Suvremeni mitovi

Antički mitovi, dakle priče, pokušaji su da se iskaže cjelina nadnaravnoga svijeta bogova i bogolikih bića, metafizičkih sila, koje su svojim sudbinama često nalik na ljudska iskustva. To je prošlost. Današnji mitovi drukčije su naravi.

Poznati francuski kulturolog Roland Barthes prenio je u knjizi Mitologije (1957) antički pojam na fenomene današnjega života, upozorivši u predgovoru da analiza suvremenog mentaliteta pokazuje obuzetost kultnim predmetima koja nije tako daleko od pradavnih vjerovanja – primjerice u zanosu što ga budi automobilska tehnika ili zanimanje za raznolike strategije reklame.

Već sam prije upozoravao na Barthesovo djelo, no danas se nameće potreba da se istraže novi modeli ponašanja, što ih francuski autor prije šezdesetak godina nije mogao poznavati, ili nije mogao naslutiti njihove dimenzije. Želim ovdje dati nekoliko poticaja mitologijama današnjeg svijeta.

Počet ću s primjerom u kojemu se može spoznati srodnost s antičkim pričama. Naši suvremenici opskrbljeni prikladnom tehnikom neće propustiti priliku da se na turističkim putovanjima ili prigodnim proslavama trenutno ovjekovječe modernom fotosnimkom nazvanom iz milja selfi. Tu sam ja, snimam, dakle jesam; moje je lice, čak i ako se slučajno nalazim u pozadini, u                središtu – važnije od, recimo, Eiffelova tornja i bečke Državne opere ili slapova Niagare. Tko se neprestano želi predočiti, ponavlja zapravo epizodu iz mitskoga života mladoga božanstva Narcisa, koji je bio začaran i upućen na to da se zaljubi u samoga sebe promatrajući se u odsliku vodene površine zdenca. Danas samoljubive osobe nazivamo narcisima, a njihovo ponašanje narcisoidnim. Selfi je sve drugo nego izraz osame, kao što je u mitu; on traži svjetinu i privlačan dekor, pogotovo kad je još i spojen s nakaznim tetoviranjem. Samodopadnost je tehnizirana.

Uspon na Himalaju

U nizu suvremenih mitova drugo mjesto vjerojatno pripada uvjerenju da je tehnološki napredak priča bez svršetka. Roboti, umjetna inteligencija (potrebna svakomu koji nema svoju), natjecanje u brzinskim krajnostima, dakle u kategoriji vremena, i u osvajanju daljine, dakle prostora. Primjerice, najnovije televizijske reportaže pokazuju da je Mount Everest postao masovni korzo. Bezumna jurnjava trkaćim automobilima, koja se provodi bez ikakva obzira na ljudske žrtve među vozačima i gledateljima, iskaz je težnje za rekordom (koji je ključna riječ naše epohe). Drugo je obilježje poseban oblik osvajanja prostora u svemiru. Šampioni su takozvani astronauti, koji se natječu u tome tko će duže ostati u visinama kontroliranih putanja. Kad se vrate na Zemlju, sunarodnjaci svakoga svemirskog putnika slave poput antičkih božanstava – mitskih junaka. Naposljetku nitko ne pita u što su potrošene milijarde. Sigurno je jedino to da su sva natjecanja spektakl za nezahtjevne televizijske gledatelje.

Novi kult brade

Fotografije snimljene u devetnaestom i prvim decenijima dvadesetog stoljeća djelovat će jednog dana sablasno, kao sve snimke na kojima su oslikane osobe u nekoj ukočenoj pozi. Takva se fotografska lica danas smatraju znakom krajnje zaostalosti. Suvremeni mitovi zahtijevaju osmijeh, krinku opuštenosti po svaku cijenu. Takozvani opći napredak mora se promicati muskulaturom lica. Kod muškaraca je to povezano s novim mitom o muškosti. Atribut mu je što snažnije istaknuta brada. Prednjače egzekutori hard rocka, koji se, svirali ili pjevali, nadmeću monstruoznim obiljem brade i kose. Neki glazbenici, krune svoje bar pola metra dugačke grive izlizanim šeširićem. Promatrač takvih prizora ne mora biti psihoanalitičar da bi shvatio što se krije u isticanju brade. Neki rokeri izjavljuju da je obrijano lice feminino. Glume radije olinjalog Don Juana.

