Neobična književna zvijezda

Koliko su nam važne tuđe priče, one utkane u našu, kao i one druge, iz čijih niti svoju priču pletemo? Ako je vjerovati Markusu Zusaku (1975), australskom književniku čijim je nedavnim posjetom Zagrebu otvorena vrlo obećavajuća sezona od književnih festivala odvojenih autorskih gostovanja, vrlo su važne. Njegovi su roditelji, majka iz Njemačke, a otac iz Austrije, u Australiju stigli potkraj pedesetih godina, ondje se upoznali i zaljubili, a Zusak smatra da je time započela i njegova priča. „Moj je otac i prije bio u braku, ali njegova je prva žena odbila poći s njime u Australiju. Da se to nije dogodilo, ja danas ne bih bio ovdje“, ispričao je na početku druženja s hrvatskim čitateljima u ponedjeljak, 23. rujna u auli Hrvatskoga državnog arhiva. Nesmiljenom prolomu oblaka unatoč ispunjenoj do posljednjeg mjesta.

Markus Zusak u Hrvatskom državnom arhivu predstavio je svoj novi roman Od Claya most / Snimio MIRKO CVJETKO Snimio MIRKO CVJETKO

Markus Zusak, dalo se naslutiti i kroz razgovor što ga je vodio s Branimirom Pofukom, neobična je pojava na pozornici književnih zvijezda. O sebi nerado govori, tu zadaću prepušta svojim knjigama i likovima jer, kaže, „mnogo si hrabriji kad netko drugi prenosi tvoju poruku“. Svojom pak popularnošću, i nakon što je njegovih pet romana prevedeno na 44 jezika i prodano u 16 milijuna primjeraka, a Kradljivica knjiga s popisa najprodavanijih preselila se na popis djela trajne vrijednosti, ostaje iskreno začuđen. Toj su ga skromnosti, hrabrosti i sposobnsti da ostane vjeran sebi naučili roditelji. Oni su mu usadili i ljubav prema pričama. „Moji su roditelji u Australiju stigli s nekoliko kovčega i pregršt priča. Odrastajući, slušao sam priče o njihovu djetinjstvu u tim meni tako dalekim zemljama i svaki bi put s njima dašak Europe ušao u naš australski dom. Te priče nisu bile izmišljene, bile su samo njihova interpretacija stvarnosti, što je možda i bolje jer su mi pokazale koliko ljepote može biti skriveno i u najtežim trenucima.“ Roditelji su ga, kaže, naučili i da je u redu biti drukčiji. Njihovo je prezime imalo strani prizvuk, a čak su se i njihovi vjerski običaji razlikovali od onih njihovih susjeda. „Život oplemenjen mješavinom australske i njemačke kulture promatrali smo kao dar, nikad kao ograničenje.“

Na tom razmeđu kultura nastao je i njegov najpoznatiji roman, 2005. objavljena Kradljivica knjiga, priča o jedanaestogodišnjoj Liesel Meninger, koja bijeg od užasa Drugoga svjetskog rata pronalazi u knjigama. Njezinu priču prenosi Smrt, a Zusak kaže da se taj izbor nametnuo sasvim prirodno. „Htio sam pokazati da smo svi mi dio istoga kruga, gotovo kolege, i da Smrt nije neprijateljica nego promatračica. Ona nije gruba otimačica nego suputnica koja svojom stazom povede tek kad za to dođe vrijeme.“ Postavljanje Smrti u pripovjedačku ulogu dalo mu je veću slobodu u poigravanju jezikom, što smatra vrlo važnim, jer je oduvijek znao da knjige govore i vlastitim jezikom, ne uvijek ispravnim ili na gramatiku usmjerenim, ali onim koji mu omogućuje da u pisanju ostane iskren.

Tu je namjeru zadržao i u novom romanu, netom objavljenu Od Claya mostu u izdanju Profil knjige, na čije je pisanje utrošio trinaest godina. Mnoge je likove postavljao u ulogu pripovjedača i često počinjao iznova, no na to ne gleda kao na neuspjehe. „Iz svake neiskorištene ideje uzmem ono najvažnije i prenesem u iduću fazu pisanja. To što ne uspijevam iz prve ne može me slomiti jer rijetki uspijevaju napisati knjigu iz prvog pokušaja. Važno je prestati doživljavati prepreke kao poraze, kao neuspjehe. Oni su samo putovi do iduće razine u pisanju“, zaključio je Zusak i time poslao najvredniju poruku ohrabrenja svim mladim piscima u čijem su imaginariju veliki pisci nepogrešivi.