Profesore, sretna Vam devedeseta!

Jedan od najistaknutijih hrvatskih filologa našega vremena akademik Eduard Hercigonja 20. kolovoza ove godine napunio je 90 godina. Siguran sam da bi svatko upućen u hrvatsku filologiju našega vremena među osobe koje su ostvarile vrijedno i poticajno filološko djelo ubrojio i akademika Eduarda Hercigonju.

Izvor Leksikografski zavod Miroslav Krleža

Prihvatimo li podjelu koja znanstvenike dijeli na one koji idu utrtim stazama i grade na uređenim gradilištima i na one koji probijaju nove putove, Hercigonja nedvojbeno pripada drugima. Kada se 1975. pojavila njegova Srednjovjekovna književnost u poznatoj Liberovoj Povijesti hrvatske književnosti, dogodilo se ono što se uistinu rijetko događa: i znanstvenici i kulturna javnost počeli su polagano, ali postojano mijenjati svoj stav o hrvatskom književnom srednjovjekovlju. Hercigonja je djela toga razdoblja opisao „kao jedinstvenu stilsku formaciju, specifično i od renesanse jasno razgraničeno književno razdoblje. Za njega je povijest srednjovjekovne književnosti sinteza povijesnih, socioloških, jezično-stilskih, književnopovijesnih i poetoloških činjenica, podataka, analiza i prosudbi o oblicima i funkcijama onodobnih tekstova, i to kako u odnosu na srednjovjekovnoga tako i u odnosu na današnjega primatelja“ (Dunja Fališevac).

Počeci naše književnosti

Prije pojave Hercigonjina djela najstarije razdoblje hrvatske književnosti u zasebnoj je knjizi obrađeno još 1867, kada je Vatroslav Jagić objavio Staro doba, prvu knjigu svoje Historije književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga. I premda se Hercigonja prema svim prethodnicima uvijek odnosio s poštovanjem, pa i prema onima skromnijih dosega, Jagić je u njegovu viđenju povijesti hrvatske filologije imao posebno mjesto: bio je uzor i polazište. Ne, dakako, uzor u metodološkom smislu, nego u osjetljivosti za majstorstvo riječi drevnih, mahom anonimnih, autora i u razumijevanju bitnih procesa hrvatske srednjovjekovne književnosti. Hercigonju s velikim Varaždincem povezuje nešto vrlo važno: obojica su prevladala ograničenja sebi suvremene filologije. Naime, dobri znalci hrvatske književne povijesti nisu se uvijek dovoljno dobro snalazili u jeziku srednjovjekovnih tekstova, a jezikoslovci nisu imali potrebnu osjetljivost za ljepotu izraza, za umjetnost riječi. Hercigonja je objedinio sve dotad iznjedrene relevantne spoznaje i ponudio nevjerojatno slojevit tekst o počecima naše književnosti. Važno je, međutim, istaknuti da za pisanje mnogih, često bitnih, poglavlja nije imao nikakvih predradnji i mogao se osloniti samo na vlastite analize. Doista je teško i pobrojati sve vrline te knjige: ponudila je prvu relevantnu periodizaciju utemeljenu na vlastitim spoznajama o jezičnim i repertoarnim promjenama, ponudila je razvedenu podjelu na vrste (klasifikaciju) koja je uvjerljivo demonstrirala funkcionalnu razvedenost najstarijega razdoblja hrvatske književnosti, vrlo je temeljito progovorio o situiranju starih tekstova u nama suvremenom trenutku, posve originalno opisao češko-hrvatske i rusko-hrvatske kulturne veze u srednjem vijeku i osvijetlio korpus tako da se srednjovjekovna tropismena književnost ukazala kao ravnopravan dio ukupnoga hrvatskog književnog stvaranja.

