Književnost je još uvijek važna

Izlaganje na međunarodnoj manifestaciji 40. zagrebački književni razgovori hrvatski književnik Miro Gavran započeo je tezom: „Unatoč tome što se u novije vrijeme može čuti tvrdnja da književnost nije važna kao nekada i da književnici nemaju onu aureolu koju su imali u 18. i 19. stoljeću, pokušat ću argumentirati svoj dojam da su i u naše doba književnost i književnici još važni, odnosno da se tako percipiraju i da im se pridaje mnogo veće značenje nego brojnim drugim djelatnostima i profesijama.“ Koliko je književnost zaista važna danas, u svijetu medija, selfija, internetske stvarnosti i (ne)kulture slike, poraznih rezultata raznih segmenata državne mature, testiranja čitateljske pismenosti, narcisoidnosti, kapitalizma, nepotizma i čestoga ruganja „jadnicima“ koji čitaju knjige, a ne provode cijelo slobodno vrijeme na Facebooku, Instagramu i drugim društvenim mrežama? Koliko je bitna književnost nama u Hrvatskoj u trenutku kad smo upravo doznali porazne rezultate ankete provedene među mladima: njih 46 posto tvrdi da im je važniji mobitel od obitelji i prijateljstva i da bi zbog njega mogli ostaviti obitelj i prijatelje.

Plakat jubilarnog ZKR-a

Na neka od tih (izgovorenih ili neizgovorenih) pitanja pokušali su odgovoriti ili ih razgovorima argumentirati sudionici ovogodišnjih Zagrebačkih književnih razgovora, koji se održavaju svake jeseni u organizaciji Društva hrvatskih književnika (DHK) i koji su ove godine od 2. do 5. listopada okupili u Zagrebu šesnaest autora iz Hrvatske i još osam zemalja, Poljske, Njemačke, Kanade, Mađarske, Španjolske, Slovenije, Srbije te Bosne i Hercegovine. Sudionici skupa, književnici, kritičari, prevoditelji i književni teoretičari, raspravljali su o temi Što je književnost danas?, promišljali dominantne trendove u aktualnom trenutku u književnosti u kontekstu društva masovne kulture te predavanjima i razgovorima detektirali njezine neuralgične točke i moguće načine odgovora na njih.

Manifestaciju je u Klubu Društva hrvatskih književnika otvorio predsjednik DHK-a Đuro Vidmarović, istaknuvši važnost susreta koji gotovo pola stoljeća promiču hrvatsku književnost u svijetu, a svjetske trendove prenose u Hrvatsku. Potpredsjednik Društva Božidar Petrač podsjetio je na početke manifestacije daleke 1969, kada je Društvo vizionarski shvatilo nužnost komuniciranja s drugim književnostima i kulturama u okviru europskoga književnog kruga i šire.

Izazovi internetske stvarnosti

Pitajući se gdje se nalazi književnost danas, sudionici su se u izlaganjima bavili percepcijom književnoga djela u suvremenom kontekstu, uz poseban naglasak na poziciju književnosti bivšeg Istočnoga bloka unutar zapadnoga kanona. Na hegemonijski odnos toga kanona prema tzv. malim književnostima, koje se, u novim kulturnim i društvenim kontekstima, trude uključiti u dominantne trendove, „prijeći iz svoje lokalnosti u globalno“, posebno je upozorila povjesničarka književnosti Magdalena Dyras iz Poljske, govoreći o promjenama koje su nastale nakon 1989, odnosno na povijesna zbivanja s kraja 80-ih i početka 90-ih, u zemljama koje su godinama bile pod utjecajem Sovjetskoga Saveza: „Pisci su se oslobodili političkih zabrana, nestala je cenzura, slabio je osjećaj odgovornosti za sudbinu naroda. Pojavio se drukčiji tematski repertoar, interes za autobiografizam i kulturni zaokret prema prostoru.“ Istodobno upozorila je na nove mogućnosti koje književnosti pruža internetska stvarnost i zakoni tržišta, ali i na slabljenje uloge književne kritike kao putokaza.

