Ljubav zlobu nek nadvlada

Proslavi 200. godišnjice rođenja Vatroslava Lisinskog (8. srpnja 1819) pridružila se, očekivano, i naša najveća koncertna dvorana, koja nosi ime upravo najvažnijega hrvatskog skladatelja ranoga romantizma, tvorca prve hrvatske opere, skladatelja čiji je rad, iako kratkotrajan i često onemogućavan raznolikim čimbenicima, hrvatskoj glazbi podario važne poticaje, bez kojih njezin budući razvoj zasigurno ne bi bio isti. Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog tako je autoru čije ime nosi posvetila prvi koncert ciklusa Lisinski subotom, a program Lisinski 200 predstavio je pjesme, arije, zborove i uvertire skladatelja u izvedbi Zbora i Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, pod ravnanjem maestra Nikše Bareze te uz niz istaknutih vokalnih solista: tenore Domagoja Dorotića i Ladislava Vrgoča, baritona Ljubomira Puškarića, basa Ivicu Čikeša, sopranistice Ivanu Lazar, Anabelu Barić, Martu Schwaiger te mezzosopranisticu Ivanu Srbljan. Klavirsku pratnju solo pjesama izvodila je pijanistica Zrinka Ivančić Cikojević.

Ivana Lazar, Simfonijski orkestar HRT-a i Zbor Hrvatske radiotelevizije / Snimio Boris CvjetanoviĆ

Kada se danas govori o Lisinskom, bez iznimke se uz njegovo ime spominje i njegova nesretna sudbina; od zdravstvenih tegoba koje su ga pratile od djetinjstva, preko nepoticajne sredine u kojoj je stasao, studija u Pragu koji nije uspio zaključiti službenom diplomom Konzervatorija pa sve do konačnog povratka u domovinu, gdje ga čekaju tek odbijenice, financijska nesigurnost, razočaranje i bolest koja će zadati završni udarac njegovu kratkom i krhkom životu. Ipak, ne treba pasti u zamku i koncentrirati se isključivo na (često klišeizirano i patetično) prepričavanje njegova puta – tako da ta tragičnost skladateljeva postojanja melankoličnu koprenu rasprostre preko njegova stvaralaštva i onemogući jasan pogled, da ga nismo u mogućnosti sagledati bez njezine mračne sjene i patine.

Takvu pogledu nije uspio pobjeći ni organizator koncerta; između izvedbi djela dvojica uglednih glumaca, Nikša Kušelj i Slavko Juraga, koračali su dvoranom i interpretirali pisma i zapise Lisinskog i njegovih suvremenika, koja su služila upravo ocrtavanju slike tragičnoga autora. Osim što su ta čitanja (naglašeno dramatična tona) razbijala dramaturški luk i napetost glazbenoga dijela programa, cijeli se koncept činio pomalo zastarjelim, podsjećajući na romansirane biografije Lisinskog nastale početkom 20. stoljeća. Kao vrhunac tekstova postavljen je bio skok u suvremeno doba – pročitan je zahtjev dvorane Ministarstvu kulture za sufinanciranje obljetničkog koncerta Lisinskog te potom odbijenica iste institucije. Na koncertu tomu doista nije bilo mjesto te se nije činilo kao postupak kojim se želi ukazati na nebrigu oko ostavštine Lisinskog, već prilika za obračun dvorane s politikom.

Glazbeni program bio je dovoljno snažan da sam govori za sebe, Lisinskome je barem o 200. obljetnici rođenja trebalo dopustiti da sa suvremenom publikom komunicira svojim istinskim jezikom – glazbom. Pustiti napokon da se njegov jezik čuje bez opravdavanja, bez objašnjavanja, da se glazba doživi izvan okvira glazbenikove biografije, često dopunjene i fiktivnim pripovijestima, da se ona istinski čuje i shvati.

Ponuđene izvedbe Lisinskijevih djela doista su oplemenile zahvalne slušatelje. U redom izvrsnim izvedbama bilo je dirljivo pratiti neosporan glazbeni talent Lisinskog i njegov razvoj. Posebno se pritom istaknuo bariton Ljubomir Puškarić, koji je u nekoliko izvedenih točaka potvrdio kako je uistinu jedan od najdarovitijih domaćih opernih pjevača, snažna i dramatična stava, proživljenih i uvjerljivih interpretacija koje s lakoćom dosežu publiku te lijepa i prirodno postavljena glasa, uvijek pod pjevačevom čvrstom kontrolom. Najdojmljivija je bila njegova izvedba pjesme Die Botschaft, koja se u mnogome ugleda na Schubertova Vilinskoga kralja i zahtijeva jednako svestrana interpreta. Plemenit glas Domagoja Dorotića osvijetlio je posebno zbor Ilirima za tenor i muški zbor, dok je ganutljivo iskrenom ekspresijom publiku zaogrnuo kristalni glas Ivane Lazar u broju Slava tebi na nebesi iz finala opere Ljubav i zloba. Ivana Srbljan dramatično je svojim tamnim i širokim glasom ozvučila solo pjesme Miruj, miruj, srce moje i Djevojkina proljeća. Orkestar je cijele večeri glazbovao aktivno i angažirano, kako u pratnjama, tako i u instrumentalnim točkama – dvjema uvertirama i polki, dok je Zbor HRT-a pjevao vrlo meko i izražajno, posebno u izvedbi zbora Na Krkonošich.