(Ne)obične ljubavne pjesme

Kad se nakon poletnog, ritmičnog uvoda i poznatog slijeda akorda napokon začuje vokal („Zapleši tvist kao prošlog ljeta!“), izvođač bi neupućenom slušatelju, a i ponekom upućenom, mogao zvučati nepoznato. No riječ je o 23-godišnjem Arsenu Dediću, snimljenu 1962. u suradnji s Ljubljanskim jazz ansamblom i vokalnim kvintetom Optimisti. Preciznije, o prvoj skladbi s novoga, dvostrukog retrospektivnog izdanja Rane godine. Kronologija (1962–1964), koje, u skladu s naslovom albuma, pokriva Arsenove formativne godine, godine formiranja umjetničkog ja i razdoblje traganja za vlastitim izvođačkim i kantautorskim identitetom.

Izd. Croatia Records, 2019.

Arsen izvodi Chubbyja Checkera? Da, iako je u kontekstu cjeline riječ o atipičnoj izvedbi. Ona je neka vrsta optimističnog ekscesa u moru rafiniranijeg introspektivnog materijala koji će, nakon godina brušenja, u autorskom smislu tijekom sedamdesetih postati njegov zaštitni znak i primarni estetski nagon. S obzirom na to da je Dedićev opus u ranoj etapi doista stilski raštrkan, ovu opsežnu i vrijednu kompilaciju, nastalu pod uredničkom paskom pedantnog Siniše Škarice, preporučljivo je konzumirati postupno i u fragmentima. Premda će neki aranžmani – većinom orkestralni – današnjoj publici zvučati odveć arhaično, zbirka od 39 pjesama nudi potpunu i zaokruženu sliku sazrijevanja golemoga kantautorskog talenta. Prvi disk prvenstveno je zanimljiv kao uredno posložena arhiva, dok drugi u većoj mjeri pretkazuje antologijski značaj početne albumske trilogije (Čovjek kao ja, Arsen 2 i Homo volans).

Rane godine uključuju neke njegove najbolje skladbe u izvornim inkarnacijama, kao što su klasik Moderato cantabile i Kuća pored mora, ali i manje znane bisere proizašle iz vlastitog ili tuđih autorskih pera – Evelyn Ninija Rossa i znamenita Okus soli Gina Paolija osobito su dojmljive. No u svim slučajevima, bili oni protkani elementima kabareta i šansone, ili su pod uzdama šlagersko-festivalskih imperativa, Dedić je već tada znao kako stihom prodrijeti duboko u ljudsku nutrinu. Pjevajući o osamljenosti, čežnji, ljubavi i prijateljstvu, činio je to mladenački iskreno i pun ranjive osjećajnosti, premda još bez one fine ironije tipične za zrelije razdoblje.

Urban & 4 & Zagrebačka filharmonija

Što dobivamo kombinacijom art-rock- melodrame, zapetljanih pjesničkih slika i Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Krešimira Batinića? Odgovor glasi: album koji je Damir Urban, zajedno sa svojom četvorkom, snimio uživo pred publikom (pret)prošloga srpnja u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Rezultat, zapravo, zvuči mnogo bolje nego što ambiciozni koncept nagovješćuje. Urban je u punoj vokalnoj formi, a njegov sastav (standardna postava sazdana od električne gitare, klavijature i ritam-sekcije) dobro je ugođen, usredotočen i oslobođen suvišnoga strahopoštovanja pred naletom moćne Filharmonije. Sve zajedno pak ostavlja dojam decentno izvedena i pretežito uspjela eksperimenta. Većim dijelom za to je zaslužan Ante Gelo, čiji su orkestralni aranžmani podcrtali Urbanove grandiozne zamisli, a da ih pritom nisu pretvorili u karikaturalne ispade, redovito karakteristične za projekte takve vrste.

Izd. Croatia Records, 2019.

Posebno vitalno zvuče izvedbe skladbi Ruke i Samo (obje u izvornoj formi s albuma Žena dijete iz 1998), kojima je velika, prostorna produkcija udahnula novu injekciju života. Nažalost, naslovna tema spomenute ploče nije izdržala radikalne aranžmanske preinake, a ni standard Laufera Moja voda nije prošao mnogo bolje: njezin originalni okus – križanac akustične balade i grunge-rocka – očito slabije podnosi orkestralne transformacije. U srazu s orkestrom, aduti poput Black Tattoo i Mala truba očekivano su energični, ali najosjećajnija izvedba na albumu je Kuća sjećanja, recentna, predivno osmišljena balada o okrutnoj međuigri opterećujuće prošlosti i neizvjesne budućnosti. Začudni, hermetični i nerijetko pretenciozni, njegovi stihovi – poglavito iz prve faze karijere – i dalje će (ne bez razloga) izazivati kontroverzne ocjene. No Urbanu se teško može zanijekati maksimalna doza emotivne i profesionalne unesenosti u sve što čini, bez obzira na to zatekne li se u poznatoj okolini malog rock-sastava ili se, kao u ovom slučaju, podvrgne raskošnim orkestralnim zamasima.

Aerodrom,
Original Album Collection, Croatia Records, 2018.

Na kraju, opsežno iako nešto starije retrospektivno izdanje, ali s povodom. Ako bismo željeli pronaći najviše podcijenjenu gitarističko-skladateljsku figuru u povijesti hrvatskoga pop-rocka, potraga se zaustavlja na Juri Pađenu. Nastupom na Šalati Aerodrom je potkraj svibnja obilježio okruglih četrdeset godina rada, no Pađenova karijera, naravno, seže dublje u povijest. U prvoj polovici 1970-ih debitirao je u Grupi 220, koja se, uz Husa i Juru, potom pretvorila u Parni valjak. Pađen postavu napušta 1978, a retrospektivno preslušavanje opusa grupe koju je oformio nakon rastanka s Valjkom može posvjedočiti o evoluciji posve atipične, stilski i žanrovski heterogene formacije, često razapete između komercijalnih pritisaka i vlastitih umjetničkih ambicija.

Box-set iz serije Original Album Collection obuhvaća prvih pet studijskih radova Aerodroma, od poletnog debija Kad misli mi vrludaju do sumornoga, mjestimice ogorčeno intonirana oproštajnog ostvarenja Trojica u mraku. Između ta dva albuma smjestilo se nešto od osobito inspirativne glazbe s hrvatske scene, i šire. Dakako, nije sve briljantno – dio šarma umanjuje pomodna onodobna produkcija – ali u najboljim skladbama (Kad misli mi vrludaju, Tvoje lice, Obična ljubavna pjesma, Pozdrav sa Bardo ravni) grupa funkcionira kao skup odličnih instrumentalista i autora podjednako nadahnutih svjetskom rock-produkcijom i domaćom svakodnevicom – uključujući intimne preokupacije glavnog autora. Njihova zla komercijalna sreća dijelom proizlazi iz neobične početne strategije – baviti se progresivnim rockom u jeku novovalne revolucije koja je progresivni rock prezirala iz dna duše. No tada su za mikrofonom imali Zlatana Živkovića, koji je na prva dva albuma iznio Pađenovu kombiniranu fascinaciju kompleksnom art-rock-estetikom ranih Yes i harmonijskom raskoši kasnih Beatlesa. Kad su se u priču počeli uključivati drugi produkcijski suradnici (Piko Stančić, Tini Varga) jesovaca je bivalo sve manje, a McCartneyja i mainstream-rocka sve više. Publika je ostala zbunjena, a na kraju balade ostale su tek dvije bitne stvari: Pađenova autorska osobnost i „obične ljubavne pjesme“.