Truba trubi, mi smo rodoljubi

Moja generacija ima jednu malu, ali slatku prednost u odnosu na svoju djecu i unuke: mi se možemo točno sjetiti trenutka kad smo prvi put sjeli u osobni automobil. Ispočetka smo te automobile s divljenjem gledali izvana, a kad su nas napokon pustili da uđemo, to je bila vrlo važna prekretnica koja se pamti za cijeli život. A mlađi ljudi taj privilegij nemaju: njih su već iz rodilišta dovezli osobnim autom i od tada se oni njime vozikaju iz dana u dan, te im se i ne čini da bi tu trebalo nešto osobito pamtiti.

A kod nas je drukčije. Ja se, recimo, jasno sjećam svoje prve vožnje i sjećam se što me se najviše dojmilo. Išli smo na neke krstitke, ili čak na pogreb, pa nas je netko prebacio osobnim autom. Bio je crn i ćoškast, kakva su već tada osobna vozila bila, i imao je volan golema promjera. U središtu te kružnice nalazilo se poveliko tipkalo, i vozač nam je pokazao – a bilo je nekoliko djece u vozilu – kako to tipkalo treba pritisnuti i kako onda sirena zasvira. Mi smo se, naravno, oko toga izbezumili, pa smo naizmjence pritiskali onaj taster, i tomu nije bilo kraja sve dok nismo stigli na odredište. Taj crni okrugli gumb i ta truba koja se tako lijepo glasa, to je za mene ostalo zauvijek vezano uz prvu vožnju automobilom. Činilo mi se da auto nije tako silno važan, moćan i skup zato što ima motor i može brzo voziti, nego zato što ima trubu.

Već i prvi automobili, nalik fijakeru, imali su trubu

I, kao što to obično biva s prvim dojmovima, te se misli nisam ni poslije mogao osloboditi. Kad sam s ostalom balavadijom razgledao parkirane automobile, uvijek sam prvo tražio gdje im je truba, a kad sam osluškivao vozila gdje prolaze glavnom ulicom, naučio sam razlikovati automobilsku trubu od kamionske i kamionsku od autobusne. Možda sam zato zarana shvatio dvije stvari. Prva je ta da automobilska truba ima i svoju povijest, a druga da je namjena trube prije svega praktična, a nipošto zabavna.

Prvu spoznaju – da truba ima povijest – sugerirale su mi najprije neke stare fotografije, a onda i jedan odlazak u tehnički muzej. I na fotografijama i na izlošcima u muzeju jasno se vidjelo da su već i prvi automobili – oni koji više sliče fijakeru nego autu – imali trubu. Kotači su im bili nalik na kolske, nije postojala kabina nego kožni pokrov, umjesto farova bili su fenjeri, a volan je stajao okomito i imao dodatnu ručku kao kotač na bunaru. Ali, sa strane, odmah do vozačkog sjedala, jasno se vidjela truba. Bila je mehanička, jer tadašnji automobili nisu proizvodili struju: bila je to gumena kruška koja je zbijanjem zraka proizvodila zvuk u malenoj cijevi s perom. A iz toga je bilo jasno: auto može postojati bez mnogih svojih dijelova, samo bez sirene nikako ne može. Na trenutke se činilo da su prvo izmislili sirenu, pa tek onda i auto za nju.

A to znači da je sirena zbog nečega bila zarana potrebna. Tako sam došao do druge svoje važne spoznaje iz toga doba: sirena obavlja neki posao. A taj posao – tako sam gruntao – mora biti prije svega signalni. Sirena, dakle, nekomu javlja da nailazi auto i da ga se treba čuvati, jer je jači i brži. Tko je taj netko komu se to javlja? Pa, prije svega ljudi, to jest pješaci, koji su se prije pojave automobila prešetavali po cesti kao po svome dvorištu, dok su se djeca igrala nasred kolnika. Onda, trebalo je upozoriti druga vozila, ponajprije zaprežna kola, da se maknu malo sa strane, kao i bicikliste, neka malo pripaze. Napokon, često su se tada cestama kretala krda krava, stada ovaca i jata gusaka, pa je sve to trebalo rastjerivati uz pomoć sirene.