Njezin sunarodnjak, filolog Maciej Czerwiński, u izlaganju se zapitao i što se događa s elitnom književnošću, ustvrdivši kako se ona danas povukla pod naletom masovne kulture. Upozorio je i na novu ulogu paradigme nacionalno/nadnacionalno i na dominantnu ulogu Zapada, koji odlučuje što pripada svjetskoj književnosti, a što ne. Premda lokalno i nacionalno postaje ono što je Goethe nazvao Weltliteratur, „pristup počasnom krugu svjetske literature ne temelji se isključivo na estetskoj ili bilo kojoj drugoj vrijednosti“; trebamo se zapitati je li borba za ulazak u svjetsku književnost ravnopravna, jer se čini da su „na tom terenu uspostavljeni izrazito hegemonski odnosi“.

Poljski filolog Maciej Czerwiński zapitao se što se događa s elitnom književnošću, ustvrdivši kako se ona danas povukla pod naletom masovne kulture

Hrvatski književnik Davor Velnić najvećim neprijateljima književnosti drži kanone birokratiziranoga nastavnog programa i njihove činovničke izvršitelje, ali i internetska pravila, iznoseći i oštar stav o internetskom i digitalnom svijetu suprotstavljenu svijetu književnosti: „Iskustvena stvarnost sjećanja bit će duboko prožeta hologramskim prizorima tako da će čovječanstvu biti onemogućeno odvajanje zbiljne od poslužene stvarnosti. Svako razlikovanje osobnog od elektroničkog iskustva kvalificirat će se kao pobuna i kažnjavati.“

Kakva je pak uloga prevođenja i prevoditelja u današnjem globaliziranom društvu obilježenu jedinstvenim mogućnostima kulturne mobilnosti i transfera, ali i slabljenjem nacionalne države? O tome je govorio poljski slavist sa Šleskoga sveučilišta u Katowicama Leszek Malczak, osvrnuvši se na presudnu ulogu prijevodne književnosti u svijetu koji s jedne strane karakterizira kulturna mobilnost i transfer, s druge kriza humanistike i književnosti, a s treće činjenica „da su nacionalna književnost i općenito pojam nacije postali predmetom znanstvenih istraživanja vođenih u duhu konstruktivizma, perspektivizma i narativizma“. Posebno se fokusirao na pitanje „koje mjesto zauzima takozvana strana književnost u hrvatskoj kulturi te kakvo značenje zadobiva hrvatska književnost u prijevodu i što stranom čitatelju prijevodi hrvatske književnosti govore o njezinoj kulturi“.

Povratak izvorima

Govoreći o ulozi književnosti u životu pojedinca, slavist i germanist Tihomir Glowatzky iz Njemačke u izlaganju je ustvrdio da „političari uvijek posvećuju osobitu pozornost književnom stvaranju u vlastitoj zemlji te je čine važnim elementom u svojoj kulturnoj politici“, stoga je književnost ovisna o političkim i financijskim okvirnim uvjetima. Citirao je slavnoga talijanskoga književnika: „Unatoč svim današnjim problemima na književnom tržištu i sve manjem broju čitatelja, gledam na to kao Italo Calvini: ‘Moje pouzdavanje u budućnost književnosti počiva na uvjerenosti da ima stvari koje nam samo književnost može dati’ – čak i ako pritom pjesnici lažu!“ No, kad ne bi bilo tako, bez posredovanja njihove kreativnosti, ostali bismo zakinuti za novo nadahnuće u tumačenju i razumijevanju zbiljskoga svijeta i vlastitoga životnog iskustva, rekao je.

Slovenski književnik Peter Kovačić Peršin drži da se „današnja književnost treba vratiti izvoru kako bi opravdala svoje postojanje i pružala nadahnuće novim generacijama kako izaći iz duhovne i moralne krize“, naglašavajući da književnost mora u svako doba čovjeku predočiti njegov stvaran stav u svijetu, opisivati njegovo razumijevanje života, njegove muke i nade, međusobne odnose te izricati kritiku društvenoga uređenja.

