Šutnja je strah, a ne pravo

Čini se da je stvaralaštvo američkog pjesnika, pisca i izvanrednog profesora kreativnog pisanja na najstarijem njujorškom sveučilištu Columbiji, Paula Beattyja, rođena 1962. u Los Angelesu, predodređeno za otvaranje novih putova. Na njujorškoj književnoj sceni njegovo se ime prvi put spominje 1990, kad je, na natjecanju organizacije Nuyorican Poets Café, prvi u povijesti ponio naslov Grand Poetry Slam Champion. Kao izravna posljedica tome iduće mu je godine objavljena prva zbirka poezije Big bank take little bank, a 1994. izlazi i druga, Joker, Joker, Deuce.

U Beattyjevu pisanju potom dolazi do zaokreta i od poezije se okreće prozi. Neće pisati često niti objavljivati mnogo, no objavljena će mu djela naići na pozitivne ocjene kritike. Već The white boy shuffle iz 1996. biva proglašen „satiričnim ubodom iz nadarenog srca crnog američkog života“, a ta će ga etiketa „vrsnog satiričara“ pratiti i kroz sljedeće romane; na prijelazu stoljeća objavljen Tuff, šest godina poslije Slumberland da bi kulminirala 2015. The Selloutom, romanom u nas objavljenom kao Prodana duša, u prijevodu Patricije Horvat i izdanju Frakture, čiji je gost Paul Beatty bio na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti.

Snimio  Edi Matić

Iako se na površini bavi prostorno vrlo usko određenim pitanjima, poput rasizma i ponovnog uvođenja rasne segregacije, priča romana dubinski otvara pitanja imanentna ljudskom biću – pripadanja, uvjetovanosti ljudskih ponašanja i poimanja vlastitog identiteta, a posljedično i odnosa prema tuđem. Njegov se glavni junak, Me (Ja) nalazi pred Vrhovnim sudom optužen za ponovno uvođenje rasizma, a stranice koje će potom uslijediti nisu autorova apologija, već zanimljiva psihološka igra prožeta britkim humorom. Satira? Članovi odbora za dodjelu nagrade Man Booker 2016. takvom su je pročitali i učinili Beattyja prvim bukerovcem s američkog kontinenta otkad je nagrada, dvije godine prije, s Otoka fokus proširila na sva anglofona područja.

„Kad razmišljam o sebi... Zapravo, ne razmišljam o sebi, ali kada bih razmišljao, satiričar ne bi bilo prvo što bi mi palo na um“, duhovito je i neposredno naš razgovor u kavani hotela Palace jutro uoči predstavljanja u Hrvatskom glazbenom zavodu otvorio Beatty. Kažem mu da je satira sigurna, kroz nju se možemo smijati ozbiljnim stvarima ili se pokušati pretvarati da i nisu toliko ozbiljne, a prostorni nam odmak, kakav osjećamo pri čitanju njegova romana, daje slobodu kakvu ne bismo imali da priča tematizira hrvatsku problematiku. „Razumijem što mi govorite iako mislim da, s obzirom na rat kroz koji ste nedavno prošli, neke teme iz romana, ma koliko daleke bile, vama mogu biti bliske.“

Uz kreativno pisanje, diplomirali ste psihologiju. Jeste li Prodanu dušu, ne u smislu narativa ili strukture, već u smislu promatranja čitateljskih reakcija, zamislili kao svojevrsni psihološki eksperiment?

Ne mogu reći da sam to svjesno napravio, ali mislim da su mali, osobni eksperimenti u pozadini svega što činimo. Ne pišem kako bih promatrao čitateljske reakcije, to bi trebao biti posljednji razlog pisanja. Iako mnogi prepoznaju globalne poruke, knjiga je smještena u Los Angeles, u SAD.

No želim vjerovati da će, pri prevođenju, prednost biti dana dobrim, vješto prevedenim stvarima. Meni je vještina pisanja uvijek važnija od sadržaja romana. Naravno, i on je bitan, ali vješto napisane rečenice ili vješto upotrijebljena duhovitost mnogo su mi važniji.

