Pipi Duga Ćarapa

S pet mjeseci zakašnjenja balkanskim društvenim mrežama i medijima proširila se snimka iz travnja ove godine u kojoj Kolinda Grabar-Kitarović čita ulomak iz knjige Pipi Duga Čarapa švedske spisateljice Astrid Lindgren. Srpski portali bili su vrlo okrutni – „Kolinda kao Pipi Duga Čarapa: Hrvatska predsjednica postala hit zbog poznate priče za djecu“ (Kurir); „Kolinda, što to radiš? Društvene mreže gore, hrvatska predsjednica kao Pipi Duga Čarapa“ (Alo); „Ovo je hit, Kolinda prekucala: Predsjednica Hrvatske sjedi u svom uredu i uživljeno naglas čita ‘Pipi Dugu Čarapu“ (Blic) – a ni bosanski nisu zaostali: „video koji morate vidjeti“ jer „dugo nismo vidjeli ništa zabavnije“ (Oslobođenje); „Kolinda je sjela za svoj predsjednički stol, otvorila knjigu i počela čitati. Kad čujete što, prasnut ćete u smijeh“ (Slobodna Bosna); „Da su naši političari smiješni sami od sebe, to i znamo, ali izgleda da ima i smješnijih, makar ponekad. Tako je predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović snimila vlastitu izvedbu Pipi Duge Čarape, vrlo elegantno, uživljeno i interesantno“ (Face.ba).

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović čita ulomak iz knjige Pipi Duga Čarapa  / Snimka zaslona

Ako pogledate taj kratki video, ustanovit ćete da su sve to senzacije u čaši vode. Predsjednica sjedi u svojem raskošnom kabinetu, za zlatnim stilskim pisaćim stolom, na stolu maleni zlatni globus, iza nje reprezentativno ulje na platnu u zlatnom okviru, na komodi uokvirene fotografije nje s papom i svjetskim državnicima, sa strane dvije zastave – sve vrlo državnički. No pred njom su isprintane dvije uvećane stranice iz knjige o Pipi, i to baš one kad Pipi u svojoj vili broji dukate, a upadnu joj dva razbojnika. Predsjednica, nasmiješeno i veselo kao i uvijek, pjevno objašnjava kako se odazvala molbi Martine Mihalić, nastavnice hrvatskoga jezika u Švedskoj, da pročita ulomak iz te knjige što je „godinama dio djetinjstva djece diljem svijeta koja uživaju u opisima veselih avantura te neobične djevojčice“. Potom malo čita, a na kraju pozove djecu da sama otkriju kako je sve završilo.

Nema ništa neobično, smiješno ili neprikladno. Dapače, ulomak je odlično odabran jer pokazuje srž mita o Pipi. Vidi se da ona živi sama, a ne pod tutorstvom; ima novca, i to mnogo, što djeca obično nemaju; ima i majmuna, a druga djeca uzalud vape i za hrčkom; naposljetku, vrlo je snažna, tako da je lako svladala razbojnike koji su mislili da će lako s klinkom. Još bismo mogli dodati da ne mora u školu, da spava s nogama na jastuku i da je proputovala svijetom. Nejasno je zašto je Kolinda Grabar-Kitarović izvrgnuta ruglu, osim ako nije neobično da političar sjedi u kabinetu i čita knjigu – a jest. Jasno je, međutim, zašto je Kolinda Grabar-Kitarović izabrala tu knjigu. To je priča o samostalnosti i moći, najprije djevojčice, a onda i žene. Pipi iz priče je hrvatska predsjednica, a to je već sasvim ozbiljna stvar.

Medijske napade u isto je vrijeme pretrpjela predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja Sanja Šprem, koja je gostovala u emisiji HRT-a Ima li što novo? s temom reforme školstva. Ondje je na školskoj ploči u studiju kredom ispisala brojke kojima je usporedila prosječnu učiteljsku plaču s prosječnim hrvatskim primanjima. Da je jednom napisala prosjećno, to bi joj se nekako oprostilo, ali napisala je to dvaput, tako da se nije mogla izvući na slučajni propust – njezino je nepoznavanje pravopisa sustavno. Vijest je prvi zlurado prenio konkurentski sindikat Preporod na Facebooku, a dalje se proširilo na sve strane. Sindikalna čelnica pokušala se u medijima izvući na to da se „fokusirala na brojeve“, da „alarm nije odradio svoj dio posla“, da je „tomu pridonio i umor“, da su joj „naočale ostale doma“ – ali očito ni u jednu od tih isprika nije vjerovala jer je na kraju rezignirala: „To je moj grijeh.“

Teška riječ za pravopisnu pogrešku, ali ipak je pala. Da je gospođa šefica sindikata mesara, tapetara ili vozača, ne bi to bilo toliko nezgodno jer ta časna zanimanja svoj kruh zarađuju drugim proizvodnim sredstvima, a ne jezikom i pisanjem po ploči. Učitelj bi trebao biti načitana i visokoobrazovana osoba, a načitanost i obrazovanje tradicionalno se dokazuju i pokazuju ne toliko diplomama, koje su ionako podložne krivotvorenju, nego vještinom baratanja riječima i slovima, uz poznavanje stilskih, gramatičkih i pravopisnih pravila. Učitelj koji ne zna pravopis sličan je selektoru nogometne reprezentacije koji ne zna tehnicirati, generalu koji ne zna koristiti kompas, profesoru filozofije koji brka Aristotela i Sokrata i zove ih Aristokrat. Visoko drvo moralo bi imati duboko korijenje, a sad se otkrilo da je sasvim plitko.

Nažalost, od tog joj grijeha nitko ne može dati odrješenje. Dobra je vijest da njezin grijeh sve manje ljudi doživljava kao grijeh, a uskoro će postati i vrlina. Sve se manje piše i čita, a i to što se čita, čita se na engleskom. Poznavanje pravopisa među mladima blijedi, i sve je manje onih koji će primijetiti da piše prosjećan, kučerina ili zapovjed. Nije zato uopće neobično da mediji i društvene mreže ismijavaju predsjednicu koja potiće djecu da ćitaju. Što če im to?