Na ZKR-a pozornost je privukao i gost iz Kanade, pjesnik Michael Dudley, koji je iznio vlastitu formulu suvremene književne forme, utemeljenu na „uzajamnoj sinergiji“ putem multikulturnih suradničkih projekata, ističući da se pisanje i predstavljanje suvremene književnosti događa „tijekom razvojnog doba tehnologije i putovanja“, čime se olakšava umjetničko integriranje jezične i kulturne različitosti, uz prisjećanje na svoje kanadsko odrastanje i zainteresiranost za književnu suradnju.

Svoja promišljanja na ovogodišnjim su Razgovorima još iznijeli Endre Szkárosi (Mađarska), objasnivši zašto je bitna sinergija književnih organizacija i njihovo oblikovanje boljega funkcioniranja književnoga života, Francisco Javier Juez Gálvez (Španjolska), analiziravši predavanje Borisa Marune 1997. u Madridu o životu i književnosti, Marina Milivojević Mađarev (Srbija), razmotrivši put od radnje do naracije u suvremenoj drami, i Antun Lučić (BiH), fokusirajući se na suvremeno, „epiloško“ razdoblje književnih ostvarenja, ali i dioništvo jezičnih nestandarda, izričući zanimljivu tezu o svojevrsnu „razdjelu između plus-književnosti i naizgled minus-književnosti“.

Kritika na marginama

Na ZKR-u sudjelovali su, osim spomenutih, i ovi hrvatski autori: Jasna Horvat, Mladen Machiedo, Ivica Matičević, Ivana Šojat, otvarajući zanimljive teme i pitanja. Jasna Horvat izlaganje je posvetila temi Središnje mjesto književnoga teksta u koncentričnim kružnicama kreativne industrije, analizirajući roman Vilijun s aspekta Throsbyjeva Koncentrična kružnog modela, pokazujući prelijevanje književnoga teksta u sektore kreativne industrije i ostvarivanje projekta tzv. globalnih dosega. Mladen Machiedo usmjerio se na vlastita nakladnička i medijska iskustva tijekom više desetljeća, uz isticanje grotesknih označnica mnogobrojnih primjera s obzirom na ustanove i pojedince. Ivica Matičević naglasio je da se godišnje u Hrvatskoj objavi stotinjak romana i zbirki novela godišnje te dvostruko više pjesničkih zbirki, a da „književna kritika i esejistika ostaju ponešto na marginama”, upozoravajući i na ovisnost hrvatske književne proizvodnje o njezinim stožernim institucijama.

Za kraj, kao poticaj za otvaranje novih rasprava, citiramo Ivanu Šojat, koja je govorila o raskoraku između publike i kritike: „Velike književne nagrade poput Goncoura u Francuskoj ili Bookera u Velikoj Britaniji književnicima koji ih dobiju jamče višestruko povećanu prodaju njihovih djela, a i prestižan status u društvu. U Hrvatskoj po svim pokazateljima nije tako. Postoji gotovo nevjerojatna disproporcija između recepcije šire književne publike i reakcija žirija najvećih književnih nagrada u nas. Temeljno pitanje ovog izlaganja svakako je: Koji je tomu razlog? Upitan ukus publike, nagnuća elitizmu žirija ili puki klijentelizam onih koji o nagradama odlučuju? I što je naposljetku važnije: biti nagrađen ili biti čitan?“

Na završetku Zagrebačkih književnih razgovora na uspješnost 40. izdanja ZKR-a osvrnuo se Miro Gavran: „Ove smo godine okupili dobru reprezentaciju ljudi koji su nam dali uvid u ono što se zbiva u drugim kulturnim sredinama te smo otvorili dijalog s njima. Mislim da je to dobitak za nas i za našu kulturu i zaista divna prigoda da bitne stvari malo proumimo, i sami između sebe prodiskutiramo mi koji se bavimo književnošću, kojima je ona dio života i sudbine.“ Možda je to najbolji poziv za sljedeće Razgovore.