Dakle, definirani ste stilom?

Ne, bitne su i druge stvari. Naravno, jedna od njih je i globalnost. Knjiga pokriva mnoga područja. Primjerice, bio sam u Indiji i netko me upitao jesam li, pišući, na umu imao indijsku publiku jer se u romanu spominje kastinsko društvo. Isto su mi pitanje postavili u Edinburghu jer na jednom mjestu spominjem njihov grad.

Što je, po vašem mišljenju, uzrok takvu obrascu čitateljskog ponašanja?

Ne znam. Nikad nisam čitao knjige kako bih se tražio u njima i uvijek me frustriralo kad bi mi netko rekao da je pronašao mene u knjizi koju čita. Ne zanima me to. Nedavno sam bio na književnom festivalu u Francuskoj i jedan mi je mladić rekao da voli moje knjige jer, iako američku književnost često promatra kao zrcalo, u mojim se knjigama ne može pronaći. To je bila vrlo zanimljiva slika.

Fascinirani ste različitim načinima čitanja?

Zanimljivo mi je kako različiti ljudi čitaju knjige iz različitih perspektiva pa istu stvar vide na različite načine.

Ističete da niste satiričar, no zašto je Prodanu dušu tako lako proglasiti satirom?

Možda je lakše razgovarati o Prodanoj duši nego doživjeti je ili u njoj uživati. Satiričnost uklanja nelagodu prisutnu u diskursu razgovora o romanu, otklanja svaku emocionalnu uključenost. No ne čitaju svi roman na taj način. Ni ja nisam znao razgovarati o tome jer za mene roman to nije, nisam ga pisao želeći stvoriti satiru.

Onda mi je prijatelj pokazao snimku s Nabokovljevim govorom o Loliti. I njegov je sugovornik njegov roman pokušavao prikazati kao satiru i usmjerava autora u tom pravcu. Nabokov govori da, premda ne želi nužno promijeniti nečije mišljenje, ne želi niti izreći nešto što nije njegovo vlastito. Ne mogu reći da znam kako se osjećao, ali u mnogim trenucima suosjećam s njim.

Spominjete nelagodu, no mora li čitanje pružati osjećaj ugode?

Ne mora, mene za to, dok pišem, jednostavno nije briga. Doduše, uče nas da bi trebala biti pa je svojevrstan izazov tomu se pokušati oduprijeti.

Na snimci dodjele nagrade Man Booker kazali ste da vam je književnost dala život. Kako?

Ovisi o tome što smatrate književnošću. Oduvijek sam bio vrlo povučena i sramežljiva osoba, uvijek u ulozi promatrača. No s književnošću se pojavila svijest, spoznaja o tome što mi u životu pruža zadovoljstvo. Za mene je to bilo pisanje. Mogao sam krenuti u mnogim drugim smjerovima, ali ta me odluka ispunila. Inače nisam jako sretna osoba, nisam sretan kad pišem, ali pisanje mi pruža osjećaj duboka zadovoljstva.

Niste sretni kad pišete?

Općenito govoreći, nisam odveć sretna osoba. Lijepo je pokušavati učiniti nešto što je u osnovi nemoguće postići, ali uživate pokušavajući shvatiti pozadinski mehanizam. Čudno je to, književnost mi dopušta da budem istodobno i vrlo zatvoren i vrlo otvoren.

Razotkrivate li sebe u svojim književnim djelima? Mnogi pisci kažu da su se najviše ogoljeli upravo na mjestima koja čitatelju promiču.

To je zanimljivo. Mislim da čitatelji razotkrivanja promatraju kao paralele koje povlače između svojeg života i romana, a to nije nužno i razotkrivanje. Postoje biografske činjenice koje povezuju pisca i njegove likove, ali to nije autorovo razotkrivanje, te bi činjenice svatko mogao otkriti uz malo istraživanja.

Umjesto o razotkrivanju, sa svojim studentima razgovaram o rizicima jer većina knjiga, sviđale nam se ili ne, preuzimaju rizik. Sintaktički, po pitanju jezika, strukture, sadržaja...

Koje ste rizike vi preuzeli Prodanom dušom?

