Veliki emigrantski novinar Jakša Kušan

Antun Gustav Matoš jednom je tužno zaključio kako „hrvatska smrt ima više ukusa nego domaće općinstvo“, aludirajući na prerano umiranje nadarenih književnika i zaborav nakon njihova odlaska. No to se događalo i onima koji su dugo živjeli, ali ih je javnost izbrisala iz sjećanja jer su bili nešto posve drugo nego što se od njih očekivalo. Među njima je bio i vrsni emigrantski novinar, publicist i izdavač Jakša Kušan, koji je nakon duge i teške bolesti preminuo u Zagrebu 29. srpnja gotovo potpuno zaboravljen u javnosti. Rođen 23. travnja 1931. u glavnom gradu Hrvatske otišao je iz njega u vječnost ne doživjevši ono što je namjeravao postignuti nakon povratka u Domovinu potkraj 1990, naime da svoju emigrantsku Novu Hrvatsku pretvori u domovinske novine. Brzo je propao i njegov pokušaj obnove proljećarskog Hrvatskoga tjednika u okrilju Matice hrvatske. Nakon toga Jakša se povukao iz publicistike rijetko nastupajući s intervjuima u kojima je nastojao pojasniti svoje viđenje obnovljene hrvatske države, u kojoj je vidio više mana nego vrlina, u čemu nije bio osamljen.

Jedna je od najvećih zasluga Kušanove Nove Hrvatske (London, 1959–1990) bilo objavljivanje Hrvatskoga pravopisa, glasovitoga Londonca

Hrvatska politička emigracija dijelila se na mnogo socijalnih vrsta: tradicionalni prijeratni iseljenici pod vodstvom Hrvatske bratske zajednice, stara haesesovska iseljenička populacija, malobrojna ustaška emigracija privržena Anti Paveliću, raznoliki disidenti ustaškoga pokreta s naknadnom, ali iskrenom demokratskom orijentacijom, intelektualci katoličkog usmjerenja, nova liberalna emigracija bez svojih političkih organizacija, rijetki revolucionari nakon sloma Hrvatskoga proljeća i mješavina starih i novih egzilanata predvođena Hrvatskim narodnim vijećem. U izbjeglištvu su nicale organizacije i udruge kao gljive poslije kiše da bi se uskoro rascjepkale i nestajale u neaktivnosti, a kao vanjski znakovi rečenoga bili su kratkoročno izlaženje i prestanak postojanja publikacija, od kojih su preživjele samo one koje su imale iza sebe moćne financijaše, ali njihovi sadržaji uglavnom su bili žurnalistički, da se izrazim diplomatski, vrlo jednostavni, osim kvalitetnih kao Hrvatska revija, Osoba i duh, Nova Hrvatska, Poruka slobodne Hrvatske i nekoliko časopisa na španjolskom, engleskom i njemačkom jeziku. Noviji emigranti nisu našli sliku stvarnih hrvatskih prilika u iseljeničkim novinama pa je nekolicina njih s adresama u Europi odlučila pokrenuti bilten i onda mjesečnik, a predvodnik te skupine bio je vođa domovinske skupine Hrvatski pokret otpora Jakša Kušan, koji je ilegalno napustio Hrvatsku da bi preko Italije došao u London, smatran najslobodnijim gradom za emigrantsko djelovanje.

Rađanje Nove Hrvatske

Jakšu sam nakon kraćeg dopisivanja na liniji Graz–London upoznao na kongresu mladih katolika potkraj 1957. u Beču, gdje sam skupa s prijateljem Tihomilom Rađom bio delegat hrvatskih studenata. Vrlo razočarani niskom kakvoćom hrvatskih emigrantskih publikacija, dogovorili smo se da izdajemo Hrvatski bilten, koji se pojavio prvi put u Londonu kao mjesečnik u siječnju 1958. šapirografiran na čudnom engleskom formatu. Ukupno je izašlo dvanaest svezaka. Pokretači su bili, osim Jakše, Tihomil Rađa (gospodarstvo), Gojko Borić (kultura), Tefko Saračević (društvo) Marijan Radetić (religija) Ante Zorić i Đuro Grlica (socijalno-politička pitanja). U siječnju 1959. počeo je kao nastavak Biltena izlaziti mjesečnik Nova Hrvatska, a članovi uredništva su bili Gojko Borić (Austrija), Marija Korenić (Engleska), Zdenka Palić (Engleska), Aleksandar Perc (Engleska), T. Rađa (Švicarska) i T. Saračević (Njemačka), glavni i odgovorni urednik Jakša Kušan. Nova Hrvatska izlazila je kao mjesečnik i polumjesečnik, nekih godina kao rijetki povremenik da bi završila izlaženje nakon 32 godine postojanja, mijenjajući adresu i brojne članove uredništva, ali uvijek na visokoj žurnalističkoj razini, neusporedivoj s ostalim emigrantskim tiskovinama.

