Splitski HNK mora biti splitski

Srećko Šestan dugogodišnji je kazališni djelatnik: bio je glumac, ravnatelj dva riječka kazališta, ravnatelj kazališta u Karlovcu. U dvama mandatima bio je i pomoćnik ministra kulture Bože Biškupića, a sada je intendant Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu. Kako će voditi splitski HNK u sljedeće četiri godine tema je razgovora za Vijenac.

Gospodine Šestan, zašto ste se prijavili za intendanta splitskoga HNK-a?

Nekoliko je razloga i velikih motiva. Jedan je da sam posao u kazalištu Zorin dom u Karlovcu završio.

Što ste završili?

Nakon šest i pol godina vođenja kazalište je obnovljeno i nakon pedeset godina stabiliziran je glumački profesionalni ansambl po mjeri grada Karlovca.

Koliko ansambl ima glumaca?

Ima šest glumaca, mladih, vrlo darovitih, iznimnih kreativaca, umjetnika koji su kadri napraviti cijelu predstavu vlastitim snagama. To je bio jedan od razloga. Drugi se temelji na mojoj procjeni da je umjetnički potencijal splitskog kazališta izvrstan u svim segmentima, u baletu, drami i operi.

Zašto to dosad nije dolazilo do izražaja?

Dolazilo je do izražaja, ali nije bilo dovoljno vidljivo. Nedostajala je dugoročnija vizija razvoja kazališta, u repertoarnom i organizacijskom smislu. Nemojmo zaboraviti da je Hrvatsko narodno kazalište u Splitu nacionalno kazalište i jedino kazalište koje ima i opslužuje dva nacionalna festivala: festival drame Marulićevi dani i Splitsko ljeto.

Hoće li splitski HNK i dalje biti na usluzi ta dva festivala, može li biti?

Dobrom organizacijom i dugoročnim planiranjem može. To jest i može biti samo plus kazalištu jer itekako može pridonijeti većem razvoju organizacijskih i umjetničkih potencijala kazališta.

Osim potencijala, ima li još što?

Ima. Po mojoj viziji splitski HNK bi trebalo, uvjetno rečeno, biti matično kazalište za kazališni teritorij od Senja do Prevlake i za hercegovački korpus hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Spomenutim kazalištima svakako treba pridodati još tri kazališta u Splitu: PlayDrama, Gradsko kazalište mladih i Gradsko kazalište lutaka.

Nije li to pretenciozno?

To ne znači da bi splitski HNK preuzeo funkciju Hrvatskoga narodnog kazališta u Zadru i u Šibeniku, Kazališta Marina Držića u Dubrovniku i HNK-a u Mostaru, nego bi trebao biti kreativna, organizacijska i možda programska potpora tim kazalištima.

I unatoč tim idejama vaša kandidatura nije prošla glatko. Je li razlog sumnjičavosti prema vama vaša velika ambicija?

Njihova sumnja dodatni mi je motiv. U svojim prvim izjavama nakon izglasavanja u Gradskom vijeću ja sam zahvalio vijećnicima koji su digli ruku za moju kandidaturu, ali i onima koji su bili suzdržani ili protiv.

Koji su bili argumenti protivnika?

Ne bih ulazio u njihove razloge. To je u Splitu jednostavno tako. Vodio sam dva kazališta u Rijeci, u dva mandata bio sam pomoćnik ministra kulture, vodio kazalište u Karlovcu i nikada mi se nije dogodilo da izvješće ili moja kandidatura za novi mandat nije prošla jednoglasno, osim u Splitu.

Je li razlog možda političke prirode?

Moj program nema političke naznake. Dopuštam mogućnost da ljudi u izvršnoj vlasti imaju svoje kandidate i svoje viđenje kako bi se kazalište trebalo razvijati u Splitu. To je normalna stvar, stvar demokracije. Meni, doduše, nije bilo svejedno kad sam čuo iz usta nekih vijećnika paušalne i neprovjerene ocjene mojega dosadašnjeg rada.

Primjerice?

Ako netko spominje da sam u natječajnoj dokumentaciji priložio zahvalnice Dobrovoljnog vatrogasnog društva, a ne spomene da su u istoj toj prijavnici bile dvije potvrde da sam dobio Nagradu grada Rijeke za svoj rad u kazalištu, isto tako Nagradu grada Karlovca i još mnoga priznanja od struke, onda postane smiješno da se to uzima kao argument protiv mojeg imenovanja.

U pitanju je hrvatski jal?