Hercigonja se nikada nije žurio s objavljivanjem tekstova. I prije i poslije te knjige pisao je opsežne književnopovijesne i filološke studije. Dio njih objavio je u djelu Nad iskonom hrvatske knjige (1983) u velikoj mjeri proširene i dopunjene. Prvi dio te knjige zove se Hrvatskoglagoljsko srednjovjekovlje u književnoj historiografiji (str. 11–157) i u njemu je pokazao kako je književna historiografija gledala na našu srednjovjekovnu književnost i kako je, kojim ritmom, kakvim metodološkim aparatom, postavljala pitanja i rješavala probleme koji su se u tom proučavanju nametali. Kukuljević, Jagić, Fancev, Lozovina, Ivšić, Milčetić, Kombol, Štefanić, Hamm imaju ozbiljnih zasluga (svaki, dakako, u drukčijoj mjeri), ali se jasno razabire da su spoznaje u našoj književnoj historiografiji sporo sazrijevale i da se predugo i prečesto nije činilo više od prikupljanja i registriranja gradiva te mehaničkih razvrstavanja u vremenskom slijedu. Drugi dio knjige zauzimaju rasprave u kojima se razmatraju društveni i gospodarski okviri hrvatskoga glagoljaštva, metodologija proučavanja jezika i stila srednjovjekovnih autora te nekoliko rasprava usmjerenih posve jezikoslovno: o kajkavskim elementima u glagoljičnim tekstovima, o njihovoj grafiji te o sintaktičkim i stilističkim problemima. Sličnim se problemima bavio i u drugim radovima koji nisu ušli u knjigu. Obrađivao je razne vidove čakavsko-kajkavsko-staroslavenskoga interferiranja interpretirajući to miješanje jezičnih elemenata iz različitih sustava kao svjestan pokušaj da se dođe do književnoga jezika koji bi bio prihvatljiv na što širem teritoriju. Sintaksu i stilistiku starih, posebice glagoljičnih, ali i drugih, tekstova opisivao je prije svih ostalih. Stekao je ugled znanstvenika koji se podjednako dobro snalazi u književnopovijesnoj i povijesnojezičnoj problematici. To je bilo moguće stoga što je temeljitoj tradicionalnoj filološkoj naobrazbi dodao uvide u recentna književnoteorijska djela i što je pratio relevantna smjeranja u suvremenom jezikoslovlju.

Filolog erudit

Treća Hercigonjina knjiga Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja (1994¹, 2006²) opisuje hrvatsku srednjovjekovnu kulturu prateći i dio ostvaren latinskim jezikom i dio ostvaren hrvatskim idiomima. U naslovu nema termina književnost jer autor prati porabu pisma i jezika kakvu ne možemo pokriti tim terminom, čak ni kad ga najšire tumačimo. Prvo je izdanje izašlo u Matičinoj Maloj znanstvenoj knjižnici. Narav edicije zahtijevala je vrlo sažet prikaz, što je autora, poznata po dugim rečenicama slojevita značenja i po nastojanju da ništa relevantno ne ostane neizrečeno, bio velik izazov. Morao je izbjeći opširnije književnopovijesne i kulturološke analize, ali je ponudio knjigu kojom pokazuje da trojezičnost i tropismenost hrvatske srednjovjekovne kulture nije nikakav slučajni mehanički spoj pisama i jezika, nego da je takva pisana proizvodnja odslik bitnih osobina hrvatske srednjovjekovne duhovnosti. Ta je kultura omeđena latinskim Trpimirovim natpisom (pol. 9. st., Rižinice) kao početkom i glagoljičnim Misalom po zakonu rimskoga dvora (1483) kao završetkom. U tom raznojezičnom i poligrafijskom okviru ima mnogo tekstova koji svjedoče o suživotu grafija i jezika i autor nam doista majstorski ukazuje na veze, kontekste, posebnosti. U njegovoj interpretaciji i ono što je na prvi pogled važna pojedinost samo filologu eruditu postaje nosivom činjenicom koja će zainteresirati i manje ambiciozna čitatelja.

Četvrta Hercigonjina knjiga Na temeljima hrvatske književne kulture – medievističke rasprave (2004) demonstrira posve jasno njegovu metodologiju u proučavanju književnojezičnoga i stilskoizražajnoga kontinuiteta od srednjovjekovlja do 18. stoljeća i u njoj se svestrano osvjetljava uloga hrvatskoga glagoljaštva kao stožernog elementa hrvatske duhovnosti na velikom dijelu hrvatskoga prostora te zanimljivi odjeci toga našega fenomena u inozemnim srednjovjekovnim prikazima onodobnih europskih kulturnih smjeranja. U svim njegovim knjigama i u velikoj većini rasprava glagoljaštvo je glavni junak priče, u ovoj knjizi posebno. Pokazuje se da je i u ranom i u razvijenom srednjem vijeku glagoljica najvažnije hrvatsko pismo, njome su ostvareni tekstovi koji znače početak povijesti hrvatskoga jezika i književnosti, ali i početak hrvatske pravne i znanstvene tradicije. Hrvatski su glagoljaši izvanrednom upornošću branili posebnosti mlade hrvatske kulture, a da pritom nisu zapali u izolaciju. To se vidi po tome što su preveli na različite stilizacije hrvatskoga književnoga jezika praktično sve najvažnije tekstove zapadnoeuropske književnosti, a u ranom srednjem vijeku bili su vrlo kreativan posrednik između europskoga Istoka i europskoga Zapada.