U pitanju nije bio samo jedan jer za mene je uvijek početni rizik kako predstaviti meni vrlo poznate, ali većini čitatelja ipak nepoznate pojmove. Kako ih predstaviti na načine koje će čitatelji, nadam se, cijeniti.

Drugi je rizik bio kako povezati proturječne narative. Da, knjiga zauzima stav, ali ne onaj koji većina ljudi misli. Kod nekih će čitatelja knjiga stvoriti osjećaj nelagode pa je i to bio rizik, a postojao je i jedan osobniji rizik.

Nisam bio jako čitan, moja je književnost pronašla poklonike, ali nije to bio širok krug čitatelja i odjednom mi se u glavi stvorila ideja za koju nisam bio siguran trebam li je pokušati provesti u djelo. Preuzeo sam rizik i napisao knjigu kakvu sam oduvijek htio napisati.

Svojeg pripovjedača ne ostavljate bezimenim, već mu namjesto prezimena stavljate osobnu zamjenicu Me. Zašto? To mi se čini snažnijim postupkom čak i od pripovijedanja u prvom licu.

Dvije sam se godine pripremao za pisanje romana, istraživao i pokušavao uhvatiti strukturu prvog dijela. Proučavao sam sudske slučajeve i učinilo mi se smiješnim slučaj na Vrhovnom sudu, optužbu za segregaciju, nazvati „Me protiv SAD-a“. Bilo mi je zabavno pokušati opravdati Me kao prezime, stvoriti mu povijest, pustiti korijenje jer onda prezime prestaje biti bitno. U početku nisam racionalizirao ono što činim, stvorio sam brzopoteznu liniju povijesti i nadao se da će funkcionirati. Ljudi misle da bezimeni pripovjedač može biti bilo tko, ali u mom slučaju nije bilo tako.

Kao što smo spomenuli, diplomirali ste psihologiju. Koliko je ona utjecala na vaše pisanje?

Na tisuće načina. Jedna od na studiju naučenih stvari jest da postoje brojne perspektive koje se istovremeno događaju. Možemo raspravljati jesu li autentične, ali zanimljivo je vidjeti kako ljudi iste stvari promatraju na različite načine. Važno je priznati da se sve one odvijaju istovremeno i da mnoge stvari stoje iza tih perspektiva; ono što nam se dogodilo jučer i što mislimo da će se dogoditi sutra, odgoj...

Ta mi je spoznaja omogućila da, umjesto rigidna ustrajanja na nečemu, bolje istražim proturječnosti, čak i licemjerje, da osvijestim mogućnost promjene perspektive čak i unutar pojedinčeva svijeta. Važno je osvijestiti da iza svake odluke stoje mnoge silnice.

Kad govorimo o tim silnicama, Me je na okrutan način izgubio oca, a njegova je četvrt izbrisana s plana grada. Jesu li i njegovi postupci način nošenja s tim potresima?

Ne znam bih li ja to tako sročio, ali možemo govoriti i iz te perspektive. Sve što spominjete očito je snažno utjecalo na njega, ali zašto čini to što čini? Dijelom zato, a dijelom i zbog utreniranosti, ne znam je li toga svjestan. Kaže da to čini i zbog Hominyja, koji, kao rob, opet želi postati relevantan, no mislim da su dijelom na snazi i osobni razlozi budući da Me, izvan svoje misije, ne živi dobro.

Je li moguće da je to i njegov psihološki eksperiment?

Da, moguće je. Može se tako čitati i samo zato što ja to ne vidim, ne znači da to nije tako, da nije upisano u knjigu.

Na samu početku Me kaže da se odriče prava na šutnju. Kad se odreknete tog prava i odlučite govoriti, koje su posljedice tog čina i nismo li i inače u životu previše sigurni u to pravo te se odveć lako pozivamo na njega?