Nije. Ja bih to usporedio s platanama na Tomislavovu trgu u Zagrebu. Kada su stare platane posječene, onda je cijeli Zagreb i cijela Hrvatska optuživala ondašnju gradsku vlast da je napravljen ekocid. Malo tko je htio znati da su platane morale biti uklonjene jer su bile stare, bolesne i prijetnja prolaznicima. Danas to nitko ne spominje jer je danas Tomislavac jedan od najljepših drvoreda u Europi. Mi imamo nekakav nagon da sve što je novo odmah napadamo. Ali to nije samo karakteristika Hrvata. Sjetite se što su Parižani radili uoči podizanja Eiffelova tornja u Parizu, a sada je Eiffelov toranj vizualni simbol Pariza.

Hoćete reći da je tradicionalni ukus splitske publike i gradskih vijećnika bio protiv vas?

Ne, ne! Takva mi ocjena nije pala na pamet, nego samo dopuštam mogućnost da su povike oko izbora novih čelnih ljudi na bilo koje rukovodeće mjesto u sportu, gospodarstvu, a pogotovo u kulturi, uvijek polemične. Ništa nije drukčija situacija u Osijeku, u Zagrebu, u Rijeci…

Znači li to da ćete zapravo uvažavati kontinuitet tradicije u Splitu?

Apsolutno. U radu se uvijek vodim postulatom, ako treba što promijeniti, nikada to ne radim tzv. revolucionarnim metodama. Ja sam uvijek za evoluciju. Nekada i negdje je ta evolucija brža, nekada i negdje sporija.

To se, po mojem dugogodišnjem iskustvu rada u kulturi i kazalištu, pokazalo jedino ispravnim. Čak i onda kad se to na samu početku možda i nije prepoznavalo. Meni je jako drago kada nakon odrađenoga posla u nekom gradu u tom istom gradu mogu razgovarati s mještanima koji se sjećaju tih vremena kao uspješnih.

Izvor HNK u Splitu

Što će biti primarni program splitskoga HNK-a u vašem mandatu?

Prvo ću zadržati sve ono što je repertoarno bilo dobro. Ne pada mi na pamet skidati s repertoara predstave, baletne, operne i dramske, koje su imale odjeka u publici, koje su živuće ili ih je moguće obnoviti kako bi nastavile živjeti.

Dobro je da ne mislite kako sve počinje s vama.

Nikada to nisam mislio, premda znam dosta kolega koji gumicom izbrišu sve što je prethodnik radio, što je velika kulturna šteta za dobra nastojanja i za predstave koje su dobile nagrade i imaju publiku. Predstava može umrijeti onoga časa kad prestane zanimanje publike za nju ili ako se, ne daj Bože, ansambl zasiti igranja predstave, ili ako dođe do promjene u ansamblu, pa je predstavu nemoguće izvoditi.

Osim postojećih uspješnica, što će još biti na repertoaru?

Nastojat ću širom otvoriti vrata kreativnim potencijalima splitskog ansambla. U programu sam naveo nekoliko glumaca koji su dokazali izniman talent za pisanje dramskih tekstova; to su Elvis Bošnjak, Trpimir Jurkić, pa i Arijana Čulina. Zatim ćemo dati šansu glumcima koji studiraju režiju, kao i baletanima/balerinama i opernim pjevačicama/pjevačima koji nisu samo talentirani za ples i operno pjevanje, nego i za neke druge zadatke. Dakle, jedan od glavnih repertoarnih temelja bit će dati šansu potencijalu splitskog teatra.

I što će činiti okosnicu tog repertoara?

Okosnicu će činiti repertoar prepoznatljiv kao umjetnička kvaliteta sa splitskim pečatom. Bit će to neki klasik preadaptiran na splitski ili novi tekst koji mora imati posebnu splitsku prepoznatljivost. Recimo, kada vi dođete na predstavu a ne znate tko igra, koje kazalište, jer ste zakasnili na početak, nakon prvih nekoliko replika prepoznate da je to sto posto splitska predstava.

U regionalnom ćete tražiti univerzalno?

Tako je, to je možda prava definicija. Osnova sama repertoara bit će utemeljena na kreativnim potencijalima splitskih umjetnika, a ako nam negdje nedostaju, tada ćemo uzimati goste. Iz Hrvatske ili iz inozemstva, ali ću nastojati da u Splitu rade hrvatski umjetnici što je moguće više.

Koje ćete redatelje i pisce angažirati ove sezone?

