Planovi lojalnih Srba

U odnosu na međunarodnu zajednicu, daleko je manje poznato koliki su utjecaj na pojavu Plana Z-4 imali politički ili parapolitički predstavnici hrvatskih Srba koji se nisu pridružili pobunjenicima u Kninu. Među političkim strankama Srba izvan okupiranih područja s vremenom su dvije zadobile jak utjecaj. Srpska narodna stranka (SNS) osnovana je u svibnju 1991. U prvim godinama rata u Hrvatskoj SNS je uživao potporu hrvatskih vlasti, pa je njezin čelnik Milan Đukić obnašao i visoke državne dužnosti. Do proljeća 1994. SNS je uglavnom promicao plan projekta kulturne autonomije za Srbe u Hrvatskoj (dakle, ne zahtijevajući teritorijalnu autonomiju), premda je tražio osnivanje posebnog legislativnog tijela koje bi predstavljalo hrvatske Srbe. S druge strane, Srpski demokratski forum (SDF), utemeljen sredinom 1991, nije osnovan kao klasična politička stranka, nego je želio ulogu središnjega konzultativnog tijela hrvatskih Srba sa zadaćom ključnog utjecaja na oblikovanje „svih pitanja koja se tiču položaja srpskog naroda“ u Hrvatskoj. Za razliku od SNS-a, SDF je, najčešće kroz usta njegova čelnika Milorada Pupovca, odbio priznati manjinski status za Srbe u Hrvatskoj. Naprotiv, od početka je tražio da Hrvatska Srbima prizna ili „povrati“, status „konstitutivnog naroda“, koji bi potom „s ravnopravnih pozicija“ ušao u pregovore sa Zagrebom.

Rješenje manjinskog pitanja

Zbog obnove ratnih djelovanja tijekom većeg dijela 1993. različite zamisli o uspostavi srpske teritorijalne autonomije u Hrvatskoj, u ulozi mogućeg načina dolaska do mira, počele su dolaziti u javnost. Kako smo vidjeli u prošlom nastavku, uglavnom su izlazile iz okvira zadanog dopunama ustavnog zakona o pravima manjina iz svibnja 1992, odnosno išle su u smjeru traženja većeg stupnja autonomije za Srbe u Hrvatskoj od onoga propisana tim zakonom. Treba stoga ovdje podsjetiti da je taj zakon dijelom napisan na temelju rješenja manjinskog pitanja kakvo je primijenjeno u Italiji nakon Drugoga svjetskog rata. Naime, u toj je državi, zbog različitih povijesno-političkih razloga, autonoman status dobilo pet regija: među njima i Trentino – Alto Adige, unutar kojega su pak dva područja većinski naseljena njemačkim stanovništvom izborila dodatna prava, u prvom redu komunalne naravi. Takvo rješenje manjinskog pitanja nije bilo 1993. prihvatljivo ni za SNS, a napose za SDF. Zato su, opet u prvom redu iz redova SDF-a, počeli propagirati Ålandski model, odnosno način rješenja manjinskog pitanja primijenjen između Finske i Švedske. On je Olanđanima dopuštao pravo na vlastitu vladu, policijske snage, zastavu, oslobođenje od vojne obveze i posebnu regulaciju odnosa sa središnjim finskim vlastima, pri čemu su otoci bili u statusu demilitarizirane i vojno neutralizirane zone. Kako je Plan Z-4 išao mnogo dalje od dopuna ustavnog zakona iz svibnja 1992, a time dakle i od tirolskog modela, bilo je jasno da politički predstavnici „lojalnih Srba“, poput nekih predstavnika međunarodne zajednice, zapravo traže daleko viši stupanj autonomije.

