Snažna energija sanktpeterburških umjetnika na zagrebačkim daskama

Jesensko gostovanje ruskih umjetnika u Zagrebu, naslovljeno XIII. međunarodni festival sanktpeterburške kazališne sezone, a podnaslovljeno Najbolje iz sanktpeterburških kazališta u zagrebačkome HNK-u, hrvatskoj je publici omogućilo gledanje triju dramskih predstava i jedne baletno-plesne.

Četiri potpuno različite predstave iz četiriju sanktpeterburških kazališta pokazale su golem angažman ruskih kazališnih umjetnika iz „Venecije sjevera“, nužnost takvih gostovanja, koja su, kako je izjavio jedan gledatelj, „prava blagodat za Zagreb“, ali i mogućnost suanalize različitih stilova i kodova dramaturgije, režije, glume i produkcije.

Najveće zanimanje publike izazvala je predstava Solaris kazališta Prijut komedianta  / Snimio LUka Dubroja

Festivalsko kazalište Baltički dom prikazalo je predstavu Taras, nastalu prema legendarnoj prozi Nikolaja Vasiljeviča Gogolja Taras Buljba. U tom kratkom  povijesnom romanu rusko-ukrajinskog autora iz ciklusa Mirgorod, znamo, prikazuje se fiktivna, na izvorima neutemeljena povijest zaporoških kozaka:  Taras Buljba, stari kozak, sa sinovima Andrejom i Ostapom polazi u borbu protiv poljskoga plemstva, a „u obranu pravoslavlja“. Tzv. „ruska duša“ konkretizira se između prikaza niza avantura i bitaka, stajanja Poljaka uz kozake pa prelaženja protiv njih, uz nerijedak humor i intrigantne avanture.

Premda bi naslov mogao uputiti na staromodnu izvedbu, na nacionalni preporod i romantizam, predstava je upravo suprotna – Sergej Potapov, ugledni redatelj mlađega srednjega naraštaja, ujedno školovani glumac i diplomirani redatelj, rođen u selu u Jakutiji, unuk je šamana pa šamanske korijene, običaje, rituale i vjerovanja inventivno i dosljedno uvodi u predstavu: dvije ljuljačke u sredini pozornice i u središnjici predstave mogu se povezati sa šamanom koji stoji u središtu kao vrač ili čudotvorac, na putovanjima stupajući u kontakt sa svijetom duhova.

Karakteristike šamana u predstavi preuzimaju žene i kozaci koji se pretvaraju u Poljake i obratno, ekstatičnim iskustvom začaranih strana djelujući kao pripovjedači, pjesnici i pjevači mitova i priča te nositelji uloga čuvara znanja zajednice.

Tumačeći snove zajednice i baveći se „socijalnom regulacijom i duševno poremećenim osobama“, šaman može, što u predstavi izvrsno rabi Potapov, djelovati i poučno kad je riječ o nekim područjima života. Prikazujući vizije, snove i maštanja dviju zajednica, Potapov se, nazvan sibirskim Tarantinom zbog scena nasilja u nekim drugim svojim predstavama, ali i u Tarasu, s iznimno uigranim ansamblom koji izvrsno glumi, pjeva i pleše, ne bavi samo kozačko-poljskim odnosima, preokrećući te odnose na ukrajinsko-ruske, ali i na višestruke podjele svijeta, prikazujući i ulogu, običaje i tradiciju svoga maloga jakutskoga naroda, sa samo 450.000 stanovnika koji govore jakutskim jezikom (sakh), dijeleći (sjeverno)turkijsku skupinu s turskim jezicima kojima se govori u Afganistanu, Uzbekistanu i Turkmenistanu. Mogli smo uživati i u izvrsnom govoru svih glumaca, podsjećajući se da se u Sakha teatru u Jakutsku predstave izvode na jakutskom jeziku, sa simultanim prijevodom na ruski. Pisani  prijevod na hrvatski, projiciran iznad pozornice, bio je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu pokvaren nerijetko promašenim leksikom i frazemima (npr. umjesto stati pred oltar – doći pred vijenac!), nestandardnom morfološkom strukturom (tak, kak umjesto tako, kako...) i pravopisom.

Ta scenska čarolija u dva čina, u kojoj se ljuljačke pretvaraju u tvrđave i mostove, a drveće se ukrašava šarenim vrpcama prema šamanskim običajima, puna bajanja, čaranja i ispovjednih monologa, upućuje i na mogućnost znatno ozbiljnijega tumačenja. Jakutija je, naime, Kolima, toponim u „tragičnom arhipelagu Gulag“. Kolimski logori, premda nenavedeni, ocrtavaju se i naslućuju u nizu detalja u predstavi Taras, kao i sjećanje na „zatvor bez granica“ u carsko i sovjetsko doba. Praznina pozornice može asocirati na zapuštene logore koji „još stoje uzduž rijeke Kolime“, kako redatelj navodi u jednom razgovoru, ne povezujući tu činjenicu sa svojom predstavom.

Ukrajina iz 17. stoljeća postaje svijet u 21. stoljeću, a kazališni jezik nerijetko se pretvara u filmski jezik i kadriranja, akcijske scene, bitke i krupne kadrove, s asocijacijama i na američki povijesni igrani film iz 1962. redatelja Leeja Thompsona, u kojem je Yul Brynner bio Taras Buljba, a Tony Curtis njegov sin Andrej. Ovdje je Taras Pavel Grjaznov, a Andrej, njegov mlađi sin, izvrstan mladi glumac istodobno suptilne i eruptivne energije Oleg Korobkin. Redatelj Sergej Potapov dobro je odredio Taras kao antiratnu predstavu. Uživali smo gledajući tu predstavu, uz tek minimalno neujednačen tempo i primjedbu na duljinu trajanja.

