Poetika i politika tijela

Novu izlagačku sezonu intrigantno je započeo zagrebački Muzej suvremene umjetnosti, pripremivši za uvodni rujanski termin izložbu zagrebačkoga multimedijalnog umjetnika mlađe srednje generacije Damira Očka, pod naslovom Ljudska mjera / Human scale. Ne navodim slučajno i internacionalni naziv izložbe jer domaći mainstream-mediji ponekad Očka svrstavaju u grupu naših umjetnika koji su se dovoljno etablirali na međunarodnoj sceni, ali su kod nas, tvrde, u široj javnosti – manje vidljivi. S obzirom da domaću „vidljivost u široj javnosti“ ionako najbolje postižu oni koji se, neovisno o tome što zapravo rade, najuspješnije guraju u tzv. žute medijske rubrike, izostanak takve vidljivosti umjetnicima nije zapravo hendikep, jer ionako se na našem nepostojećem tržištu umjetnina nitko neće zapaliti za kupnju kakva suvremenog umjetničkog djela samo zato što je njegova autora/icu vidio na naslovnici novina ili u televizijskom talk-showu. Što se pak vidljivosti u tzv. stručnoj javnosti tiče, tu se ta skupina domaćih internacionalaca ipak ne može požaliti, jer su muzejske i izlagačke institucije na vrijeme prepoznale njihove kvalitete i kontinuirani rad.

Damir Očko, DICTA I, kadrovi iz videa

Tako je i najnoviji Očkov rad pod naslovom DICTA II zagrebačka publika ove godine već vidjela na 54. Zagrebačkom salonu, u prostorima HDLU-a, a potom i u sklopu 12. izdanja HT nagrade za hrvatsku suvremenu umjetnost, u svibnju u MSU-u, gdje je na kraju taj rad i osvojio prvu nagradu. Osim toga, neke Očkove radove nastale posljednjih godina producirao je zagrebački studio Kreativni sindikat, uz financijsku potporu HAVC-a, a kruna prepoznavanja umjetnikove kvalitete unutar struke bio je izbor njegova projekta-rada Studije drhtanja: Treći stupanj, uz kuratorstvo Marca Bembekoffa, za reprezentiranje Hrvatske na 56. venecijanskom bijenalu 2015.

Etabliran dakle na svjetskoj, ali itekako vidljiv i na domaćoj sceni, umjetnik je i nastupu u Muzeju suvremene umjetnosti prišao s potpunom samosvijesti o značenju do sada najopsežnijeg predstavljanja u rodnom gradu, moglo bi se reći s prepoznatljivim perfekcionizmom, kako često njegovu akribičnost nazivaju mediji, ali i suradnici.

Prozračan postav

Damir Očko dakle izlaže i javno djeluje već petnaestak godina, u tom se razdoblju predstavljao u različitim zagrebačkim i hrvatskim prostorima – MSU-u, Galeriji VN, Galeriji Kraljević, Klovićevim dvorima, Dvorani Jedinstvo, Barutani, Apoteci, MMC-u Luka, uz svjetske nastupe u Parizu, Düsseldorfu, Leipzigu, Pragu, Grazu, Londonu, Bukureštu. Spreman dakle za izlaganje u različitim galerijskim formatima i s redovito novim izlagačkim konceptima, Očko je dvoetažnom prostoru za povremene izložbe zagrebačkog muzeja pristupio s namjerom da postav bude prozračan, što je tražilo određivanje, ne samo, kako naslov kaže, ljudske, već i uvijek teško odredljive izložbene mjere. Uz pomoć dvije kustosice izložbe, Jasne Jakšić, kao predstavnice domaćina i Branke Benčić, slobodne kustosice s kojom Očko surađuje niz godina, te Ane Dane Beroš, s kojom supotpisuje arhitekturu i postav izložbe, autor je izlagački prostor uspješno podredio mjeri vlastite umjetnosti. U desetljeće i pol postakademijskog djelovanja, a zanimljivo je da je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti diplomirao grafiku, u klasi profesora Ante Kuduza, Očko je u gotovo pravilnom ritmu uspio proizvesti desetak videoradova/filmova, redovito izvrsno tehnički produciranih, u trajanjima od desetak pa do zahtjevnih dvadesetak minuta, s nizom osebujnih aktera i većinom uz specifičnu glazbeno-naratorsku podlogu.

Za recentni nastup Očko je izabrao pet filmskih radova, od najranijeg pod naslovom SPRING iz 2012. do već spominjana i nagrađivana prošlogodišnjeg uratka DICTA II. Prostori između boksova u kojima se prikazuju filmovi, od kojih neki dimenzijama i kosim kutovima potvrđuju perfekcionizam i u arhitektonskoj dimenziji izložbe, popunjeni su pak kolažima, partiturama, studijama, umjetničkim knjigama ili manjim instalacijama, koji nadograđuju, potvrđuju, propituju, objašnjavaju ili dekonstruiraju ono što se prethodno vidjelo iza debelih zastora projekcijskih dvorana. Najstarijim videom uključenim u izložbu, zavodljiva naslova SPRING, umjetnik je, kako piše u prigodnoj legendi, „započeo istraživanje figura tijela u ekstremnim uvjetima, politike tijela i oblike njegove društvene reprezentacije, koje će razvijati u kasnijim filmovima“. Iako riječ spring naravno prvo asocira na proljeće (što također može implicirati „političko proljeće“, „buđenje proljeća“ i sl.) ovdje se razmatraju i ostala značenja riječi – skok, opruga, izvor – pa autor kontrapostira prizore izvedbi akrobata – kontorcionistice, hodača po žici, gutača noževa, s kadrovima kiptećega krajolika, koji finaliziraju snimkama vulkanske erupcije. Poetski tekstovi koje izgovara naratorica daju još pokoju dimenziju mogućih značenja, prikrivenih poruka ili naprosto višekanalnog nadopunjavanja, koje će autor nastaviti razvijati u kasnijim djelima, izrastajući u perfekcionističkog Velikog Redatelja, koji u sebi ujedinjuje filmaša, dramaturga, skladatelja, pjesnika.