Ne bih govorio o imenima, ali mogu reći da su cijela sljedeća sezona, kalendarska godina i program Splitskog ljeta devedeset posto definirani. Naravno da ćemo u sljedećim sezonama kao tim promišljati repertoar, koji treba biti usklađen u svim umjetničkim jedinicama, koji će imati zajednički rukopis i nazivnik za buduće sezone.

Tko će vam biti ravnatelj drame, opere i baleta?

Dramu će voditi Jelena Bosančić, glumica i redateljica, dirigent i violinist Jure Bučević bit će ravnatelj Opere, a ravnatelj baleta je Ilir Kerni, plesač i koreograf. Na natječaj se za pet radnih mjesta prijavilo sedamnaest kandidata. Kolegica Dubravka Vrgoč prošle je godine također imala natječaj za rukovodeća umjetnička mjesta, za mjesto poslovnog ravnatelja i šefa tehnike i javilo se kandidata koliko i mjesta.

Po Zakonu o kazalištima niste trebali raspisivati natječaj.

Mogao sam kazališnom vijeću predstaviti svoju ekipu i to bi bilo dovoljno, ali mene je zanimalo koliko umjetnici imaju interesa za rad u ovom kazalištu. S obzirom na velik interes, neizabranim kandidatima ponudit ću suradnju.

Osim što ćete voditi brigu o regionalnom, odnosno lokalnom, koliko ćete u program i repertoar inkorporirati djela iz hrvatske baštine?

U mojem programu baština je temeljni postulat i u programu sam naveo da bih jako volio producirati Muku svete Margarite. Neću zaboraviti da je 2021. Juditina godina. Mene zanimaju stari hrvatski pisci i komediografi, Nalješković, Držić, Hektorović, Lucić... Ako preskočimo dugo razdoblje, tu pripada i Fabrio, rođen u Splitu. Naveo sam u programu niz današnjih dramskih autora koji će sigurno biti igrani na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Sve moramo promišljati dugoročno. Recimo za sljedeće Splitsko ljeto polovicom prosinca objavit ćemo pretprogram, a oko blagdana svetog Dujma i program Splitskog ljeta.

Što će biti na sljedećem Splitskom ljetu?

Osim premijernih naslova, koji će ovisiti o financijama, zadržat ću tri izvanredne dramske predstave: Orestiju, Suze i smij starog Splita i Kaligula/Britanik.

A koje će biti nove?

Nakon dugo godina imat ćemo dvije premijere, ali o imenima ne bih dok ne dođe vrijeme za to. Mogu samo reći da će jedna premijera biti 20. srpnja 2020, a druga 10. kolovoza 2020. U prvu će biti uključen šibenski HNK kao manji koproducent i predstava će poslije biti igrana na području Šibenika. Druga predstava radit će se u koprodukciji s Gradskim kazalištem Gavella i Hrvatskim narodnim kazalištem iz Zadra. Predstava će biti prenesena u sezonu i igrat će se u trima kazalištima.

Osim spomenutih splitskih koje još suvremene hrvatske dramatičare planirate izvoditi?

Uz spomenute splitske autore zanimaju nas Nina Mitrović, Ana Prolić, Ivan Vidić, Mate Matišić… Ali i oni koje je izdvojio žiri za nagradu Marin Držić, u kojoj su bili Branka Cvitković, Boris B. Hrovat i Nino Škrabe, jer je preko 85 posto njihovih nagrađenih tekstova izvedeno na pozornicama ili kao radiodrama na Hrvatskom radiju. Osobito bi me zanimalo kad bi dramatičari mlađe generacije specijalno pisali tekstove za splitsko kazalište. Teme su otvorene.

Hoće li u vašim predstavama biti i političkih tema?

Naravno. Kazalište je odraz života, a politika je oduvijek bila dio života. Politika je odgovorna za funkcioniranje društva, pa tako i kulture.

A svjetonazori unutar toga?

Svjetonazori? Tko su lijevi, tko su desni, to danas u nas malo tko zna. Ako su desni Hrvati koji se bore za svoju državu, to ne mora značiti da su desničari. Oni mogu biti totalni ljevičari po socijalnim interesima: borbi za radnička prava, borbi protiv kapitalizma. U nas se brkaju stvari. Mnogi borbu za hrvatsku državu i državnu opstojnost, za kulturni identitet i opstojnost hrvatskog naroda etiketiraju desničarskim i natražnjačkim.

A sve što je protiv hrvatskog identiteta proglašavaju lijevim i naprednim.

Ne znam da se proglašava naprednim, ali proglašava se lijevim. Ja se ne slažem s tim, jer svi koji se slijedom toga zalažu za globalizirano, bezidentitetsko i proglašavaju ljevičarima možda i nisu ljevičari.

