je Joker najslojevitiji

Negativac kao protagonist

Nakon što su tijekom minula tri desetljeća, koliko je proteklo od remek-djela Batman Tima Burtona, stripovski superjunaci u medijima filma i televizije doživjeli istinsku i u uspjelijim slučajevima intrigantnu i karakterno-psihološki slojevitu renesansu (u manje uspjelim i neuspjelim slučajevima tek usmjerenu na eksploataciju atraktivnim zapletima te mitologijom i mitemima potentnih univerzuma), svijet u velikoj mjeri sličan onom iz Mooreove imaginacije na dojmljiv je način na velikom ekranu zaživio u recentnom Jokeru suscenarista i redatelja Todda Phillipsa. Štoviše, Zlatnim lavom i još dvjema nagradama u Veneciji ovjenčan Joker, kojem se predviđa bogata žetva nagrada i oskarovske nominacije, osobito za fantastičnog Joaquina Phoenixa u naslovnoj ulozi, u tolikoj je mjeri murovski film, da se može pretpostaviti kako je legendarni ekscentrik i mizantrop Moore konačno dočekao djelo utemeljeno na svijetu stripa kojim može biti zadovoljan.

Redatelj Todd Phillips, s kojim scenarij supotpisuje Scott Silver (8 milja Curtisa Hansona, Boksač Davida O. Russella), filmaš je nestalne karijere, tijekom koje je u četvrt stoljeća snimio i katastrofalan Put do zrelosti i korektnu filmsku inačicu Starskyja i Hutcha, i neujednačenu hit-trilogiju Mamurluk, i tek sporadično duhoviti Termin, i vrlo uspjelu biografsku satiričnu humornu dramu Psi rata. Efektno stiliziran, dojmljivo atmosferičan, koloristički raskošan, sugestivno režiran i odlično glumljen Joker kruna je Phillipsove dosadašnje karijere, film koji se skladno uklapa u likom Waltera Whitea iz antologijske serije Na putu prema dolje započet svojevrsni trend negativaca kao protagonista, trend u kojemu su pored Venoma i ekipe iz Odreda otpisanih recimo i televizijski Hannibal Lecter te Frank Underwood iz Kuće od karata.

Kao glumac spreman na eksperimentiranje i žrtvu (vidjeti lažni doks Još sam tu Caseyja Afflecka i psihološku krimi-dramu Iskupljenje u New Yorku Lynne Ramsay, u kojoj je u liku Joea moguće detektirati zametke aktualnog Jokera), sjajni Joaquin Phoenix za potrebe uloge smršavio je 25 kilograma, što liku koji tumači, a čije kosti u scenama u kojima je djelomično razodjeven na čitavom tijelu do pucanja napinju kožu i prijete da će je probiti, daje nadrealne i gotovo sablasne konotacije. Njegov je Joker najslojevitiji, u kontekstu razigrana i autoironična Jacka Nicholsona, uvjerljivo manijakalna Heatha Ledgera i karikaturalnog Jareda Leta. Sredovječni Arthur Fleck načelno je dobrodušna osoba koja požrtvovno skrbi o staroj i mentalno nestabilnoj majci Penny, koja u bolnici kao crveni nos pokušava (i uspijeva) nasmijati teško bolesnu djecu, koja djecu nasmijava i u javnom prijevozu i koja, unatoč praktički nepostojećem komičarskom daru, želi biti priznata komičarka. Arthur želi biti prihvaćen i voljen, a u tome mu smeta i u djetinjstvu – kako ćemo doznati sugerirano i seksualnim zlostavljanjem uz vjerojatno majčino znanje – stečenog poremećaja zbog kojeg često dobiva napade nekontroliranog smijeha, zapravo cereka koji mu otežava i onemogućuje komunikaciju. Želeći doživjeti priznanje i ljubav, Arthur će naizgled upoznati i početi se zbližavati s mladom susjedom i samohranom majkom Sophie, da bi se naposljetku ispostavilo da je sve to samo u njegovoj mašti. Umetanje ovog u kontekstu čitave priče nepotrebnog detalja možda je i najozbiljniji nedostatak filma, pri gledanju kojeg bi filmofilima problem moglo značiti i poznavanje čitave priče, odnosno očekivanje da se dogodi neizbježno.

Joker kao Guy Fawkes

Dakako, Gotham je i ovdje zapravo New York, a vrijeme odigravanja priče nije sasvim lako odrediti, premda je po gradskim ulicama, scenografiji, TV-programu, odjeći i koloritu najvjerojatnije riječ o kraju 70-ih i(li) početku 80-ih godina. Arthurova je majka prije tri desetljeća radila za bogataša Thomasa Waynea, kandidata za gradonačelnika, i odonda ona njemu šalje pisma u kojima ga moli za pomoć, jer ona i sin žive u oskudici. Kad iz jednog od tih pisama Arthur dozna da bi mu Thomas Wayne mogao biti otac, potencijalno vrlo intrigantno sugeriranje da bi skori Joker i budući Batman, dječak Bruce s kojim će se Arthur susresti, mogli biti braća biva vrlo brzo razriješeno. Šteta, jer bi dalje elaboriranje tog motiva u rukama Phillipsa ili filmaša sličnih ambicija moglo filmskom mitu o Batmanu dati provokativne slojeve. Doživljavajući udarac za udarcem, od gubitka posla preko neuspješnog nastupa u TV-šouu Murrayja Franklina (Robert De Niro izuzetno raspoložen, s asocijacijama na Scorsesejeva Kralja komedije, dok Arthur Fleck itekako podsjeća na De Nirov lik Ruperta Pupkina iz tog filma uz asocijacije na Travisa Bicklea iz Taksista) do naposljetku majčine smrti, protagonist će se lomiti i početi pucati, da bi konačno puknuo i s pištoljem dobivenim od kolege krenuo u ubilački pohod. Oko njegova pohoda, u kojem kao prve žrtve padnu tri arogantna i agresivna mlada yuppieja, autori postupno preko novinskih naslovnica i medija učinkovito grade kontekst parafraze pokreta Anonymous, sa u ludilo otklizalim ubojicom s maskom klauna na mjestu maske Guyja Fawkesa. Kad naposljetku masa ogorčenih i obespravljenih Jokera na rukama uzdigne kao vođu i zapravo mesiju u višestruko rascijepljenu društvu, cjelini će biti dan jasan društveni i politički kontekst, a poveznica s Mooreom postat će razvidna.