Milorad Pupovac i njegov Srpski demokratski forum od početka su tražili da Hrvatska Srbima prizna ili „povrati“, status „konstitutivnog naroda“

SNS Milana Đukića indikativno je potkraj 1993. u javnosti odbio status nacionalne manjine za Srbe u Hrvatskoj i založio se za njihov status „nacionalne zajednice“. Sasvim prikladno, jer nije bilo logike da manjina dobije položaj kakav je SNS predložio savjetnicima hrvatskoga predsjednika početkom druge polovine 1994. Unutar mirovnoga prijedloga nazvana Mir bez alternative, Đukić je zatražio osnivanje nove teritorijalne jedinice koja bi objedinjavala statuse županije i autonomne oblasti. Jedinica, koja bi se nazvala Autonomna oblast (Županija) Kninsko-glinska nastala bi dakle objedinjavanjem proširenih kotara Glina i Knin, ali, daleko važnije, imala bi statusna prava i županije i autonomne oblasti. Konkretnije, predložena srpska autonomija imala bi pravo na sve „funkcije županija koje one imaju prema Zakonu o lokalnoj samoupravi i upravi kao jedinice državne uprave i lokalne samouprave“, ali i pravo na „sve one funkcije koje Ustavni zakon (iz svibnja 1992) stavlja u izvorni djelokrug kotareva s posebnom funkcijom“. Bila bi to županija ili oblast doista posebnog statusa: neka vrsta, kako su primijetili u Predsjedničkim dvorima, „federalne jedinice sui generis“. Đukić je, potom, predvidio da uspostava te jedinice bude praćena dubokim promjenama hrvatskog izbornog i upravnog zakonodavstva. Tako bi „predstavnike Srba“ u parlamentu i jedinicama lokalne uprave i samouprave (županijama, općinama i gradovima) mogli birati samo pripadnici „srpske etničke zajednice“, a srpski član vlade bio bi izabran „samo na osnovu posebne konsenzualne potvrde svih predstavnika Srba u Saboru“. Također, oni bi birali i posebnoga srpskog člana Ustavnog suda. Goruće pitanje integracije Republike Srpske Krajine Đukić bi riješio integracijom njezine policije ili, kako je naveo, „milicije lokalnih Srba“, u sustav unutarnjih poslova Republike Hrvatske, a muškarci bi služili vojni rok samo temeljem „teritorijalnog“ kriterija, odnosno na okupiranim područjima. Đukić je u prijedlogu dosta toga ostavio nepreciziranim, u očitoj namjeri da potakne hrvatske vlasti na pregovore s njim, što bi mu moglo vratiti položaj najjačega predstavnika „lojalnih Srba“ u Hrvatskoj, koji mu je u dobru dijelu preuzeo SDF. Njegov je prijedlog odbijen s obrazloženjem da je „protuustavan“, odnosno u suprotnosti s načelom „cjelovitosti i nedjeljivosti“ države. Đukićev je prijedlog zaista u nekim dijelovima, napose u pravu na posebnu teritorijalnu autonomiju i posebnim pravima predviđenim za sve Srbe u Hrvatskoj, zato jer su izlazili izvan okvira predviđena ustavom i drugim zakonima, sadržavao potencijal za Zagreb neprihvatljiva federalizma.

Kako je ranije navedeno, SDF Milorada Pupovca rano je pokazao da ne vidi Srbe u statusu nacionalne manjine. Njegovi prijedlozi o rješenju srpskog pitanja u Hrvatskoj do pojave Plana Z-4 već su uglavnom formirani. Predviđali su, kako se može pronaći u brojnim prijedlozima ili javnim istupima čelnika SDF-a iz druge polovine 1991. i većeg dijela 1992, najprije promjenu statusa Srba u Hrvatskoj iz nacionalne manjine u „nacionalnu zajednicu“, a zatim preciziranje autonomnog statusa za Srbe, najbolje u obliku posebnog ugovora koji bi oni (naravno, predstavljao bi ih SDF) usuglasili sa Zagrebom, a unutar projekta šire regionalizacije Hrvatske. Važno je ovdje reći da bi takav slijed događaja nužno značio ponovnu uspostavu „političkog subjektiviteta“ za hrvatske Srbe, odnosno povratak u status „konstitutivnog naroda“: dakle, poništenje zakonodavnih intervencija hrvatskoga vrha u manjinsko pitanje u razdoblju 1990–1992. (poput ustavnih amandmana iz ljeta 1990, „Božićnog ustava“ iz prosinca 1990. i ustavnih zakona iz prosinca 1991. i svibnja 1992). Tek nakon toga, dakle u trenutku kada se hrvatskim Srbima vrati status političkog naroda, pristupilo bi se, kako je navedeno u dokumentu SDF-a „definiranju sadržaja autonomije srpskog naroda u Hrvatskoj na osnovi njegove autonomne političke volje, ljudskih sloboda i građanskih prava, kroz sporazum s hrvatskim vlastima“.