Nova Hrvatska izlazila je kao mjesečnik i polumjesečnik, da bi završila izlaženje nakon 32 godine postojanja, mijenjajući adresu i brojne članove uredništva, ali uvijek na visokoj žurnalističkoj razini

Toliko o počecima Nove Hrvatske, za koju je živio i radio Jakša Kušan, potpuno se posvetivši tomu, za razliku od nas ostalih, kojima je to bio dodatni rad uz normalne građanske profesije u Švicarskoj, Njemačkoj, Švedskoj. Od rada za Novu Hrvatsku Jakša nije mogao dobro živjeti, bio je u materijalnom pogledu vrlo skroman, gotovo siromašan, ali i uporan u svome zadatku političkog prosvjećivanja hrvatskog izbjegličkoga naroda. O visokoj vrijednosti Nove Hrvatske izrazio se i Miroslav Krleža, jasno, protiveći se njezinim sadržajima, ali govoreći kako zadaje više muke jugoslavenskim vlastima nego svi oni koji se kite svojom tobožnjom revolucionarnošću. Upravo je nevjerojatno da je unatoč Krležinoj ocjeni povjesničar Ivo Goldstein u svojoj Hrvatskoj povijesti napisao kako Kušan s Novom Hrvatskom nije vjerovao u uspostavljanje hrvatske države, što je ne samo zlonamjerno nego i dokaz da tu publikaciju uopće nije prelistao, a kamoli čitao. Mislim da bi odlazak Jakše Kušana morao biti poticaj Matici hrvatskoj da izda zbornik probranih članaka iz Nove Hrvatske, kako je predložio publicist Nikica Mihaljević u članku objavljenu u Republici 1–2 / 2019. Inicijatoru želimo uspjeh i plodnu suradnju s još živim suradnicima Kušanove publikacije.

Novinar The Guardiana

Jakšu smo upoznali kao autora koji je vrlo polako pisao u nastojanju da izbjegne sve moguće pogreške glede sadržaja, dok smo mi ostali bili mnogo brži jer smo pisali u kasne noćne sate nakon obavljanja svojih profesija u zahtjevnim zapadnim poduzećima i ustanovama. Jakša je ispekao novinarski zanat u engleskom The Guardianu i dakako marljivo čitajući britanski tisak, točnije bolji dio njega, koji je mnogima bio uzor zbog objektivnosti i uravnoteženosti. Glavni cilj Kušanove Nove Hrvatske bio je političko prosvjećivanje hrvatskog izbjegličkoga naroda kako bi se odvratio od lažnih obećanja i jeftinih propagandističkih tvrdnji većeg dijela emigrantskih publikacija. Informacije koje je Nova Hrvatska preuzimala bile su većim dijelom opće poznate, ali su u tumačenju njezinih autora dobivale demokratske i antikomunističke dimenzije. Naravno, naše su novine dobivale i povjerljive vijesti, uglavnom anonimnih pošiljatelja, koje je glavni urednik objavio ili odbacio, ravnajući se prema engleskom common sense, zdravom razumu, pri čemu je uvijek postojala opasnost da se nasjedne lažnim tvrdnjama, uostalom to se i nije moglo izbjeći, pa su neki u emigraciji takve rijetke promašaje proglasili „udbaškom trubljom“, što je bilo tipično za naše lažne revolucionare, koji su se inače služili optužbama protiv svojih političkih protivnika bez ikakvih stvarnih dokaza.

Nova Hrvatska ravnala se u svome pisanju prema pravilima anglosaskog objektivizma, što znači striktnog razlikovanja između informacija i komentiranja, te uzimanja u obzir različitih pogleda na sadržaje svoga izvještavanja koliko je to bilo moguće u uvjetima vrlo teška pribavljanja podataka iz totalitarne Jugoslavije. Po tome su se te novine bitno razlikovale od ostalih emigrantskih publikacija, koje su se iživljavale u opisivanju „slavne prošlosti“ ustaške i/ili haesesovske Hrvatske i donosile samo one vijesti iz domovine koje su potvrđivale njihove poglede na ta vremena.

Hrvatski pravopis
Babića, Finke i Moguša

Jedna od najvećih zasluga Kušanove Nove Hrvatske bilo je objavljivanje Hrvatskoga pravopisa Babića, Finke i Moguša, glasovitoga Londonca, kao i stalno sudjelovanje na Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu na štandu s natpisom Croatia – Kroatien. Po povratku u domovinu Jakša je kratko vrijeme bio predsjednik upravnog odbora instituta Otvoreno društvo Hrvatska mađarsko-američkog milijardera Georgea Sorosa, zbog čega su ga neki kritizirali, ali on je govorio da je Soros u njegovo vrijeme više davao za humanitarne nego u političke svrhe. Bio je i predsjednik upravnog odbora Hrvatske matice iseljenika, no tu nije mogao postići ništa važno jer nije odgovaralo domovinskoj politici spram iseljeništva. Povukavši se potpuno iz javnosti dokazao je kako službena Hrvatska ne zna cijeniti one koji su mnogo učinili za nju i kako je biti emigrant u prvom redu moralna, a tek onda politička kategorija. Na kraju napominjem da je jedan njegov suradnik koji je bio dio Tuđmanove vlasti predložio hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović da Jakši Kušanu dodijeli zasluženo odličje, ali je njezin ured na tu zamolbu odgovorio suhoparnim birokratskim uputama kako se to radi pa je smrt pretekla možebitno hrvatsko priznanje njegova uspješna djelovanja. Predsjednica mu može postumno dodijeliti odličje, a Matica hrvatska odužiti se njemu i ostalim suradnicima Nove Hrvatske objavljivanjem opsežne knjige s njihovim izabranim radovima, tako da barem to umanji Matoševu jadikovku.