Naše školstvo odgaja za život krateći programe

Uz čestitke zbog Povelje Antuna Barca, dodijeljene mu u Šibeniku na Sedmom hrvatskom slavističkom kongresu 25. rujna, Josip Bratulić je u godini 80. rođendana rado pristao na slavljenički, ali i retroaktivni razgovor, s presjekom plodne karijere, mijenama vremena, s naglaskom na milu mu i rodnu Istru iz koje su i potekla vrela njegova nadahnuća, teme znanstvenoga istraživanja, pisani i kameni spomenici hrvatske glagoljaške prošlosti.

Snimio MIRKO CVJETKO

Profesore Bratuliću, što vam je posebno važno glede priznanja Hrvatskoga filološkoga društva, primljena u najstarijem hrvatskom samorodnom gradu?

Svakoga nagrađenika veseli nagrada jer je ona potvrda za rad i zalaganje kao neko javno priznanje. U našem filološkom poslu izlazak knjige, dobra recenzija i poneka nagrada čine nas sretnima i potiču nas da s radom ne prestanemo, nego da dokle god možemo nastavimo i da ostanemo na njivi naše filološke znanosti. Povelju Antuna Barca primili su moji učitelji i prijatelji te se i ja, sretan i ponosan, pridružujem tom izabranom društvu. Sedmi hrvatski slavistički kongres održan je u Šibeniku, drevnom gradu s čijim podizanjem i izgradnjom, s pravom, povezujemo, hrvatskoga kneza Krešimira. Šibenik je stoga izabran, nakon drugih hrvatskih gradova, da bi se naglasila njegova uloga u povijesti i kulturi našega naroda. Kongres je trajao od 25. do 28. rujna ove godine. Zato i posebna radost zbog svega što se održavalo u Šibeniku. Sreo sam svoje kolege (sve ih je manje) i svoje studentice i studente koje sam upućivao u problematiku hrvatske književnosti i kulture, manje na latinskom, a više na hrvatskom jeziku. Grad Šibenik biser je naše kulture, pisane, likovne, graditeljske, u kojem se povijesnost očitava na cijelom njegovu prostoru: od veličanstvene katedrale i drugih drevnih crkava, samostana, nove krasne Gradske knjižnice Jurja Šižgorića. Naravno: i parkova, obale, i napose dobrih ljudi. Važan je i u našoj novijoj povijesti: na prilazu gradu slomljena je okupatorska sila vojske s nama nesklona Istoka.

U obrazloženju dodjele Povelje Antuna Barca istaknuta su dva pojma sadržana u vašem stvaralaštvu: slovoljublje i domoljublje. Koliko je teško, a slatko, bilo povezivati te dvije riječi u svim mijenama i putovanjima prema samostalnoj hrvatskoj državi?

Rođen sam u Istri, kad je ona bila okupirana te stenjala pod fašizmom. Nisam išao u talijansku školu, kao dvije moje starije sestre, u kojoj se talijanski jezik učio udarcima šiba po rukama (srdele). Učitelji i učiteljice koji su došli iz južnih krajeva Italije nisu mogli, ili nisu htjeli, shvatiti da djeca ne znaju talijanski iako nose talijanska imena i prezimena – koja im je nametnula fašistička vlast da bi izbrisala svaki trag hrvatstva u Istri. Zato je čuvanje domaćeg jezika, u obitelji i crkvi, bio postojani otpor okupaciji i odnarođivanju. Za vrijeme fašizma nije se smjelo glasno govoriti na javnim mjestima hrvatski: naš je župnik, narodnjak, moj praujak, na hrvatskom misio rane mise zornice uoči Božića. Bila je to radost za vjernike. Nakon propasti Italije neke su pjesme uskrsnule: mi smo, još djeca, rado pjevali starinsku pjesmu: „Mi smo pak Istrani / Hrvati pravi / mi kano lavi /svoje zemlje branimo!“ Nas je u Istri sačuvalo pismo, knjige i volja da ostanemo na zemlji, da je oplemenjujemo, od nje i s njom živimo. U Istri se još živjelo u velikim obiteljima, poštivalo se rodbinstvo, znalo se susjede i bližnje po prezimenima i nadimcima, kojih službeno nije bilo. Često nadimci skrivaju one koji su podigli kuću, dom, a nakon godina i kad se druga obitelj uselila, zovu tu novu obitelj po nadimku onih koji su podigli kuću. Zato ljubav prema svima s kojima mogu razgovarati na materinskom jeziku, koji je bio najstariji jezik naše pismenosti i književnosti, od glagoljice do danas. U tim razgovorima otkrivam korijene svoga postojanja, i postojanja našeg roda i naroda.