S obzirom na to, brine li se hrvatska politika sustavno za hrvatsku kulturu ili to radi samo kada joj kultura služi kao politička govornica?

Kako kad i kako gdje. Ja bih najviše volio da politika ne vodi nikakvu brigu o kulturi. Dugo sam u kulturi, živio sam i radio u sedam različitih gradova sa sedam različitih političkih elita – lijevih, desnih i nezavisnih – i moje mi iskustvo govori da narod bira. Ali ne bira za svagda.

I onda kada politika u hrvatsku kulturu delegira islužene političare koji tomu nisu dorasli?

Ne bih se složio. Evo, u hrvatskim kazalištima, od Vinkovaca preko Osijeka, Požege, Čakovca, Varaždina, Zagreba, sve do Dalmacije, svi su ravnatelji i intendanti kompetentni. I ne slažem se s onima koji kažu da bi biranje ravnatelja trebalo ograničiti na dva mandata.

Zašto se ne slažete?

Zato što svake četiri godine i godinu prije isteka mandata kandidat za ravnatelja ili intendanta mora predložiti program. Programi i iskustvo trebali bi biti ključni za izbor. Ako netko dobro vodi kazalište, ne vidim razloga zašto bi ga se zamijenilo nekim tko to nije radio. Recimo Miran Hajoš od 1992. uspješno vodi virovitičko kazalište s malo novca, i zašto ga mijenjati?

Zašto Hajoš ili vi niste proizveli “nasljednike”?

Pa ne možemo imati “nasljednike” kad ne živimo u monarhističkom društvu. Mnogi zaboravljaju da na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti postoji smjer produkcije. Dakle, postoji mogućnost da svi koji su zainteresirani i vole kazalište steknu dovoljno znanja i vještina. Oni bi trebali danas-sutra biti ti nasljednici. E sad, kakvi kadrovi od tamo izlaze, to je drugo pitanje. Ja sam sve znanje koje koristim stekao iskustvom, učenjem na pogreškama i pogocima.

Na krizi teatra!?

Kriza nije paralizirajući faktor u kazalištu i umjetnosti, nego motivirajući.

Zašto onda naši intendanti i ravnatelji kazališta izbjegavaju na repertoar stavljati predstave koje problematiziraju politiku?

Imate teatara koji su specijalizirani za to. Zato pitam, zašto moji kolege ravnatelji i intendanti iz vida izgube publiku za koju rade?

Zašto je izgube?

Ne mogu govoriti u njihovo ime, ali često se to događa zbog repertoara za koji misle da je estetski dobar, a nije za publiku zbog koje kazalište postoji. Svaka naša lokalna sredina apsolutno je različita, sa svojim specifičnostima; društvenim, socijalnim, kulturnim i zato treba pronaći pravi ključ. Dakle, za razliku od Zagreba, splitski HNK mora zadovoljiti i ono što u Zagrebu publika ima u Exitu i Kerempuhu i Komediji i Gavelli… I zbog toga Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu može raditi visokoestetizirani repertoar.

Želite reći da se u vašem teatru trebaju prožimati različiti tekstovi i poetike?

Mora se prožimati sve što zadovoljava publiku. Ne mogu se u jednom kazalištu i jednom gradu igrati samo pučki komadi. Uvijek treba osjetiti potrebe publike. Osim toga, treba voditi brigu o novim generacijama. Ne smije se u nekoj sredini dogoditi da prođe trideset godina, a da ta sredina, ako ima baletni ansambl, nije vidjela Labuđe jezero.

Hoćete li osim ravnatelja drame, opere i baleta imati još i savjetodavno tijelo?

Svaki suradnik koji dođe raditi na predstavi, bio on iz kuće ili vanjski, savjetodavno je tijelo. I razgovor koji sada vodimo za mene je savjetodavan, jer kroz vaša pitanja čujem i vaša razmišljanja o kazalištu. Savjetodavno je tijelo i Kazališno vijeće ako ispunjava funkciju predviđenu Zakonom o kazalištima.

S obzirom da godinama vodite kazališta i da ste bili pomoćnik ministra kulture, recite treba li modificirati postojeći Zakon o kazalištima?

Sadašnji Zakon o kazalištima stupio je na snagu 2006. U njemu sam bio involviran od početka do kraja kao pomoćnik ministra. Imali smo niz savjetovanja, razgovora s umjetnicima, okruglih stolova i raspravili smo sva pitanja. Taj Zakon o kazalištima ima dobar temelj i sada treba pametno mijenjati stavke ili poboljšavati članke koji bi mogli unaprijediti kulturni život.

