Kafkina fantastika piše

Negdje početkom ljeta, neposredno nakon izlaska iz tiska zbirke priča Maše Kolanović Poštovani kukci i druge jezive priče, objavljen je tim povodom u zagrebačkim dnevnim novinama opširan, vrlo zanimljiv razgovor s autoricom. Dva su mi detalja tada upala u oči. Najprije, spisateljičina anegdotalna priča o ideji i naslovu knjige, koja je bila prilično bizarna, kako to već ponekad biva: njezin je nećak u nekom šoping-centru čuo glas koji govori „Poštovani kupci“ i pozivao na trgovačku akciju, ali nije bio siguran je li možda rečeno „Poštovani kukci“. Ona je u tome prepoznala snažnu metaforu, na tragu Kafkine metaforike iz pripovijetke Preobražaj. Za nju su, kaže, kukci metafora krhkosti, drugosti i lomljivosti – duboko egzistencijalna metafora; a našla je i vezu s našim sadašnjim prilikama. „Sve ono što se činilo kao fantastični dio kod Kafke postalo je blisko osjećaju naše realnosti. Imam osjećaj da nas kapitalizam preobražava u te krhke kukce koji mogu biti zgnječeni čim se za to ukaže prilika.“ Kolanovićeva sugerira i „jezičnu bliskost“ riječi kukac i kupac i pritom napominje kako smo od građana i ljudi spali na kupce i potrošače, izgubivši se u labirintu konzumerizma potrošačkog društva. „Snažna je ta povezanost između kupaca i kukaca, te duboke ironije sistema, kad nas oslovljavaju s ‘poštovani’, a pritom nam žele oderati kožu, iscijediti zadnji novčić…“

Drugi detalj iz spomenutog intervjua koji me zaintrigirao bila je tema projekta (Ekonomski temelji hrvatske književnosti) koji ta docentica na Kroatistici zagrebačkoga Filozofskog fakulteta vodi pri Hrvatskoj zakladi za znanost te njezine napomene npr. o tome kako „kapitalizam strukturira osjećaje“ – napomene koje su u velikoj mjeri ključ za čitanje autoričine nove knjige. Maša Kolanović kapitalizam promatra „kao specifičnu moralnu i afektivnu ekonomiju koja modificira osjećaje i ljudskost. Promatram oko sebe kako kapitalizam preobražava ljude, (…) i to me duboko užasava.“ Premda se i prije bavila hrvatskim tranzicijskim temama, rekla je kako sad osjeća „da smo došli do točke usijanja gdje vidimo i žanjemo posljedice na različitim razinama, ne samo ekonomskog kolapsa, kolapsa industrije, nego te posljedice žanjemo na razini naših afekata i emocija i preobražene ljudskosti. Iz tog nerva nastala je ova knjiga…“ Pokazat će se naime da ta znanstvena istraživanja utječu i na spisateljičin izbor tema i njihovu umjetničku interpretaciju u fikcionalnoj prozi koju piše.

Zbirka Poštovani kukci i druge jezive priče sadržava dvanaest tematski raznovrsnih tekstova. No njezin kompozitni naslov sugerira zajednički ironični tonus priča i osjećaj jeze koji čitatelja prožima dok prati protagoniste kako glavinjaju u svakodnevici hrvatske zbilje. U toj svakodnevici kapitalizam (sustav) pretvorio je pojedince u bespomoćne kukce (Poštovani kukci, Revolucija, U slučaju doživljenja) i prepustio ih Konzumu (Konzumiranje), koji je u pričama metafora gospodarski poharane zemlje. Kolanović se ponovo javlja i u ulozi ilu­stratorice, kao u svojoj prethodnoj knjizi Jamerika (2013). Ovaj put njezini su crteži namjerno izrazito deformirani, disharmonični, kadšto i dijabolični; u percepciji čitatelja to je prvi, vizualni znak, „prethodnica“ onomu što će pronaći u tekstovima priča – odbojne i ružne detalje, estetiku ružnog kao negaciju estetike lijepog, što je na koncu iskaz protesta i pobune junaka ovih priča protiv svijeta u kakvu žive.

Izd. Profil knjiga, Zagreb, 2019.

U priči Beskraj (jedinoj u kojoj pripovjedačica nije u prvom, nego u trećem licu) glavna je junakinja sasvim izgubljena u procijepu između idealne predodžbe majčinstva kakva se javno nameće i svoga stvarnog položaja, gdje gotovo sav teret brige za tek rođene blizanke pada na nju. Ta je situacija izluđuje i vodi u žestoku pobunu, koja dovodi u pitanje mit o majčinstvu kao o nečemu sakrosanktnom, nedodirljivom. Priča Bolji život, o azilantskom skloništu u Zagrebu, upire prst u ksenofobičnost malograđana, a o manipulativnoj moći medija i njihove vlasničko-uredničke mašinerije pripovijeda se u priči Crnilo. Priča Škrinja, u kojoj se tinejdžerica susreće sa stvarima i dnevnikom rano preminule majke, ima najviše lirskog potencijala, premda su neke majčine bilješke o obiteljskim odnosima ponekad emotivno okrutne.

Autoricu pak osobito intrigira mobitel, tehnološko postignuće novijega vremena: u ovoj zbirci gotovo da nema priče u kojoj ta naprava ne igra neku ulogu – manju, veću, glavnu (Živi zakopani, Revolucija, Kukci su gotovo kao ljudi). Ona ga promatra kao dio preobrazbe u potrošačkom društvu i smatra da je „sablasno koliko je postao dio nas samih, produžetak naših tijela“; vidi, također, i koliko nas „otuđuje jedne od drugih“. Tko više uopće može zamisliti svijet bez mobitela, pita se retorički autorica. Zato ga, kaže, tetka iz priče Živi zakopani i nosi sa sobom u grob; da je nakon njezina pokopa nećaci nazovu kako bi bili sigurni da nije živa zakopana. Ali ovo nije priča samo o tetkinu umiranju i pokopu, nego je istodobno priča o usporednom umiranju groda. Dubrovnik je postao svjetska turistička hit-destinacija, ali ga je taj hit počeo gušiti tako da s njegovih ulica i iz kuća nezadrživo curi život i nestaje duša, podsjećajući sve više tek na povijesnu kulisu. A teta je i umrla pitajući se „u što se pretvorio grod?“

U ovoj knjizi Maše Kolanović, kvalitativno neujednačenoj, istaknuo bih kao najuspjelije priče Živi zakopani, Škrinja, Poštovani kukci i Beskraj. U ostalim pričama – u nekima manje, u nekima više – nedostajala je „završna ruka“: vidljiva je gdješto sirova građa, ili su tekstovi odveć izravni i plakatni, kao da umjetnica nije znala „prevesti“ znanstvenicu.