Odmjereno i klasično

Ciklus Orgulje sv. Marka u razmaku od tjedan dana ponudio je posjetiteljima dva različita koncerta. Na prvome od njih, održanu 18. rujna, nastupio je orguljaš Bazilike srca Isusova u Zagrebu te profesor na Muzičkoj akademiji Ante Knešaurek, s djelima J. S. Bacha i D. Buxtehudea ,čija je djela svojedobno integralno izveo.

Orguljaš Ante Knešaurek / Snimio MIRKO CVJETKO

Koncert je otvorio Bachovim Preludijem i fugom u c-molu, BWV 546, s vrlo zasićenom registracijom koja je zamaglila fino polifono tkanje u fugi. Sasvim drukčiji zvučni svijet izabrao je za Buxtehudeovu Ciacconu u e-molu, BuxWV 160, u kojoj je na prozračnim registrima spretno nizao varijacije nad ostinatnim basom. Međutim, nepromjenjiva registracija skladbu je učinila jednoličnom. Osvježenje je ponudio u fugi u d-molu (BWV 539), kroz zanimljive artikulacije i jasan pleno, a u istome je tonu nastavio u Buxtehudeovima Preludiju i fugi u e-molu, BuxWV 142. Dva Bachova koralna preludija iz zbirke Orgelbüchlein (BWV 622 i 659) poslužila su kao predah. U njima se čulo profinjeno vođenje koralne melodije i pratećih glasova. Koncert je zaključen Bachovim Preludijem i fugom u e-molu, BWV 548, gdje je pozornost bila usmjerena na dramaturgiju fuge uz briljantno izvođenje pasaža i melodijskih linija. U cjelini, Knešaurek je naglasak stavio na činjenicu da je riječ o idiomatskim djelima za orgulje, ne tragajući za mogućim utjecajima izričaja drugih instrumenta, što je drukčiji put u odnosu na onaj (danas učestaliji) koji traga za povijesnom obaviještenošću.

Sjevernonjemački zvuk tjedan poslije zamijenio je francuski, uz orguljaša katedrale u Dijonu Mauricea Clerca. Za početak izabrao je suitu nepoznatih autora 16. i 17. stoljeća te 1. suitu zbirke Symphonies de Fanfares Jean-Josepha Moureta. Uslijedila je vrlo nadahnuta izvedba Srednjovjekovne suite u formi tihe mise Jeana Langlaisa, prepuna zvukovnih boja sa sjajno artikuliranim Karolinškim aklamacijama. Najsnažniji dojam orguljaš je ostavio rekonstruiranim improvizacijama Marcela Dupréa, Louisa Viernea, Charlesa Tournemirea i, svojega učitelja Pierrea Cochereaua. Improvizacija je vezana uz trenutak i prostor, pa je zanimljivo čuti njihove rekonstrukcije na manjem instrumentu u manjem prostoru od katedrale Notre-Dame ili bazilike sv. Klotilde. Uvjetima se Clerc izvrsno prilagodio, iznoseći bogatstvo ideja odličnih francuskih orguljaša. Posebno se dojmila Tournemireova improvizacija na napjev Victimae paschali laudes iz 1930. te briljantni Scherzo u Clercovoj rekonstrukciji, koji je Cochereau svirao u katedrali Notre-Dame, 1974. U njima se Maurice Clerc potvrdio kao virtuozan orguljaš francuske orguljaške tradicije.