Neki ljudi da. Neki ljudi uživaju u šutnji, ali nekolicina to ne želi. Na neke sam zbog toga ljut, neki me vesele. Neki ljudi su između tih dviju krajnosti. Jedna rečenica u knjizi kaže da je šutnja strah, a ne pravo. Reći da je šutnja pravo u smislu američkoga pravosudnog sustava zapravo je zamka i Me je toga svjestan pa se pita što znači njemu. Iako nikad i nije imao pravo na šutnju jer često ističe da se osjeća kao javna osoba.

Jeste li se, ovim romanom, i vi odrekli tog prava?

Ne, mislim da ne. Odabrao sam to, mogao sam odbiti. Pokušavam biti tradicionalan u pisanju, ne pišem često, ne govorim mnogo. Govorim više jer predajem, ali općenito nisam neki govornik. Nisam se posve odrekao tog prava, ali ponekad se osjećam sasvim ugodno koristeći se njime.

Me također kaže da je Amerika poput kožnog stolca, mnogo neudobnija nego što izgleda. Koliko je neudobna Amerika danas i koji su izvori te neudobnosti?

Različiti su za različite ljude. Jednom me netko pitao da govorim o dragim mi knjigama i shvatio sam da je svaka od njih, u određenom razdoblju, bila zabranjena. To je zanimljivo. Mislim da sam na jednoj razini i sam htio napisati knjigu koja će biti zabranjena.

Govoreći o udobnosti, mogu pisati, imam slobodu, postoji određena razina komfora. Stvari se mijenjaju, ali izgledno je da me sutra na ulici nitko neće uhititi. Mogu biti tko jesam, a neću završiti u zatvoru. Ugodno je biti pisac i živjeti u Kaliforniji. Meni je to važno. Dovoljno sam sretan jer radim ono što volim, ali nisam osoba kojoj je lako osjećati ugodu. Nastojim pisati na mjestima iz kojih izvire nelagoda. Ljudi različito čitaju ta mjesta. Nisam zadovoljan kad osjećam nelagodu, ali vrlo sam svjestan da se ona često javlja.

U knjizi spominjete četiri stupnja crnaštva, pri čemu u posljednju skupinu ubrajate i ljude poput Fride Kahlo ili Godarda. Znači li to da četvrti stupanj nije povezan s rasom?

Ne, to je pitanje identiteta, taj je stupanj namijenjen svima kojima se živo fućka za ono što jesu. Vezuje se uz slobodu nepokoravanja određenom skupu očekivanja.

Predajete kreativno pisanje na Columbiji. Je li to vještina koja može biti naučena ili talent koji valja izbrusiti?

Ne znam, no što god bilo, treba ga poticati. Za mene je kreativno pisanje proces dugotrajna učenja. Ne nužno učenja pisanja, već načina na koje ga promatraju drugi ljudi. I sam sam studirao kreativno pisanje i nitko me nije naučio pisati po nekom priručniku, od A do Ž. Zanimalo me kako drugi čitaju, kako vide stvari, što rade.

Shvatio sam da moram koristiti riječi koje imaju značenje nakon što mi je jedna, potpuno nepoznata žena, na jednom predavanju rekla da u svojoj pjesmi koristim isforsirane riječi. Bila je u pravu i to je bio vrlo važan trenutak.

Naučio sam mnogo o perspektivama, shvatio da nisu fiksne. Primjerice, na prvoj sam godini napisao pjesmu, jedan ju je student proglasio ništavnom, a profesorica mi je savjetovala da odustanem od pisanja. Srećom, u drugom sam semestru dobio drugog profesora i on me ohrabrio da nastavim, rekao je da će me ljudi s vremenom naučiti čitati. Nisam mislio da je to moguće.

Iduće mi je godine predavao Allen Ginsberg, koji nam je na prvom satu savjetovao da donesemo svoje najbolje pjesme. „Počet ćemo na vrhu i s vremenom postajati bolji“, rekao je. Ponio sam tu pjesmu, a kolega koji ju je prošle godine odbacio sad je bio oduševljen njome. Proveo je ljeto u New Yorku, promijenila se njegova perspektiva...

Ne kažem da će drugi uvijek shvaćati ono što radiš, ali moraš pisati za sebe. I moraš vjerovati čitatelju, da je dovoljno pametan, da čita, da misli. To je jako važno.