Izrekli ste da su „slavenski narodi uz borbu za jezik morali prihvatiti i borbu za nacionalnu slobodu, a često i za nacionalni identitet“. Traje li borba za jezik (ali i slobodu i identitet) i u Hrvatskoj na izmaku 2019?

Ne samo hrvatski narod, nego svi slavenski narodi kroz teška stoljeća svoga postojanja stvarali su, ali i gubili svoje države – kneževine i kraljevine – pa tako i hrvatski. Stoljećima su bili utopljeni u zajednicu jačih naroda, od kojih su neki nastojali drugojezično stanovništvo jezikom utopiti u svoj narod. Tako Mađari, Austrijanci i Nijemci, manje Mlečani, ali intenzivno Talijani i u devetnaestom i posebno 20. stoljeću, kad su ukinuli škole, posujilnice (pučke štedionice), potjerali učitelje, svećenike koji se nisu pokoravali naredbama fašističkih vlasti. Tako od davnine: kad je Nijemcima trebalo robova, odlazili su na slavensko područje i slavensko stanovništvo odvodili u ropstvo. Tako je nastala srednjovjekovna latinska riječ za roba sclavus, sclava, talijanski schiavo /schiava, francuski esclave, a slično je i u drugim europskim jezicima. Antički naziv je servus. Talijani Istre i nas Hrvate i Slovence zvali su samo šćavi – robovi. Tako i kad se išlo u trgovinu u Trst: ako je netko prebirao, a nije kupio, čuo je iza svojih leđa pogrdu „maledetto šćavo“. Nije bilo u kršćanskoj tradiciji dopušteno zarobiti krštene, ali trgovci robljem nisu se na to obazirali. Teško je bilo to čuti i slušati, a trebalo je vremena, stoljeća, da se prvotno značenje Slaven potisne u zaborav. Ali riječ je ostala.

A nakon 1945. trebalo se boriti za slobodu vjerskoga uvjerenja i iskaza. U Istri su u 19. stoljeću djeca, žene, muškarci-gospodari iz Dobrilina molitvenika Otče budi volja tvoja učili slova, naučili pisati hrvatskim jezikom i slovopisom, i znali su da su jezikom, poviješću povezani s onima koji jednako govore. Jezik i govor veza je jednako vrijedna kao i rodbinska veza. A pojam i sadržaj hrvatskoga jezika bio je egzistencijalna veza i identitetska odrednica.

To svjedoče i brojni istarski spomenici.

U našim drevnim spomenicima, na kamenu, pergameni i papiru, imamo upravo u hrvatskom jeziku davna svjedočanstva: u Istarskom razvodu, glagoljskom spomeniku iz 13. stoljeća u prijepisu je hrvatski jezik ravnopravan njemačkom i latinskom, i pod tim imenom spominje se više od dvadeset puta. Slično i u Vinodolskom zakonu, ali tamo dvaput da bi se objasnila jedna riječ: „zove se hrvatski malik, komu poslu (poslaniku) se govori hrvatski arsal“. Tu hrvatsku riječ još nismo objasnili: možda dolazi od arapskoga irsal, a možda od latinskoga vasallus. Borba, na različite načine i s nejednakim uspjehom, traje dok narodi traju, i žele postojati, a ne pretvoriti se u nešto drugo. Borba za samostalnost hrvatskoga jezika, i po imenu i po sadržaju, danas se ne vodi polemikama: danas mu moramo osigurati postojanost, trajnost i ljepotu, ali i jezikoljublje u hrvatskim školama, gdje je otpor prema gramatici, pravopisanju, lektiri i kulturi jezika na stalnom ispitu. Ako učenici i učitelji budu voljni dobro učiti, ostat ćemo na svojoj zemlji, prepoznatljivi, poštovani, zadaća učenja svojega jezika najveći je moralni čin učitelja, učenika, profesora, ali i svih koji mogu i hoće govoriti i pisati jezikom koji je najveća baština naših prethodnika. „Po njemu (jeziku) si sve što jesi / svoje tijelo, udo svijeta / bus posebnog svog cvijeta / u narodâ silnoj smjesi. Bez njega si bez imena, / bez djedova, bez unukâ. / U pošasti sjena puka /ubuduće ni sjena!“ davno je zapisao Petar Preradović. Naši su djedovi i roditelji te stihove učili napamet, kao molitvu.

