Supptilno nijansiranje

Uz Elfriede Jelinek, Eva Menasse smatra se najcjenjenijom suvremenom austrijskom književnicom. Rođena je u Beču 1970. kao kći nekadašnjega austrijskog nogometaša Hansa Menassea i sestra pisca Roberta Menassea. Nakon završena studija germanistike i povijesti radila je kao novinarka u više austrijskih medija, a bila je i dopisnica Frankfurter Allgemeine Zeitung. Dosad je objavila sedam knjiga za koje je primila više priznanja i nagrada, a trenutačno živi u Berlinu.

Životinje za napredne njezina je treća knjiga prevedena na hrvatski (nakon romana Vienna i Vremenski kristali), u izdanju zagrebačkog nakladnika Leykam international. Knjiga sadržava osam pripovijedaka međusobno povezanih motivima životinja, što je čini konceptualnom, zaokruženom cjelinom. Autorica to postiže svaki narativ otvarajući ulomkom s pojedinim manje poznatim činjenicama iz životinjskog svijeta da bi potom u priči povukla eksplicitne ili prikrivene veze između ljudi i predočene činjenice o životinjama. U većini slučajeva to je uspješno provedeno, s iznimkom nekoliko primjera s dojmom nategnutosti.

Prev. Andy Jelčić, izd. Leykam international, Zagreb, 2019.

Pripovijetka koja otvara knjigu (Leptir, pčela, krokodil) započinje napomenom da su leptiri i pčele često primorani hranu tražiti na neobičnim mjestima – npr. kao na poznatoj fotografiji ekologa iz Portorika s leptirom koji sjedi na glavi krokodila i pije njegove suze. Veza s tim motivom u rečenoj pripovijetki prepoznaje se kod para švedskih turista, od kojih je silno korpulentna žena stalno namrgođena i mrzovoljna, dok se drastično mršav krhki dečko neprestano trudi ugoditi joj. Začuđenoj protagonistkinji suprug to ističe kao dokaz tvrdnje da su sve veze zapravo trgovina, objašnjavajući da mladić trpi partneričinu mrzovolju za što mu ona „plaća preobiljem svoga mekanoga mesa“. Takvo objašnjenje junakinju ponuka na preispitivanje svoga braka, pitajući se tko tu što drugomu daje i što dobiva zauzvrat. A sve to odvija se tijekom njihova odmora u Turskoj, u ozračju nedavne smrti njihova zajedničkog prijatelja, koji je bio veliki protivnik braka kao „malograđanske konvencije“, i uspomene na kojega nezaustavljivo nadiru i remete im idilu ljetovanja. Radi se o psihološki utemeljenu narativu (što je slučaj i s ostalim pripovijetkama); autorica protagonistkinju stavlja u nepoznato joj okružje i prikazuje njezino snalaženje, ali i percepciju stvarnosti uvjetovanu njezinim emocionalnim stanjem, oblikovanim nedavnom smrti prijatelja i brigom oko malene djece, od kojih se jedno na ljetovanju i razboli. Sljedeća pripovijetka (Gusjenica) također se bavi odnosom roditelja i djece, u ovome slučaju ostarjela autokratskog pater familias i njegovih kćeri, koji se skrbi i za Alzheimerovom bolešću dobrano načetu suprugu. A ta bolest, baš kao i prijateljeva smrt u prethodnoj priči, uvjetuje karakter očeva odnosa s kćerima. Uzevši za junaka lik pisca, dakle čovjeka kojemu su riječi i artikulacija oruđe i zanat, Eva Menasse kontrapunktno naglašava razornu moć Alzheimerove bolesti u kontekstu komunikacije i međuljudskog razumijevanja. U tome smislu i junakovo naizgled diktatorsko ponašanje u okviru obiteljskog mikrosvijeta tek je pogrešno tumačenje grublje, odgovorne polovice njegove duše, koja u sjeni ostavlja onaj drugi, nježniji pol njegove osobnosti.

Treći narativ (Ježevi) otvara niz priča u kojima se autorica s podsmijehom odnosi spram intelektualaca i umjetnika. Ježevi je ironično intonirana humoreska u kojoj spisateljica, na način blizak Woodyju Allenu, ismijava blazirane intelektualce, ošamućene bujicom emocija s kojima se ne znaju nositi, jer ih je njihova financijska sigurnost onemogućila u razvijanju sposobnosti nošenja sa životnim problemima, koje redovito preuveličavaju u svojoj razmaženosti i dekadenciji. U najmanje koherentnoj pripovijetki Ovce nastavlja se satirizacija intelektualaca, a oštrica je sad usmjerena prema aktivizmom zaluđenim razmaženim pseudoumjetnicima, dok je u petoj priči (Oposum) na tapetu umišljeni, nezreli kazališni redatelj, u stalnu bijegu od odgovornosti. U šestoj pripovijetki (Morski psi) jedna se žena bezuspješno pokušava suprotstaviti mentalitetu krda, ali djelomično i sama na koncu podliježe predrasudama o emigrantima, dok je u sedmoj priči (Zmije) protagonist čovjek koji nastoji „svijet ostaviti vani koliko je god moguće“. No u tome slabo uspijeva jer svijet nezaustavljivo nadire sa svojim nepravdama, a čovjek je nemoćan obraniti se i teško zadržava integritet. Zadnja pripovijetka (Patke) pomalo je kaotičan narativ o paranoičnoj ženi opsjednutoj kontrolom, u vječnom strahu od svih predvidljivih i neočekivanih opasnosti, baš poput patki koje i spavaju s jednim okom otvorenim.

Autorica uz mnogo ironije i suptilnosti dočarava egzistencijalnu stvarnost, ali i psihološku nutrinu grupice sredovječnih, dobrostojećih individualaca, s fokusom na njihovoj interakciji s drugim ljudima, iz čega na vidjelo izlaze njihove frustracije, nezadovoljstva, razočaranja i nerealiziranosti, tegoba borbe s krizom srednjih godina i nadolaskom starosti. U svih osam pripovijedaka, duljine od dvadeset i pet do četrdeset stranica, klasično, linearno ispripovijedanih, bez ambicije eksperimentiranja i s elegantnim izričajem Eva Menasse zadržava visoku razinu i ostvaruje skladnu zaokruženost, pa knjiga nije tek slučajna nakupina priča, nego su Životinje za napredne čvrsta i uspjela koherentna cjelina.