Radi li to ministrica Obuljen Koržinek?

Koliko imam uvida, ona sveobuhvatno promišlja poteze kulture u sadašnjem vremenu. Ministrica ima dobar pregled i uvid što se događa u Europi i kakve su nove smjernice i silnice. Iako je kultura individualna stvar pojedine države, potrebno je osluškivati što se u europskoj kulturi događa i što bi se kao iskustvo moglo preuzeti. Iz iskustva znam da je veliki broj država bivše Jugoslavije i susjednih država, koje su članice Europske Unije, implementirao neke članke i neke ideje iz našeg kazališnog zakona u svoje zakonodavstvo.

Vratimo se vašoj intendanturi. Hoćete li uspostaviti bolju suradnju s drugim HNK-ovima?

Razgovori su u tijeku. Do suradnje će doći, ako ne sljedećoj sezoni, onda kada splitski HNK programski, organizacijski i umjetnički bude snažan da može ući u koprodukciju recimo s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu. Radim na razmjeni predstava i zajedničkih projekata.

Hoćete li uspostaviti bolju umjetničku suradnju Splitskog ljeta s Dubrovačkim ljetnim igrama, koja se dosad uglavnom svodila na rivalitet?

Ne bih to nazvao rivalitetom jer su oba festivala nacionalni festivali. Suradnja je potrebna i ja ću na njoj raditi.

Gradski scenski prostori veliki su problem Dubrovačkih ljetnih igara, a Splitskog ljeta?

Zahvaljujući potpori grada Splita sljedeće godine nastojat ćemo vratiti scenske splitske prostore, do kojih je trenutno nemoguće doći. Ove godine uspostavili smo vrlo kvalitetnu suradnju s obrtnicima na Peristilu i Peristil je nakon dugo godina 29 dana bio u službi Splitskog ljeta. I već smo se dogovorili da ćemo polovicom prosinca objaviti pretprogram Splitskog ljeta za 2020, a u svibnju će biti poznat kompletan program i početi upis pretplate. Kad se tako dugoročno planira, onda se u siječnju možemo dogovoriti s obrtnicima. Uza sve to planiramo uključiti i Udruženje turističkih vodiča, koji će turistima govoriti o predstavama koje će se igrati u gradskim prostorima.

Što se od prvoga vašeg upravljanja kazalištem do sada promijenilo u hrvatskom teatru? Je li kvalitetniji ili stagnira?

Mislim da je kvalitetniji, prati razvoj društva. Nema više muške dominacije u kazalištu, što je dobro, imamo više dramskih autora, bolje je financiranje države. Nekada je država sufinancirala samo važne nacionalne projekte, a sada se odvajaju novci i za godišnji repertoar.

Selektivno.

Nije selektivno, postoji vijeće koje odlučuje što valja. Postoje nekakvi kriteriji. Jesu li oni dobri, jesmo li zadovoljni njima, o tom potom. Pogledajte koliko je kazališta bilo 1992, a koliko ih ima danas. Pogledajte koliko je bilo privatnih inicijativa 1992, a pogledajte u očevidniku Ministarstva kulture koliko danas ima kazališta, kazališnih družina, grupa i umjetničkih organizacija koje se bave kazalištem. Usporedite broj izvedenih predstava 1992. i broj publike s današnjim podacima.

Znači li to da umjetnici bolje žive?

Kad me netko pita kako mi je bilo prije trideset godina, ja kažem, fenomenalno, pa bio sam trideset godina mlađi.

Floskula.

Nije floskula, nego zaboravljamo kako je bilo onda. Kada je ministar kulture Božo Biškupić potkraj 1999. išao pogledati kako napreduju radovi na obnovi Zorina doma u Karlovcu, u novinama je bio članak s velikim naslovom i njegovom izjavom: „Ova godina je bila financijski teška, druga će biti još teža.“ Uvijek je sljedeća godina u našoj percepciji još teža.

Kada se za kulturu izdvaja malo.

Sada je izdvajanje za kulturu veće nego prije. Ali nije bitno koliko se novca izdvaja, nego kako se novac koristi i što se njime dobiva.

Znači li to da kultura nema kriterije?

Kultura ima kriterije, samo nedostaju financije osnivača i vlasnika kazališta. I, u programskom smislu, nedostaje odgovornost prema kulturi jer se često dogodi da vladajuća struktura odredi količinu nečega čega bi trebalo biti, a to adekvatno financijski ne prati.