Čime su hrvatski slavistički kongresi, u 24 godine održavanja, obogatili kroatistiku, i s kojim se izazovima danas susreću hrvatski književni znanstvenici i jezikoslovci?

Od osnutka Hrvatskoga slavističkog kongresa, kojemu je jedna od važnih zadaća bila utvrđivati i širiti kroatistička istraživanja, i na kongresima znanstvena priopćenja, prošlo je 24 godine. Kongres je organiziran u nekoliko važnih hrvatskih gradova da bi sudionici upoznali te gradove, da bi prošli ulicama gradova koji su svjedoci trajanja i življenja ljudi, i njihova jezika, kojim se sa susjedima i sugrađanima susreću, i u jeziku se prepoznaju u bratstvu naroda kojemu pripadaju, a i to je neko jasno srodstvo – srodstvo s onima s kojima razmjenjujem, slobodno i ljudski, ono što nam je reći, od pozdrava, do razgovora, od upita do odgovora i dogovora – i kod mnogih koji se poznaju – obnove sjećanja iz prošlosti: dok živimo i u prošlosti i u sadašnjosti, na putu smo prema budućnosti, odnosno osobnom trajanju, u vremenu i sa znancima i prijateljima, i nismo sami, zaboravljeni, osamljeni.

U 2019. preselio se u vječnost niz istaknutih proučavatelja jezične baštine: Radoslav Katičić, Stanislav Marijanović, Josip Silić i Marko Samardžija – što sve nosi njihova baština?

 Bio sam mladić 1955, gimnazijalac u pazinskoj klasičnoj (sjemenišnoj) gimnaziji, kad su nas u toj tužnoj godini napustili naši učitelji filolozi, profesori, pjesnici: Petar Skok, Dragutin Boranić, Mihovil Kombol, Antun Barac, Tin Ujević i neki drugi. Naši su profesori, pjesnik Serafin Mičić iz hrvatskoga jezika, i profesor povijesti Milan Milković – o svima njima progovorili nekoliko lijepih riječi, a meni se posebice usjeklo u sjećanje ime Antuna Barca. Posebice stoga što je jednu od svojih prvih knjiga napisao o književnom djelu Vladimira Nazora, kojega su moji roditelji smatrali svojim zbog čitanaka koje je on objavio za hrvatske škole u Istri i iz kojih su učili ne samo hrvatski jezik nego sve školske predmete; tada sam čitao Barčevu golemu monografiju o Ivanu Mažuranića. Teško, ali uspješno! Do kraja.

Tako se nekako osjećam i ove godine kad sam izgubio neke svoje profesore i prijatelje s kojima sam se godinama susretao, čitao njihove knjige, učio iz njih, sudjelovao s njima u uzbudljivim prijateljskim razgovorima.

U veljači ste napunili osam životnih desetljeća. Postoji li neistražena tema, odnosno neispunjeni san u plodnom filološkom radu?

Latinska je poslovica: Ars longa – vita brevis. Umjetnost i umijeće su dugi – život je kratak. Kad čovjek doživi osamdesetu, i kad se okrene na prijeđeni put, vidi ponešto učinjeno, ali i mnogo započetog ali neostvarenog, i ponešto propuštenog. Osjećao sam se često kao vatrogasac koji je prihvaćao domaće, goruće zadaće, a mnogo je ostalo neispunjenoga, u željama, u nedovršenim rukopisima. Da je nastavljen niz Istra kroz stoljeća, vjerojatno bi bilo mnogo dovršenih domaćih zadaća. Ali kad pogledam, ponekad, svoju bibliografiju, moram biti zadovoljan: bilo je godina u kojima sam svaki dan napisao po karticu. Za godinu dana –knjiga. Povelika.

Kada se sjetite sebe kao pazinskoga gimnazijalca, ili diplomca na Staroslavenskom institutu Svetozar Rittig, je li današnjega osamdesetogodišnjaka u nečem iznenadio, oduševio, možda razočarao?