Povjesničari kulture lako će zamijetiti da je u novom kultu brade sadržana i modna regresija. Kao da je dužnost našeg vremena da se strogo ugleda u modu koja je vladala prije stotinjak godina. Gospoda su se gotovo bez iznimke kitila bradurinama, uglavnom prema društvenom uzorku: što viši uglednik ili samosvjestan umjetnik, to duža brada. Naposljetku su pred modom pokleknuli svi – od gradonačelnika do njegova kočijaša. Zanimljivo je da je orgijanje bradama naglo nestalo poslije Prvoga svjetskog rata. Novi izgled muškaraca bio je pragmatičan, prilagođen aktualnim znakovima razdoblja. Pomno izbrijano lice signaliziralo je da je nastupilo doba koje je bilo u suprotnosti s dostojanstvenom tromošću prethodne generacije. Znakovi vremena bili su šport, funkcionalnost, praktičnost. U nogometu ili tenisu brade bi kočile igrače, plivače i trkače također. Neprikladne džepne ure, s lancem na prsluku, nestajale su pred naletom praktičnih ručnih satova. Iz vlastitog iskustva sjećam se samo dviju osoba kojima je tradicija devetnaestog stoljeća bila draža: moj otac i nekoliko godina mlađi filozof Adorno. Moja je generacija toliko srasla s ručnim satom da nitko nije ni pomišljao na nešto drugo. Utjecaj športskih natjecanja bio je uostalom tako velik da su se „običnim“ satovima pridružile naprave za najfinija mjerenja. Ali nisu se samo športaši rješavali nepotrebna tereta. Tako je mislila i većina ljudi. Navest ću istaknut primjer koji zahvaljujem knjizi koja je slučajno preda mnom na pisaćem stolu: monografiji o velikom francuskom skladatelju Ravelu. Fotografija iz godine 1890. prikazuje ga s bradom i ufitiljenim brkovima. Dvadeset godina poslije imao je glatko izbrijano lice. Tako je izgledao do kraja života.

U potrazi za današnjim mitovima nameće se obuzetost regulacijom svega i svačega. Opuštenost (budimo cool) samo je dekoracija kojom se prekriva činjenica da apsolutna vlast pripada pedantnosti. Nalazimo se u mreži propisa, uredbi, s dva ili tri pečata, bezbrojnim tonama papira, sve do unifikacije u težini i veličini povrća i voća. Propis o krastavcima nije vic nego stvarnost. Zbilja koja ne dopušta da se ušulja neki oblik individualizma, koji očito postoji i u prirodi.

Pod stegom regulacije nalazi se u mnogim zemljama i raspored u akademskom životu: sveučilišni nastavnici moraju se pokoravati zakonu ljestvice pa su isprva asistenti, zatim docenti, koji prelaze u zvanje izvanrednog profesora; a do zvanja redovitoga profesora put u pravilu opet nije kratak. Od mladih ljudi čujemo da su u prošla vremena, na primjer prije stotinjak godina, prilike bile naftalinske. Neobaviještenost je ponekad zastrašujuća. Istina je upravo obratna. Iz onog doba poznate su karijere koje su imale samo jedan korak: asistent je u istoj godini mogao postati redoviti profesor. Mjerilo je bila sposobnost, a ne birokratska regulacija. Ako je išta naftalinsko, onda je to naše doba.

Papiri, papiri

Godine 1620. isplovio je iz Engleske jedrenjak Mayflower, sa stotinjak ljudi, mahom obitelji, koji su iste godine stigli na područje današnje savezne države Massachusetts i stvorili prvu englesku naseobinu na sjevernoameričkom tlu – s nepredvidljivim povijesnim posljedicama. Ako zamislimo Svibanjski cvijet u današnjim prilikama, brod ne bi isplovio nikad. Ostao bi okovan beskrajnim propisima, kontrolama dimenzija, težine i vodogaza, a da diplome kormilara i ne spominjemo. Papiri, papiri. Srodna iskustva imaju osobe koje žele podići neku zgradu: od prvog nacrta pa do uporabnog dopuštenja prolaze godine. Obuzetosti regulacijom nema kraja.

Peta pojava koja je stekla značenje modernog mita elektroničke je naravi. Riječ je o umreženosti suvremenom tehnologijom komunikacije. Možda se ni na jednom području ne iskazuje tako jasno gotovo patološka ovisnost o medijima. Mitski je zanos očit. Barthes, da je danas još živ, svakako bi se usredotočio na tu pojavu. Opremljen tehničkim spravama, svatko sa svakim može uspostaviti vezu koja je u načelu globalna. Prikupljanje podataka najbolje služi trgovinskim ustanovama koje žele saznati kako se ponašaju kupci, koji proizvod ima najbolju prođu, od bicikla do sladoleda. I to je jedna strana mita o regulaciji.