Puki dekor praznih života

Mnogo je simbolike u počecima. Sudeći po prvoj ovosezonskoj premijeri u Zagrebačkom kazalištu mladih, taj početak ili otvaranje sezone obilježeno je stanovitom prigušenošću, skromnošću, skučenošću dvorane Miško Polanec, minimalizmom i sažimanjem, a riječ je ipak o premijeri domaćega dramskog teksta jednog od naših najdarovitijih pisaca mlađe generacije, Ivora Martinića. Istina, sama drama Dobro je dok umiremo po redu, prvobitno objavljena u Kazalištu 67/68 (2016), nema emocionalnu snagu ni vješto zanatsko tkanje poput dugovječnoga Moj sin samo malo sporije hoda (2011) u režiji Janusza Kice. No, bez obzira na nešto slabije Martinićevo dramsko tkanje u ovom slučaju, kao da se sve te najave od čitanja Držića do otvaranja prostora najmlađim piscima u ZKM-u rade bez jasne strategije razvoja dramskoga pisma unutar kazališnih zidova jer se posve načelno zadovoljila forma.

Dobro je dok umiremo po redu redatelj mlađe generacije Aleksandar Švabić gotovo predvidljivo smješta u scensku prazninu Ane Savić Gecan s parketom, kosinom i još neraspakiranim namještajem budućeg restorana. Kostimi Marte Žegura uobičajeni su, pristojni, bez nekog rizika koje bi luksuz određenih lica možda i zahtijevao. Glazba Alena i Nenada Sinkauza nevjerojatno spor tijek drame (koja u realnom vremenu na sceni traje svega sat i desetak minuta) u kapljicama, valovima i tišini s povremenim proplamsajem kakofonije dodatno umiruje. Dramski, nijedan tu odnos nije razrađen ni produbljen do kraja, nijedan problem načet izvan pomalo sapuničastih dijaloga i pokojeg citata, a sami likovi odveć su plošni za razvijanje ozbiljnije napetosti. Dramaturg Ivan Penović dulje monologe i intertekstualnosti skraćuje ne bi li pritom dobio nešto na ritmu.

Doris Šarić Kukuljica i  Nataša Dangubić  / Snimio Marko Ercegović / ZKM

Moderna se obitelj – Janko (Pjer Meničanin) i bivša ljubavnica, danas supruga Nikolina (Nataša Dangubić) – okuplja u svojem još neotvorenu restoranu tijekom oluje kako bi ispratila dva života – Jankova oca na samrti i sina na odlasku. Dolaze i odlaze njegovi prijatelji, bivša supruga Elza (Doris Šarić Kukuljica) i sinova djevojka (Milica Manojlović). Svi su obiteljski sukobi izvanjski, ponekad u povišenu tonu ili s čašom vina više, stisnuti u toj maloj zemlji iz koje će sin pobjeći u Ameriku bez pozdrava. Jedino slojevitije lice rastvara se u Elzi, „hrpi sakupljenih mana“, u koju iznimna Šarić Kukuljica unosi nešto humora, karaktera, dubine, straha od osamljenosti i zdrave ironije.

Svijest o prolaznosti naših života kada gubimo najbliže, neizbježni odlasci i vječno napeta obiteljska dinamika u Dobro je dok umiremo po redu zaključno su umjesto punokrvne kazališne umjetnosti ponudili puki dekor naših ionako sve praznijih života.