Rado se sjećam dana provedenih u pazinskoj klasičnoj, i tri godine realnoj gimnaziji. Cijeli se moj razred isticao i odlikovao, a svi smo se natjecali biti dobri đaci. Bili smo uglavnom seoska djeca; koji nisu zadovoljili, propali su razred, te su morali kući. Obrađivati zemlju. Mnogima je život protekao mirnije nego nama. Na sve je nas utjecao Josip Turčinović, tada bogoslov koji nam je došao kao nadziratelj, tj. pazio je da učimo, da ne smetamo jedan drugomu. Za vrijeme obaveznih šetnji tražio sam njegovo društvo: govorio mi je o svojim kolegama, posebice o Ivanu Golubu, o profesorima i ispitima. Kad sam se upisao na Filozofski fakultet, za mene je bila sreća što je biskup Nežić poslao Turčinovića na Filozofski fakultet, te smo zajedno išli na predavanja i zajedno polagali neke ispite. Bio mi je od desete godine do prerane smrti 1990. prijatelj i učitelj. On se brinuo o tuđim knjigama, nije dospio urediti i izdati svoje. Iz zahvalnosti neke sam njegove knjige uredio i priredio za tisak. A glede obavljena posla – u Evanđelju stoji da orač koji se okreće na brazdu koju je uzorao nije vrijedan svoga posla. Da je naš razred bio poseban, dokazuju i dva biskupa koja su potekla iz njega: Mile Bogović i Ivan Milovan.

Objavljeno je i treće, dopunjeno izdanje Aleje glagoljaša: stoljeća hrvatske glagoljice, četvrt stoljeća nakon drugoga izdanja. Što Hrvatska ne smije nikada zaboraviti o glagoljskom pismu?

Radostan sam što je treće izdanje Aleje glagoljaša – s podnaslovom Stoljeća hrvatske glagoljice – izašlo kao veoma lijepa knjiga. Knjigu je uredio Boris Drandić s prijateljima, među kojima je i glagoljaš Anton Šuljić, pjesnik i urednik u Kršćanskoj sadašnjosti. Od srca svima zahvaljujem. Ukrašena je brojnim slikama i fotografijama, kao priručnik, slikovnica i početnica za učenje glagoljice. Mislim da bi bio zadovoljan i moj prijatelj Želimir Janeš, koji je kao nadahnuti stvaralac u prirodi, pod nebom, ostvario galeriju glagoljičkih spomenika koji su se u prostranstvu između Roča i Huma našli kao da tamo postoje oduvijek te vode posjetitelja od postaje do postaje, od Stupa Čakavskog sabora podno Roča do brončanih Vrata Huma, najmanjega grada na svijetu, kako ga je duhovito nazvao naš zajednički prijatelj Branko Fučić. Tako se, uz knjigu, a i bez nje, otkrivaju tajne hrvatske glagoljice na glagoljaškom prostoru na kojem se glagoljica otkriva od slova do slova, od postaje do postaje.

Ako bismo se poigrali najavom predstavljanja vaše knjige, i željom da se u bližnjemu vidi čovjek kao najveća vrijednost – gubi li se pamćenjem i humanizam? Živimo li vrijeme u kojemu čovjek i njegovo dostojanstvo odavno nisu na prvom mjestu, a sve pod krinkom ljudskih prava i navodnih nastojanja za čovjeka?

U našem vremenu mnoge veće i manje vrijednosti podvode se pod riječ humanizam. Kod toga se najmanje misli na društveni i kulturni pokret koji je Europu izveo iz srednjega vijeka. Ne spominje se da su tom humanizmu pomogli slobodni gradovi, komune. A taj pojam vezan je za communitas – zajedništvo, nešto što je opće, tj. zajedničko. Od toga i pojam komunicirati, hrvatski stari pojam općiti, govoriti, objašnjavati, priopćavati. Humanizam se razvijao u slobodnim općinama, gradovima, koji su otvarali škole, te se školstvo iz samostana preselilo u gradove. To upućuje da se dobro zajednice i društva može graditi zajedništvom. Da bi se to postiglo, dobro je čuti mnogo glasova i različitih mišljenja. Danas su najglasniji oni koji nam ne znaju što reći, nego naglašavaju svoja prava, a ne prava općinstva (isto od pojma communitas). I riječ komunicirati je iz toga gnijezda poletjela. Bez jezika, razgovora, dogovora, ništa se dobro ne može stvoriti. Proslov Ivanova Evanđelja započinje: „U početku bijaše Riječ.“ Promatram mlade koji su došli popiti piće, poneku kavu ili sok: sjede, šute i surfaju misleći da su povezani s čitavim svijetom! Nažalost – nisu ni sa sobom, ni s onima s kojima sjede, ni sa svijetom u kojem žive. Naše školstvo „odgaja za život“ smanjujući programe, lektiru, znanja o prirodi. Kao da je cilj odgoja osposobiti mlade za državne činovnike, koji ne trebaju mnogo znati, pa ni komunicirati sa strankama. Zapuštaju se obrti (zanati), kao i svakodnevno potrebno životno znanje. Samo se rijetki izdižu voljom i ambicijom iz mnoštva koje međusobno ne komunicira, odnosno ne iskazuje ni svoje misli ni svoja promišljanja, ni svoje osjećaje. Kao da to ništa ne vrijedi. A od toga smo sastavljeni, i to nas kao osobe drži na okupu, kao cjelovita ljudska bića. Osebujne i jedinstvene.

