Njegovanje baštine

Štutgartski balet uveo je posljednje dvije-tri godine potkraj srpnja Baletni tjedan, u kojemu, u desetak dana, prikaže sve predstave s repertoara sezone koja završava. Pokrenuo je to, po uzoru na tradiciju takvih festivala što ih godinama imaju Bavarski državni balet u Münchenu i Hamburški državni balet Johna Neumeiera, prethodni intendant Reid Anderson, koji je ansambl uspješno vodio od 1996. Prošle sezone naslijedio ga je njegov dugogodišnji član, prvak i baletni majstor Tamas Detrich, koji nastavlja Andersonov kurs.

Prizor iz baleta Mayerling / Foto: Stuttgart Ballet

A to znači njegovanje baštine djelâ nastalih na štutgartskoj pozornici, ponajprije baletâ Johna Cranka (1927–1973), njihovo plasiranje u svijet te stalno poticanje znanih i otkrivanje novih koreografa. Mariborčanin Edward Clug već je desetak godina etabliran u štutgartskom repertoaru s nekoliko kraćih djela u okviru različitih baletnih večeri suvremenih koreografa. Prošle sezone sudjelovao je u projektu ostvarenu u koprodukciji s Njemačkim nacionalnim kazalištem u Weimaru, u povodu 100. obljetnice važnih povijesnih događaja u tome gradu, donošenja prvoga njemačkog demokratskog ustava i odbacivanja monarhije. Praizveden je njegov komad Patterns in ¾.

Baletni tjedan počeo je Sjenama bijeloga, baletnom večeri posvećenom bijelomu baletu, sastavljenom od Mozartova Koncerta za flautu i harfu, u koreografiji Johna Cranka, Kraljevstva sjena iz Bajadere, u koreografiji Natalije Makarove prema Petipau i Bizetove Simfonije u C-duru, u koreografiji Georgea Balanchinea. Kontrapunkt toj poeziji univerzalne, a stilski ipak diferencirane i prepoznatljive klasične tehnike Cranka, Petipaa i Balanchinea, bila je suvremena večer Bez daha. U njoj je fascinantan uvodni komad Hikarizatto Itzika Galilija, a taj pojam označava prožetost svjetlom. Izrazito ritmizirana glazba udaraljki potaknula je isto tako snažno ritmizirane pokrete parova u sekvencama obasjanim odličnom igrom polusvjetla i polutame. Out of Breath Johana Ingera i Kaash poznatoga modernjaka Akrama Khana, obojice prvi put na štutgartskoj pozornici, bili su mnogo slabiji: Ingerova monotona igra plesača sa zidom i Khanov odveć ritualiziran indijski ples Kathak.

Briga i poticanje stvaranja cjelovečernjih baleta sa sadržajem stalna je zadaća Štutgartskog baleta. Neumeierova Dama s kamelijama nastala je prije četrdeset godina, za Marciju, legendarnu štutgartsku primabalerinu Marciju Haydée. Na Tjednu su izvedene dvije predstave s dvjema različitim podjelama, od kojih je svaka oduševila na svoj način: emocionalnošću tumačenja i tehničkom snagom. U jednoj su nastupili Miriam Kacerova kao Marguerite i Marti Fernández Paixà kao Armand, a u drugoj Alicia Amatriain kao Marguerite i dobro nam poznat Friedemann Vogel kao Armand. Bilo je zadovoljstvo ponovo vidjeti Vogela, i to u nekoliko uloga, te ustanoviti da se taj plesač stalno razvija, napreduje i raste.

Cranko je volio stvarati balete s izrazitom dramskom radnjom. Njegova režija Romea i Julije daje svakom plesaču mogućnost individualne interpretacije pojedine uloge. Kao i kod Neumeiera plesači moraju, pored izvrsne tehnike, imati snažnu scensku ličnost i smisao za glumačko oblikovanje uloge, što svi članovi Štutgartskog baleta – prvaci, solisti i ansambl – posjeduju. Romeo je jedan od vrhunaca karijere dugogodišnjega štutgartskog člana i prvaka Jasona Reillyja, izrađen do najmanjih detalja i ispunjen iskrenim angažmanom i doživljajem tog umjetnika. Mlada Hyo-Jung Kang bila je umilna Julija krasne lirike plesa.

Već je John Cranko počeo nadasve uspješnu suradnju sa scenografom i kostimografom Jürgenom Roseom, koji je načinio opremu za Damu s kamelijama, Romea i Juliju te Mayerling, i prisustvovao tim predstavama. Briga i povremeno sudjelovanje velikih umjetnika koji su Štutgartski balet doveli na svjetski vrh, stalna je praksa. Na nedavnoj premijeri Mayerlinga, u svibnju, u ulozi nadvojvotkinje Sofije nastupila je Marcia Haydée (1937), u ulozi njezine dvorske dame koreologinja Georgette Tsinguirides (1928), a u ulozi cara Franje Josipa Egon Madsen (1942).

Mayerling je premijerno postavljen sa Friedemannom Vogelom, a svakako i za Friedemanna Vogela, koji je u princu Rudolfu našao ulogu života. Okružuje ga pet izvrsno karakteriziranih dama: Elisa Badenes (Mary Vetsera), Miriam Kacerova (carica Elizabeta), Alicia Amatriain (grofica Larisch), Anna Osadcenko (Mizzi Casper) i Diana Ionescu (princeza Stephanie). Jedan od najvažnijih britanskih koreografa 20. stoljeća Kenneth MacMillan ponire u mračnu psihologiju likova, a njihove nesretne čežnje i frustracije pretvara u raskošno insceniranu plesnu dramu.