Do istine erosa i thanatosa

Na sedamnaestom zaredom Festivalu svjetskoga kazališta u Zagrebu pod vodstvom Dubravke Vrgoč i Ivice Buljana publika je mogla vidjeti dvije predstave na velikoj pozornici Hrvatskoga narodnoga kazališta i jednu u scenskim radionicama toga kazališta.

Središnjim događajem proglašena je predstava Neprijatelj naroda, prema Ibsenovoj drami, u režiji Thomasa Ostermeiera u produkciji kazališta Schaubūhne iz Berlina, aktivistički usmjerena na aktualizaciju događaja i metafore zagađene vode u toplicama kao na svijet zagađen društvenim i gospodarskim nepotističkim odnosima i klimatskim promjenama.

Manje aktivističke, ali s jednako dosljedno izgrađenim kazališnim jezikom, bile su dvije druge predstave.

Trećega listopada gledali smo u scenskim radionicama, u bojaonicama HNK-a u Adžijinoj ulici predstavu Nachklass, podnaslovljenu Predstave bez osoba, kazališta Théâtre Vidy –Lausanne, Švicarska, koja istražuje fenomene i moduse odlazaka iz ovoga života. Riječ je o scenskoj inscenaciji njemačkoga redatelja Stefana Kaegija, koji je s drugim članovima kazališnoga kolektiva Rimini Protokoll (predstavu autorski supotpisuje i Dominic Huber) dvije godine proveo obilazeći bolnice, domove, laboratorije, u razgovorima s ljudima koji se bave tuđim smrtima pridružujući razgovore s ljudima koji su odabrali pripremiti se za vlastitu smrt. Iz njihova pozicioniranja u posebno aranžirane prostore nastala je predstava podijeljena u osam malenih kabina u koje ulazi publika slijedeći odbrojavanje sata na vratima koja se zatvaraju pa otvaraju nakon svakoga prizora razgovora s onostranošću i svakodnevicom, bez živih glumaca, samo osluškujući glasove, govore, gledajući video, fotografije, slike, predmete...

Prizor iz predstave Lomeći valove / Snimio Luka Dubroja

Umjetnici su dobro izabrali zagrebački prostor kazališne ropotarnice – u kojemu nastaju dijelovi predstava i života, u kojemu spavaju kostimi i scena, s garderobama i kabinama smrti. Ulazili smo u skupinama od četvero, petero i šestero, sami odlučujući kojim redom i s kojom publikom. U jednoj su prostoriji predmeti umjetnice koja ostavlja svoju ostavštini zakladi, s kutijama i natpisima, s uputama što trebamo otvoriti, slušanjem ženskoga glasa, govora na francuskom i njemačkom, slikama Afrike, prijevodima na zidu. U drugoj je prostoriji sudbina čovjeka-ptice, tekst na zidu, nekoliko slika obitelji i prijatelja, muški glas o pripremi za skok. Čuju se koraci i radnje u realnom vremenu, na podu je cijeli film s tekstovima na svim stranama kvadra, snimanje lijeta preko litica s neizvjesnim krajem. S letačkim odijelom na zidu, kao u komori, slušamo životnu priču. Čovjek u četrdestima nasmrt obolio od neizlječive bolesti pušta nas u svoju sobu, a pušta i snimku filma vlastita ribarenja svojoj maloj kćeri. Opraštaj je potenciran konstitucijom spavaće sobe u potkrovlju, kosim ostakljenim zidom, detaljima života oko bračnog kreveta i fotografijom kćeri na ormariću.

U sterilnom uredu s dvama tabletima, s druge strane stola, uz mogućnost da se poslužimo vodom, slušamo razgovor muža i žene s nama o odvjetničkim finesama i nacizmu, bez tajnice, bez nade. U teatrinu sa zastorom i bijelim ženskim puloverom na sjedalici, u malenu kazalištu bez glumaca, na malešnom gledalištu, slušamo ženski glas, melodiozan francuski o nastupima i pozornici. Zatvoren zastor kontrapunktiran je krugu svjetla, otvaranju i bjelini, uz pjesmu i pljesak. Ulazimo u bijelu sobu, svi oko stola sa slušalicama ispred zaslona, kadrirani da se međusobno motrimo, dok znanstvenik objašnjava proces starenja. U sljedećoj smo prostoriji oko stola na kojemu su obiteljske slike, tableti i glas starice u devedesetima koja nam pripovijeda svoj život i rad u tvornici budilica, dok sami navijamo dvije na stolu stavljene spravice za buđenje namještene na zvonjavu nakon pet minuta trajanja. U osmoj prostoriji publika je na podu, skida cipele... ostalo je to za neki drugi put.

Sinteza dokumentarne i fikcijske radiodrame i kazališta iza zastora smrti, ova predstava nudi eksperiment koji izaziva čuđenje i strepnju.

Predstava Lomeći valove kazališta Les Théâtres de la Ville iz Luksemburga redateljice Myriam Muller, kojom je otvoren FSK 28. rujna, u svojoj dubini, utemeljena na istoimenu filmu Larsa von Triera snimljenu prije dvadeset i pet godina, potresa pričom o energiji ljubavi, u alegorizaciji i metaforizaciji stvarnosti postižući vrhunce poetičnošću sjajne Chloé Winkel kao Bess, koja se emotivnošću, suptilnošću i poetičnošću pojave, izvedbe i pokreta suprotstavlja kadriranju života, uz nazočnost snimatelja i glazbe Deep Purple.

Jedna posvećena ljubavi, jedna smrti, obje predstave lucidnošću i izvedbenom dosljednošću, unatoč pokojoj slabosti, postižu željeni učinak kazališne emotivnosti te želju da na sljedeći Festival svjetskoga kazališta u Zagreb dođe barem pet predstava.