Istra je vaš rodni kraj, vaš dom, vaše srce. Podcjenjuje li se hrvatski nacionalni identitet u vašem zavičaju?

Istra je poseban kraj. I geografski, i povijesno, i po kulturnim slojevima koji su duboki i prepoznatljivi. Od pradavnih vremena Čovjek se u Istri osjećao dobro, bio je zaštićen od prirode, vremenskih nepogoda i zvijeri. Svaka je generacija gradeći Istru ostavila trag. I mi sadašnji trebali bismo to činiti. Ali u punoj suradnji, komunitarnosti, a ne u tobožnjoj autonomnosti, gdje bi opet vladali povlašteni: nekoć stranci, danas domaći stranci, tj. oni koji ne prepoznaju povijesna kretanja ni budućnost pred kojom ne smijemo biti slijepi ni nerazumni.

Kao gimnazijalac čitao sam Istarski razvod. Naravno – nisam sve razumio, ali nisam imao ni koga pitati, ali sam tražio – i nalazio – ono što mi je bilo nepoznato. Prostranstvo Istre upoznavao sam s rođakom, župnikom iz Roča, prošao sam mnoga mjesta, a zatim sam taj povijesni i književni spomenik obradio kritički, ali i kao književni tekst. Slično i Vinodolski zakon. I jedan i drugi spomenik bili su pravni dokumenti, danas ih čitamo i kao svjedočanstvo jezika i njegove zrelosti da izrazi sve ono što je potrebno jasno i točno odrediti, posebice granice među općinama, kòmunima, i dužnosti i prava onovremenih ljudi. Iz starih svjedočanstava otkrivamo kulturne slojeve, ali i jezične prežitke. Mi koje je život obdario dugim trajanjem i još dobrim pamćenjem, u prostoru zavičaja otkrivamo svjetove koji traju u suživotu, traju s nama, dok nas ima, a zatim i s onima koji ih budu prepoznali kao posebnost i dragocjenost.

Treba li Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, koje ste redoviti član, biti još glasnija, ne u dnevnopolitičkom životu, nego u očitovanjima glede nacionalnih i globalnih problema?

Sve naše drevne ustanove – Akademija, Matica hrvatska, Zagrebačko sveučilište, Društvo hrvatskih književnika i druge nacionalne ustanove – nekoć su bile glasnogovornici nacionalnog, političkog i društvenog značenja, jednako kao i njezini članovi, akademici, profesori, književnici. Danas su glasniji drugi. Akademija često pisano reagira na neke pojave i događaje u našem društvu. Šalje to u središnju državnu novinsku agenciju. Ali to se ne objavljuje. Kažu na naš prigovor: To nikoga ne zanima! Znanstvene ustanove danas ne diktiraju javno mnijenje, nego to čine javna glasila najčešće po odluci i naredbi nama nepoznatih vlasnika medija. Rijetko koja vijest probija zidove koje između mislećih i poslušnih postavljaju moćnici, koji između Istine i novca izabiru – konkretno!

Kako kao bivši predsjednik Matice hrvatske sagledavate njezine mijene? Što jest, a što nije potrebno mijenjati u MH?