Intrigantnost predstave počiva i na zanimljivim silnicama producenta – Festivalskoga kazališta Baltički dom, koje se opisuje kao jedinstvena umjetnička struktura i u Sankt-Peterburgu i u drugim ruskim gradovima. Režije se predstava toga kazališta, naime, navodi se u programu uz zagrebačko gostovanje, uspješno kombiniraju s aktivnom međunarodnom suradnjom, koja je usmjerena na stalnu razmjenu s regijom Baltika i na utemeljenje i život međunarodnih kazališnih foruma.  

Novi scenski i plesni jezik

Najveće zanimanje publike izazvala je u Zagrebu predstava Solaris, „balet u dva čina“, rasprodan nekoliko mjeseci unaprijed. Izvodi ga Državno dramsko kazalište Prijut komedianta, utemeljeno 1987, prvo kazalište u Rusiji bez stalnog ansambla, spoj „ruskoga repertoarnoga i europskoga ugovornoga kazališta“, koje na repertoaru ima više od dvadeset i pet predstava, od ruske i inozemne klasike do suvremenih dramskih djela. U predstavi Solaris, nastaloj prema istoimenom kultnom znanstvenofantastičnom romanu poljskog autora Stanisława Lema, spojeni su dramsko i plesno kazalište i balet, a pod vodstvom redatelja i koreografa, slavnoga plesača i baletana Jurija Smekalova, koji u predstavi i glumi i pleše dvije indikativne uloge, Čovjeka i Sadašnjost. Iznimni solisti Boljšog, Marijinskog i Mihajlovskog kazališta, vrhunski pripremljeni i angažirani na pozornici, demonstriraju novi scenski i plesni jezik utemeljen na izmišljenoj Oceaniji i život na „postaji Zemlja“ i u svemiru, polazeći na međuplanetarno putovanje koje postaje putovanje vlastitim svemirom. Šest protagonista dijelovi su jedne osobe koja projicira u svemir svoje želje i strahove, suodnos psihologije i astronomije, znanosti i umjetnosti. Bogata produkcija ove predstave (iz grada u kojem muzej Ermitaž čuva oko tri milijuna umjetničkih izložaka od kamenoga do suvremenoga doba) pretvara se u izvanserijsku scenografiju svemirskoga broda i lebdenja nad oceanom i nadrealističku kostimografiju, uz Junusovljevu fascinantnu glazbu.

Moderni politički teatar

Čini se da je gledatelje donekle razočarala jedino predstava Ludi novac redateljice Tatjane Kozakove u produkciji Sanktpeterburškoga državnog akademskoga kazališta komedije N. P. Akimova. Komedija Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskog, unatoč veliku trudu glumaca i glumica, u toj predstavi najčešće ne prelazi rampu, zarobljena u scenskim klišejima i nagomilavanju prostora igre i za igru u kojima se gubi duhovitost i humor, a figuracije djevojke bez miraza ostaju na razini realistično-nadrealističnoga utemeljenja bez dinamike i precizne komedije karaktera, tipova i mentaliteta, uz tek manje iznimke i situacije koje izazivaju smijeh u gledatelja na temelju prepoznavanja vlastitosti i komedijskoga mehanizama „ludoga novca“.

Takav je, dakle slab, bio i početak predstave Tartuffe, prema kanonskoj Molièreovoj „crnoj komediji“ pročitanoj kao farsa i groteska, u izvedbi Sanktpeterburškoga državnog kazališta Masterskaja. Prenaglašen početak predstave, pun vike i galame, gotovo je uništio iznimnu predstavu koja sintetizira moderni i politički teatar sa u tekstu naglašenim referencijama na lažne pobožnjake i skupljače novca. Srećom, u nastavku je predstava bila sve bolja i bolja, a inventivan, nekonvencionalan redatelj Grigorij Kozlov spojio je bogato znanje stečeno režijama u lutkarskom i kazalištu za odrasle te napravio sintezu francuskoga kabareta i ruske glumačke škole s nizom preokreta i dosta utemeljenih okvira. U okrilju nijemoga dokumentarnoga filma, varijetea, noćnih salona, filmskih i televizijskih studija i glumačkih garderoba svijet se okreće kao vrtuljak taštine i licemjerja, a izvrstan mladi glumac Maksim Studenovskij, ujedno skladatelj intrigantne glazbe koja stalno podiže razinu te predstave, kao Tartuffe postiže glumački i glazbeni vrhunac u scenama u kojima svira klavir i čembalo, svijet Tartuffea povezujući s medijskim svijetom mladih, sebeljubivih naraštaja bez osjećaja prema drugima. Snažan je to vrtuljak satire i hrabar uvid u svijet licemjernih moćnika.

Ruska su gostovanja, unatoč nekoliko slabosti, donijela čaroliju umjetnosti u Zagreb, a posebno rijetko viđen glumački i izvođački angažman ansambala svih četiriju predstava. Strast glume i iskazana ravnoteža individualnosti i zajedništva zasnovane su i na Stanislavskom i na Mejerholjdu i na tehnikama klasičnoga baleta i na Čehovljevoj glumačkoj metodi. Osim što su te metode sanktpeterburški umjetnici potpuno usvojili, znatno su ih, s izvrsnim redateljima i drugim suautorima, prevladali i pokazali svu veličinu i tajnovitost ruske kazališne škole i zasanjane duše. Jedva čekamo sljedeći festival sanktpeterburške kazališne sezone u Zagrebu.