Peta knjiga nosi naslov Tisućljeće hrvatskoga glagoljaštva, objavila ju je Hrvatska sveučilišna naklada 2009, a pojavila se i u prijevodu na makedonski jezik 2015. (Iljadaletie na hrvatskoto glagolaštvo, izdavač Makedonska akademija na naukite i umetnostite). Ta profesorova knjiga sažima iskustva dugogodišnjega (rekli bismo: polustoljetnoga) rada i druženja s djelom hrvatskih glagoljaša. Nakupljena znanja i stečeni uvidi oblikovali su u našega autora sliku o tisućljetnoj glagoljaškoj djelatnosti i o njezinoj važnosti za tijekove ukupne hrvatske povijesti, posebice dakako povijesti kulture, književnosti i jezika i tu sliku autor posreduje čitatelju. Knjiga je nastala kao plod autorove suradnje s poznatim projektom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Hrvatska i Europa, koji je zamišljen „kao sveobuhvatna obrada hrvatskoga identiteta i dioništva u europskoj i univerzalnoj zajednici“. Za spomenuti je projekt napisao tri opsežna priloga koja je prigodice dopunio i međusobno povezao.

U Matici hrvatskoj je 2017. s Marijom-­Anom Dürrigl objavio knjigu Hrvatska Aleksandrida. Kasni odjeci jednoga srednjovjekovnog romana. Knjiga sadržava uvodnu književnopovijesnu studiju o Aleksandridi u europskoj i hrvatskoj tradiciji, analizu retoričkofigurativnih elemenata u tekstu iz Derečkajeva rukopisa (poč. 17. st.) i svu potrebnu filološku aparaturu.

* * *

Brojni naraštaji studenata kroatistike i slavistike u Zagrebu, ali i u Rijeci i Osijeku, pamte Eduarda Hercigonju kao profesora potpuno posvećena poslu. Poznata Sedmica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu bila je mjesto njegovih redovitih susreta sa studentima srijedom točno u podne. Pogleda uprta u jednu točku u toj dvorani tumačio je složenu problematiku postanka i funkcioniranja najstarijega slavenskoga književnoga jezika. Usredotočen na posao pokušavao je u zadanim vremenskim okvirima svoje mlade slušatelj(ic)e ne samo elementarno obavijestiti o toj problematici i recentnim filološkim pogledima na nju nego i stvoriti poticajno ozračje u kojem mladi čovjek po mjeri svojih interesa i po mjeri svoje intelektualne moći spoznaje kako ni o jednom fenomenu ne možemo relevantno govoriti ne poznajemo li njegove povijesne mijene. To je osobito dolazilo do izražaja na seminarima (uvijek ponedjeljkom) kada bi ga stari tekstovi izazvali da odstupi od poučavanja elementarnoga i upozori na neprolazne kulturne vrijednosti i zanimljive osobe i stavove.

Po naravi blag, u ophođenju osjetljiv i pažljiv, profesor Hercigonja ipak je vrlo odlučno i dosljedno štitio dostojanstvo struke ostavljajući praznima indekse onih koji nisu pokazivali dostatnu mjeru upućenosti u predmet.

Mnogim je mladim znanstvenicima bio mentor, formalno i, mnogo češće, neformalno. Svi se oni sjećaju kako je temeljito iščitavao njihove mladenačke zadaće i strpljivo objašnjavao što bi još valjalo učiniti. Nije gasio stijenj koji tinja, nastojao je da se vatra rasplamsa. Svi su oni ovih dana poželjeli profesoru svako dobro, zahvalni za brojne poticaje i nepovratne trenutke intelektualnoga užitka. Sretan Vam devedeseti rođendan, Profesore!