Naglost mijena

Temu su potaknule dvije okolnosti koje ničim nisu povezane. Slučajno se podudarilo da sam iste večeri čitao esej poznatoga njemačkog filozofa i muzikologa Th. W. Adorna Starenje moderne glazbe (iz njegove zbirke studija Dissonanzen, 1956), a na jednom europskom televizijskom kanalu gledao film, glumljeni dokumentarac o sudbonosnim danima u listopadu 1962, kad je zbog postavljanja sovjetskih atomskih raketa na Kubi nekoliko dana prijetio sukob nuklearnih velesila: Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. Da kriza nije riješena pregovorima razumnih političara, prijetilo bi razaranje s nesagledivim posljedicama.

Danas naivni mladi ljudi misle da je život bez mobitela nemoguć. Ne znaju da je jedna od najvećih katastrofa u povijesti čovječanstva (treba pomisliti samo na djelovanje hidrogenske bombe) spriječena dogovorom običnim telefonima fiksne mreže, „staromodnim“ slušalicama dakle. O mobitelu i internetu tada nije bilo ni slutnje. A kad su se pojavile nove sprave, glasoviti talijanski pisac Umberto Eco, jedan od najvećih autoriteta na području komunikacijske teorije, ustvrdio je da su mobiteli naprave samo za liječnike, pacijente, vatrogasce i policiju. Svi drugi mobitel će zlorabiti za nesnosne banalnosti. Vožnja tramvajem, primjerice, u naše doba potvrđuje Ecovo mišljenje. Banalni ili posve besmisleni razgovori poprimili su patološke razmjere. Na to upozoravaju i mlađi suvremeni znanstvenici s područja semiotike, psihologije i medicine, a ne samo stariji ljudi, koji su tobože kivni što ne hvataju korak s tehnologijom. Da ne bude nesporazuma: treba istaknuti da su takozvane inteligentne elektroničke sprave u rukama podjednako inteligentnih osoba neiscrpiv izvor podataka potrebnih za brzu informaciju. Jesu li podaci uvijek i pouzdani, drugo je pitanje.

Sve se to ne bi ticalo mijena, spomenutih u naslovu, da je današnje tehnološko stanje vrhunac perfektnosti koja se ne može premašiti. Kad mladi samilosno govore o prošlosti, opet naivno zaboravljaju da će već za desetak godina biti postignut (privremeno) takav razvoj da će nova generacija motriti mlade iz godine 2019. sa sažaljenjem. Ili će od smijeha popadati sa stolica. A da, recimo, 2060. godinu (koju će današnji naraštaj još doživjeti) i ne spominjemo. Tehnološki razvoj nitko neće, i ne želi, zaustaviti, jer on generira sam sebe. Zakočiti bi ga mogla neka globalna katastrofa koja bi tehnici spriječila pristup sirovinama.

No vratimo se sadašnjem stanju, koje zasad još može slaviti kibernetičke uspjehe. Lako je utvrditi da je tempo promjena sve brži. Podsjećam na problem uspoređivanja dvaju posve raznorodnih fenomena. I u svijetu umjetnosti naime jučerašnje avangarde mogu brzo i zapravo tragikomično postati, u najboljem slučaju, arijergarde. Adorno nije imao na umu samo epigone neoklasicizma dvadesetih godina nego osobito skupinu francuskih, njemačkih i talijanskih skladatelja koji su se u godinama nakon 1945. okupljali na ljetnim seminarima u Darmstadtu, gradu između Frankfurta i Heidelberga, poznatu po građevinama u secesijskom stilu. Njihova glazbena doktrina zahtijevala je strogu i obuhvatnu konstrukciju zvukovnoga teksta: svi parametri, od ritma i tonske visine do rasporeda u dinamici i bojama, podvrgnuti su nemilosrdnom nadzoru. U onim godinama ti su kompozitori smatrali da su pružali nešto što je u dvostrukom smislu riječi nečuveno. Adorno, koji toj skupini isprva nije bio nesklon, ubrzo je spoznao da je totalan konstruktivizam dijalektička zamka. Sklop postupaka u kojima je sve unaprijed zadano shemom proračuna ne ostavlja nimalo prostora duhu individualne slobode. Nečuveno se pretvara u suprotnost: budući da ni školovano uho ne može razabrati srž konstrukta, tekst postaje šum: što se otima percepciji, odustaje i od komunikativnosti. Schönberg je u svom dvanaesttonskom modelu doduše isticao pravila gradnje, ali je u isti mah iskazivao nesputanost u očitovanjima individualne stvaralačke slobode. Stoga je skupina u Darmstadtu narcisoidno proklamirala svoje geslo „Schönberg je mrtav”. Danas se zna tko je doista mrtav. Za postmodernu misao eksperimenti davnih ljeta samo su još muzejski izlošci – puka epizoda. Adorno je pogodio bit napisavši da su ti autori zvukovni inženjeri. Uostalom, danas se tadanjim tehničkim inovacijama, na primjer elektroničkim zvukom i magnetofonskom montažom, može prikladnom opremom poslužiti svaka seoska limena glazba.

Smatram da je skrivena srodnost problema relativnosti na posve različitim područjima tako očita da je dalje ne treba tumačiti. Dojučerašnja zbivanja sadrže obilnu građu za povijest diskontinuiteta. Treba zapravo požaliti što je razmatranje upućeno na banalnu razinu, ali i priznati da je uzrečica „svako čudo tri dana“ savršeno primjerena.

Ne stare ili iščezavaju, međutim, samo pojedini fenomeni. Zaborav zahvaća i opće strukture društva u cijelosti. Suvremeni njemački filozof Odo Marquard u prodornoj je dijagnostičkoj raspravi 1984. razradio tezu da se sve više i brže očituje pojava koja se može definirati kao teškoća u snalaženju među istodobnim generacijama. Jedan je od temeljnih simptoma neobično ubrzanje životnog i povijesnog ritma. Živimo u doba tahogenosti, piše autor izvodeći taj naziv iz grčke riječi za ubrzanje. (Tko vozi auto, zna što je tahometar.) Nesnalaženje u modernom svijetu nije samo svojstvo koje signalizira razlike u civilizacijskom napretku pojedinih društvenih zajednica; ono zahvaća, rekli smo, i slijed generacija.

Srž našega pitanja o naglosti mijena tahogena je po svojoj naravi. Neki fenomen koji je starijem naraštaju stran ili nepotreban mlađima je svakodnevna potreba, ponekad strast ili igra, svakako nešto bez čega ne mogu zamisliti svoj život, to jest sposobnost snalaženja u tahogenosti. Upotrijebit ću primjer što ga Marquard ne spominje, jer nije ni mogao. Od godine nastanka njegove studije do danas toliko se toga promijenilo u oblicima elektroničke tehnologije da je i autor dobrano suočen sa svojom spoznajom o ubrzanju. Mladi ljudi, već od djetinjstva, ovisnici su o komunikacijskim sredstvima te vrste, a osobito o mobitelima različitih tipova. No i ovdje vrijedi priča o čudima kojima se ljudi dive vrlo kratko. Kod mobitela to dakako nisu tri dana. Uporabivost odnosno modernost nije dakako tri dana. Tri su dana, recimo, tri ili pet godina. Što je danas „posljednji krik“ na području „inteligentnih sprava“ za koju godinu može postati predmet poruge. Nedavno najnoviji model brzo i sigurno putuje u naftalin. Industrija pronalazi metode da se ritam što više pospješuje. To je dijalektika tahogenosti.