U dvije godine poslije produciranu filmu TK, poezija ovaj put prati ili zaokružuje tijela koja drhte, bila ona u obliku ruke starijega čovjeka oboljela od Parkinsonove bolesti, koja drhti dok pokušava ispisati izgovaranu poeziju ili pak u obličju mišićavih tijela mladića, koja nekontrolirano drhte na velikoj hladnoći. Predstavljajući drhtanje kao nekontrolirani otpor tijela, pokušaj izmicanja kontroli opresivnog društva, autor u gotovo dvadesetominutnom radu još jednom potvrđuje iscizeliranu dramaturšku sposobnost objedinjavanja različitih elemenata – glazbe, iz-govora, glume neglumaca, u skladnu cjelinu dinamičnog ritma i bešumnih montažnih sklopova.

Godinu poslije nastaje desetominutni Treći stupanj, u kojem autor mijenja strategiju pa sada više nema govorene poezije, a glazba koja se čuje ostaje na jednom tonu. Tijela su ovaj put drhtanja već preživjela, pokazuju se leđa žena koje su doživjele opekline trećeg stupnja, novi akteri filma postaju i članovi filmske ekipe, a novi nositelj dramskog zapleta postaje čin razobličavanja sama procesa snimanja filma. U zrcalnim prijelazima vidimo snimatelje, tonce, producenta, koji se preklapaju s mučnim krupnim kadrovima oštećene kože, stvarajući začudan vizualni koktel, smiješan po receptu decentnog baštinjenja nekad tako popularna, danas gotovo zaboravljena V-efekta.

Humanističko utemeljenje

Nasljeđe autora gore navedena scenskog postupka autor rabi i u sljedećem djelu, DICTA I, gdje se koristi Brechtovim esejom, koji posebno izgovaran postaje dadaistička zbrka, kojoj vizualni pandan pruža izmjena kadrova glumčeva lica sklopljenih očiju, našminkanih detalja ili gibanja zmije. DICTA I sam zato, više nego kao rad koji se „bavi jezikom kao temeljnom političkom činjenicom“, kako ga pokušava pojasniti izložbena legenda, iščitao kao atraktivan, pomalo šamanistički kolaž koji koketira i s dubokim mitološkim značenjima, ali i sa žovijalnim kvirovskim estetikama. U DICTA II tijela su opet u konfrontaciji, MMA-borci su u estetiziranom klinču, a napetost pred mogućim lomovima osjeća se i u sudaru kuglica, drugoj dramskoj liniji filma, koja se izmjenjuje s muževnim kadrovima sa sportskih strunjača.

Umjetnici kojima su glavni mediji izražavanja filmovi, video ili performansi za izložbene nastupe, osim temeljnih radova, uvijek pripreme i dosta ekstenzija, dodatnog materijala – različitih skica, pripremnog materijala za snimanje, rekreiranih sinopsisa i tzv. kolaža, koje mahom nastaju redizajniranjem fotografija iz izdvojenih filmskih kadrova. Tako i Očko dijelove postava na donjoj etaži, te gore na katu, između dvorana u kojima se vrte loop-projekcije, popunjava takvim materijalima. Umjetnik je u razgovoru za novine izjavio kako nema problema s prodajom videoradova jer ima dovoljno kolekcionara koje zanima baš taj medij, ali očito je dobro uvijek imati dovoljno radova i iz kategorije zidnih, pa su raznoliko rađeni kolaži neizostavan segment predstavljanja većine suvremenih filmskih / videoartista. Među tim nadopunama najdojmljivije su mi se učinile sofisticirane partiture – uokvireni printovi koji uključuju poetske tekstove, upute za njihovo izgovaranje, glazbeno naglašivanje i različite zaumne znakove, što sve zajedno pokazuje da umjetnikovo svojedobno školovanje na studiju grafike nije bilo izgubljeno vrijeme.

Izložba Ljudska mjera / Human scale, već na početku serije likovnih izazova koji nas u metropoli tek očekuju, potvrdila se kao ozbiljan kandidat za prestižnu titulu izložbe sezone, dajući razloga za zadovoljstvo, kako umjetniku, tako i muzeju, ali i njegovim posjetiteljima. MSU će tako barem privremeno utišati čangrizave kritizere, koji redovito prigovaraju da se ta institucija nedovoljno bavi pravom, ovdje i sada suvremenom umjetnošću. Valjda će i takvi ovaj put priznati da se izložba događa u pravom trenutku, dok je izlagač u naponu snage. Što se pak umjetnika u najboljim godinama tiče, u jednom njegovu radu glas naratora višekratno ponavlja stih-frazu: „The word People“, a u tom detalju nekako prepoznajem i umjetnikovo osnovno nadahnuće. Ponajprije zainteresiran za riječi kao i za ljude, “umotavajući” ih u glazbu i pokretne slike, čini mi se da Očko, znatiželjan za njihove najmračnije dubine, uvijek poštuje i mjeru njihove poetične, papirnate i tvarne krhkosti pa, uz ono human iz naslova, nedvojbeno možemo reći da njegova umjetnost ima i snažno humanističko utemeljenje. Konačno, izložba bi trebala donijeti užitak i svakom zainteresiranom posjetitelju jer oni koji je strpljivo i cjelovito pogledaju sigurno će iz muzeja izaći barem u nekoj mjeri kao osvješteniji, bolje ugođeni ljudi.