Status političkog naroda

Pupovcu i drugima iz SDF-a doista se ne može zanijekati politička smjelost: usred nezavršenog rata predložili su projekt pretvaranja Hrvatske u „složenu državu“, koja bi se sastojala od „ustavnih regija“, poput, kako se može projicirati, istarske i jednog područja s „posebnim statusom“, tj. okupiranih područja. Hrvatska bi se, prema ovom planu, dakle sastojala od niza „ustavnih regija“ s visokim stupnjem autonomije, a još bi k tome posebnim ugovorom bila povezana sa srpskom teritorijalnom autonomijom, tj. jedinicom koja bi obuhvatila sva okupirana područja (dakle, daleko više od jedanaest općina predviđenih dopunama ustavnog zakona iz svibnja 1992). Dodatno, bila bi ustanovljena posebna „srpska skupština“ u Hrvatskoj, ili paraparlamentarno tijelo koje bi imalo pravo veta na sve međudržavne ugovore koje bi Hrvatska potpisala (ako se tiču Srba u Hrvatskoj). Pupovac i SDF doista jesu priznavali teritorijalni suverenitet Hrvatske, ali bi ona imala oblik federacije ili konfederacije. Njihovi planovi jesu predviđali integraciju okupiranih područja, ali na način da bi Republika Srpska Krajina postala „politička realnost“, dobila „politički subjektivitet“.

Još je preostalo utvrditi veze između lojalnih Srba u Hrvatskoj i predstavnika međunarodne zajednice koji su nametali Zagrebu Plan Z-4. Prema dostupnoj dokumentaciji i memoarskim zapisima, Ahrens i drugi odmah su po uključenju u rad Konferencije o miru u Jugoslaviji počeli ozbiljno računati na planove Đukića i Pupovca. Ali ne u jednakoj mjeri. Đukić je redovito dostavljao razne pisane materijale u Haag ili poslije London, ali čini se da su ga ocijenili odveć bliskim hrvatskim vlastima, a time i nedovoljno ozbiljnim partnerom (što je vjerojatno bio rezultat uspjeha SDF-ove kampanje prema kojoj je SNS bio „režimska stranka“). Svejedno je Đukić u proljeće 1995. podupro Plan Z-4. Pupovac je pak još sredinom 1991. uspio postići status samostalnoga čimbenika unutar tijela Konferencije zaduženih za manjinska pitanja. U vrijeme pojave Plana Z-4 njegov je SDF javnosti predstavio „obnovljeni londonski prijedlog“ (upućen Konferenciji 1992), a prema kojem bi „Krajina“ dobila status „regije s elementima državnosti na principu subsidijariteta“: središnja bi vlast tako prenijela iznimno visoke ovlasti (u nekim elementima i suverene) na regionalne vlasti. Konkretno, srpska bi teritorijalna autonomija u Hrvatskoj imala pravo na regionalni parlament i izvršnu vlast, barem neko vrijeme bila bi demilitarizirana (odnosno hrvatske snage ne bi imale pristupa), a njezin bi konačan status bio reguliran posebnim međudržavnim ugovorom između Hrvatske i Srbije, uz jamstvo međunarodne zajednice. Ne bi trebalo sumnjati da je, zbog visokog stupnja podudaranja, Plan Z-4 dijelom utemeljen na prijedlozima SDF-a.