Često čujemo poziv na promjene. Promjene! Promjene! Ne dodaje se: Promjene na bolje! Da svi koji su promjenama zahvaćeni budu zadovoljniji, da odnosi među ljudima budu bolji, da se napredak ne zaziva nego ostvaruje. Uvijek je bolje razborito slušati nego nespremno govoriti. I ne očekivati da će netko drugi umjesto nas obaviti neki posao, koji čeka i mene, i tebe i druge.

Prosvjetna reforma i nacionalni kurikul tema je koja dugo zaokuplja javni prostor. Što su prednosti, a što nedostaci predložene reforme?

Mislim da je najveća reforma u povijesti hrvatskoga školstva bila reforma bana Ivana Mažuranića, a zatim provedba planova podizanja škola Isidora Kršnjavoga. Od tih reformi i danas naše visoko, srednje i osnovno školstvo živi. Nakon toga su došli brojni reformatori i reforme, ali sve su one bile kratkotrajne i nedovršene. Ne znam kakva će ova biti: ali smanjivanjem programa, osiromašivanjem gradiva neće se puno postići. Ali oni koji su obdareni, i ambiciozni, u svakom će se vremenu istaknuti, u znanju, količini i kvaliteti naučenog, i primjeni znanja i vještina. Mobiteli i računala dobri su sluge, možda i dobri savjetnici onima koji znaju upravljati sobom, stjecati znanja i vještine, i nakon školovanja znati napisati običan zadatak, pismeno, uredno – prolazno.

Rado su slušane vaše radijske emisije s književnikom Mladenom Kušecom Zagonetno putovanje: putujemo Hrvatskom. Kako je eterom nadopunjavati sve ono viđeno u pola stoljeća pješačenja?

Davno smo započeli naša putovanja, prijatelj Mladen Kušec i ja kao suputnik. Najprije na televiziji. Gdje nas sve nije bilo. Kad su nas premjestili „na niži pogon“, na radio, također je bilo zanimljivo, nama i slušateljstvu. Koliko li smo zanimljivih ljudi sreli! S kolikima smo ugodno razgovarali, upoznavali krajeve, spomenike, iznimne ljude. Do danas. To je obogaćivalo nas, ali i one koji su nas slušali, i tako nas na našim putovanjima pratili, upoznavali krajeve, sela i gradove, a mnogi su se u naš program uključivali. I dalje smo ostali Obrazovni program, iako je on odavno u prošlosti.

Postoji li recept, ideja, kako današnji mladi čovjek može o(p)stati „Knjige poštujući, knjigama poštovan“?

Citat „Knjige poštujući, knjigama poštovan“ preuzet je od jednoga davnog glagoljaša. Knjige su pisali oni koji su svoje znanje i iskustvo htjeli podijeliti s drugima. Po tome su iznimni. A iznimni su i po tome što su svoje misli i osjećaje znali izreći, i još bolje: zapisati. Pisana je kultura najveće dobro što ga čovječanstvo ima i neiscrpno vrelo mudrosti, pjesništva, znanosti stvarano stoljećima i najdemokratskijim putem: prijevodima dostupno širokom krugu ljubitelja mudrosti, umjetnosti riječi – pjesništva, pripovjedaštva, svih znanja i vještina.

Dali ste već pisani doprinos i prigodom dvostrukoga Vijenčeva jubileja, 25. godišnjice neprekinutoga izlaženja i 150. obljetnice prvoga broja, a zajedno s još četrdesetak kolega izlažete i na znanstvenom skupu o Vijencu u Matici. U čemu je nemjerljiv doprinos tiskanih novina, koje muče svakodnevnu muku s tržištem?

U hrvatskoj pisanoj kulturi časopisi su uvijek imali važnu ulogu – da kultura bude prisutna u domovima, školama, knjižnicama. Posebice Vijenac, koji ima i posebno značenje jer je stvorio čitalačku publiku s Augustom Šenoom. I današnji je Vijenac na tragu obavješćivanja o svim važnim kulturnim zbivanjima i događanjima. Već samo ime određuje njegov položaj među sličnim tiskovinama, pa i glasilima Matičinih ogranaka, te je njegova uloga bila i ostala neprijeporno jedinstvena. Već samo njegovo ime: od početnih pučkih i građanskih tiskovina koje su se zvale cvjetnik i slično, a to je značilo antologija (antos, grč. cvijet). I ime našeg časopisa u pravom je smislu kitica, buket, probrana i neuvela cvijeća književnosti i publicistike tijekom godine, na radost čitatelja i ljubitelja lijepe riječi.