SF-psihoanaliza

Znanstvenofantastični film Ad Astra redatelja i suscenarista Jamesa Graya sedmo je ostvarenje u njegovoj dvadeset i petogodišnjoj karijeri. Mala Odesa (1994), U ime pravde (2000) i Braća po krvi (2007) tipični su krimići, dok žanrovske pomake opažamo u romansi Ljubavnici (2008), drami Imigrantica (2013) i biografsko-pustolovnoj drami Izgubljeni grad Z (2016). Posljednje navedeni naslov neizravno je anticipirao ovogodišnje dugo iščekivano djelo. Potraga za neistraženim područjima, odnos oca i sina i društveni okviri zrcale se na različite načine u obama filmovima, pa je u filmu Ad Astra, čija je radnja smještena u blisku budućnost, protagonist astronaut Roy McBride (Brad Pitt), staložena osoba, profesionalac i stoik, ali i osamljenik čiji se otac, također astronaut (Tommy Lee Jones) prije više godina u ekspedicijom Lima izgubio negdje kod Neptuna tražeći dokaze o postojanju izvanzemaljske inteligencije. No kada kroz svemir i na Zemlju dolaze razorni energetski naleti koji prijete posvemašnjim uništenjem, Roy McBride dobiva zadatak da ode na Mars i pokuša stupiti u kontakt s možda ipak živim ocem.

Uvjerljivi Brad Pitt

Potpisnici scenarija Gray i Ethan Gross brižljivo su oblikovali predložak, zagovarajući pritom i protagonistove izvanprizorne komentare, precizan uvid u njegovo duševno, emocionalno i osobno stanje. Neprestano prožimajući dramu s trilerom, Ad Astra dodiruje niz tema koje ogrnute znanstvenofantastičnim ruhom zapravo sežu daleko u povijest, čak i prapovijest, od mitskoga odnosa sina i oca ili pak želje da se istraži svemir, pa sve do odnosa individue i društvenih okvira. No tijekom putovanja koje prostorno seže od Zemlje, preko Mjeseca i Marsa pa sve do Neptuna, protagonist prolazi i kroz mitsko herojsko putovanje, usklađivanje s ocem, ali i sa samim sobom, prevladavanjem samoće, otuđenosti i ega – svega onoga što mu je priječilo cjelovite odnose s okolinom pa i sa suprugom (Liv Tyler). Na početku susreće ostarjeloga brigadira (Donald Sutherland), očeva prijatelja koji ipak nije pošao na ekspediciju Lima, a poslije ravnateljicu kolonije na Marsu (Ruth Negga), uz čiju pomoć usprkos Svemirskom zapovjedništvu ipak krene prema Neptunu.

Uz vrhunsku režiju Jamesa Graya, sjajnu fotografiju Hoyte van Hoyteme, jednu od najboljih, ako ne i najbolju glumačku izvedbu u karijeri Brada Pitta, dojmljivu glazbu Maxa Richtera, valja navesti i izuzetni produkcijski dizajn te začudne vizualne efekte. Gray vrsno kontrapunktira beskrajna svemirska prostranstva sa skučenim interijerima, totale s krupnim planovima, a besprijekorna su i motažerska rješenja Johna Axelrada i Leeja Haugena.

Ad Astra je većinom fascinantan film, gotovo remek-djelo, uz tek manje nedostatke, poput nerazrađenoga lika supruge ili manjega intenziteta u tek jednoj sceni u raspletu. Ako ga postavimo u sklad sa suvremenom kinematografijom, blizak je neupitno Interstellaru (Christopher Nolan, 2014), kao i Prvom čovjeku (Damien Chazelle, 2018), a ako posegnemo u filmsku prošlost, jasni su utjecaji Apokalipse danas (F. F. Coppola, 1979), Solarisa (Andrej Tarkovski, 1972) te neupitno i 2001: Odiseja u svemiru (Stanley Kubrick, 1968), a kroz prisutnost Jonesa i Sutherlanda neizravno se referira i na film Svemirski kauboji (Clint Eastwood, 2000). Riječ o vrhunskome žanrovskom djelu, filmu koji nastavlja niz mudrih znanstvenofantastičnih naslova ovoga desetljeća, započet s Gravitacijom (Alfonso Cuaron, 2013), a nema dvojbe da je posrijedi i dosad najbolji doseg Jamesa Graya, autora koji se Ad Astrom svrstao u vrhove suvremene kinematografije.