Sve su to, dakle, bili razlozi zbog kojih se sirena rano pojavila. Ali onomu tko o tome razmišlja s vremenom postane jasno da sirena ima povijest još u jednome smislu: ona se s godinama razvijala. Razvijala se čak na dva načina, tehnički i uporabno; dakle, s obzirom na građu i s obzirom na ulogu u prometu.

Što se tehnike tiče, tu je stvar manje-više jasna: sirene su pomalo prestale biti mehaničke i postale su električne. Usporedo s tim, postale su i znatno savršenije, pa se tu čak mogla tjerati i nekakva moda (da ne kažem estetika) u pogledu boje zvuka i melodije. Pojavile su se, recimo, sirene koje nisu naprosto drečale, nego su se glasale kao gongovi ili zvona. Pojavile su se takve koje nisu imale jedan ton, nego dva ili tri, kao što ih danas često imaju zvonca na vratima, bim-bam-bom. Napokon, pojavile su se i sirene koje su bile kadre nešto odsvirati, kao što danas mogu mobiteli. Sjećam se da je neko vrijeme bila osobito popularna koračnica iz filma Most na rijeci Kwai.

Ali to već zvuči pomalo dekadentno, pa se zato vratimo uporabnoj funkciji sirene. Ta je funkcija u jednom razdoblju bila doista važna, pa su postojali čak i propisi koji su regulirali upotrebu trube. Valja, naime, znati da tada na većini križanja nije bilo semafora, a isto tako nije bilo ni prometnih znakova koji bi upozoravali koja cesta ima prednost prolaza. Tu je sirena pokazala sve svoje mogućnosti, jer uvedeno je pravilo kako da se uz njezinu pomoć vozači sporazumiju na križanju. Pa se znalo: ako vozilo kani produžiti ravno, ono svira jednom; ako misli skrenuti desno, svira dvaput, a ako mu je želja skrenuti lijevo, svira triput. Danas sve to izgleda možda donekle i smiješno, ali uvjeravam vas da u ono doba nije tako izgledalo, a i da je sasvim dobro funkcioniralo.

A dokazi o tome sačuvali su se, evo, do današnjega dana. Svatko se može o tome uvjeriti čim odveze svoje vozilo na tehnički pregled. Što se ondje događa? Dok vozač dokono šetka po onoj golemoj hali čekajući da stručnjaci blagoslove njegov auto, svaki čas ga trgne truba nekog vozila, koja još jače odjekuje u onom zatvorenom prostoru: to pregledači na svakom autu provjeravaju radi li mu truba. Ako ne radi, nema, dakako, ništa od registracije.

E sad, što tu ima čudno, upitat ćete vi. Pa, eto, meni je čudno to što oni tamo toliko provjeravaju tu sirenu, a njezina je uporaba strogo zabranjena u svim naseljenim mjestima. Dapače, nekada je na ulazu u svako selo stajao žuti znak s prekriženom trubom, a danas se ta zabrana jednostavno podrazumijeva. Pa, ako se podrazumijeva, zašto je onda toliko važno da truba na vašem autu radi? E, to već pripada u višu matematiku, ili, ako hoćete, u filozofiju vozila i prometa.

Postoji naime sličan slučaj: na autu ne morate imati rikverc-lampu, ali ako je imate, ona mora raditi. Nemojte se upinjati da to razumijete, preduboko je to za nas, obične ljude i vozače. Nama samo ostaje da čekamo trenutak da naša truba dođe u priliku da proradi, kad već raditi mora. I uvijek dočekamo tu priliku; postoje čak dvije vrste situacija kad truba dolazi na svoje, a i mi skupa s njom.

Jedno je zastoj, bilo gradski, bilo međugradski. Što god bio uzrok, koliko god stvar trajala, uvijek nastupi trenutak kad svi izgube živce i stanu trubiti kao mahniti. A policija se, naravno, ne miješa, jer kamo bi stigla? Ne miješa se ona ni u drugoj prigodi kad truba dolazi do izražaja: to je svadba, kad se kolona vozi mašući zastavama i trumbetajući u sav glas, sve u nadi da je što više ljudi probudila, uplašila i iznervirala, jer bez toga nema veselja. Policija se, kažem, ni tu ne miješa.

Ili ona znade još i nešto drugo, važnije i dublje? Možda ona zna da najintenzivnije osjećaje – kao što su gnjev i radost – možemo izraziti samo trubom, kao što lavovi iste osjećaje izražavaju rikom, a vukovi zavijanjem.