O Platonu, Bibliji i metodi

U svojem tekstu objavljenom u Vijencu 660 Zvonko Pandžić ustvrdio je da dva primjerka dubrovačkog izdanja Platona iz 1484. potječu iz Marulićeve osobne biblioteke. To je argumentirao svojim zaključkom da rubne bilješke u oba primjerka potječu od Marulićeve ruke. Na to sam odgovorio u Vijencu 662–664 člankom u kojem sam kratko ustvrdio da paleografski kriterij govori kako te bilješke nisu Marulićeve, a opširno sam pokazao da jedino izdanje za koje pouzdano znamo da je bilo u Marulićevoj knjižnici potječe iz 1491, a ne iz 1484. Na to je Pandžić odgovorio u Vijencu 665–666 tvrdeći da je Marulić mogao posjedovati i jedno i drugo izdanje; ujedno je u raspravu uveo još nekoliko inkunabula za koje smatra da nose Marulićeve marginalije: Augustina iz 1475, Laktancija iz 1478. (oba u Znanstvenoj knjižnici u Zadru) i Bibliju iz 1483. (u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu). U ovom tekstu najprije ću dati opširnija objašnjenja o paleografskom aspektu, koji sam u prvom svojem tekstu samo dotaknuo; zatim ću pokazati kako Pandžić krivo prenosi smisao mojega teksta; na kraju ću nešto reći o zadarskim svescima i splitskoj Bibliji iz 1483.

Paleografski kriterij

Da bi se odredilo jesu li marginalije u dubrovačkim svescima Platona Marulićeve ili nisu, ključan je paleografski kriterij. Drugim riječima, treba utvrditi pokazuje li zapis na marginama karakteristične osobine ne­dvojbenih Marulićevih autografa. Pandžić je u svojem prvom tekstu ponudio ovakvu paleografsku argumentaciju:

„[P]rema već poznatome pisoruku i kaligrafijskim uzancama oca hrvatske književnosti, mogao sam zaključiti da vrlo brojni latinski rubni komentari u oba primjerka potječu iz pera Marka Marulića. U cjelovitom primjerku je manje komentara pa piše poznatom i razvučenom humanisticom, dočim u krnjem primjerku, zbog obilja glosa, piše zbijeno s, naizgled, gotskim duktusom. Marulić je i inače, kao slikar, umio pisati različitim duktusima kao i njegov otac Nikola, što ponekad zbunjuje ljude koji nemaju iskustva u kodikologiji i paleografiji.”

Slika 1. U lijevom stupcu: dubrovački primjerak Platona iz 1484, uzorci marginalija pisanih „poznatom i razvučenom humanisticom” (uz početak Države). U desnom stupcu: uzorci Marulićevih marginalija u splitskom primjerku Jeronimovih poslanica iz 1480. (sv. I, ff. 18r, 54r, 19r, 11r, 40r)

Takvu argumentaciju smatram nedostatnom i neutemeljenom. Paleografska atribucija kao svoj alat ima prije svega usporedbu; rukopis u kojem nema pouzdanog znaka autorstva uspoređuje se s rukopisima pouzdanog autorstva; utvrdi li se da su u bitnim elementima slični, rukopis bez oznake autora može se pripisati poznatom autoru. Dosad najbolju razradu takva postupka, kad je riječ o Maruliću, dao je Zvonimir Kulundžić (uz pomoć Željka Sabola, stručnjaka za forenzičku grafologiju) u poglavlju Problematika autografa Marka Marulića, u svojoj knjizi Ta rič hrvacka, sv. II, Zagreb, 1979, str. 17–145. Ovdje nije moguće detaljno iznositi Kulundžićeve metode i zaključke, ali treba reći da je on u analizu uključio i Marulićeve marginalne bilješke na knjigama; valjanost njegovih izvoda potvrđuju i Marulićevi autografi koji su otkriveni nakon 1979. Kulundžićevu analizu Pandžić ne spominje.

Pandžić uočava da su marginalije na dvjema dubrovačkim knjigama međusobno različite; u jednoj su, kaže on, pisane „poznatom i razvučenom humanisticom”, a u drugoj „naizgled, gotskim duktusom”. Tu razliku objašnjava ovako: „Marulić je i inače, kao slikar, umio pisati različitim duktusima kao i njegov otac Nikola”. Da se Marulić bavio slikanjem, to je poznato – ali nije jasno kako bi to odmah dokazivalo da se služio dvama duktusima. Spomen Marulićeva oca Nikole odnosi se na jedan arhivski podatak koji je iznio Cvito Fisković (Prilog životopisu Marka Marulića, 1950) i traži malo šire objašnjenje. U jednoj parnici o ostavštini Marko Marulić je kao tužitelj pokazao pisma pokojnoga dužnika Antuna Ivanova Marulićevu ocu Nikoli, iz kojih je razvidno da Antun nije Nikoli isplatio dug. Branitelji su ustvrdili da je ta pisma Nikola (također već pokojni) krivotvorio. Ispitana su četiri svjedoka, no oni tvrdnju o krivotvorini nisu poduprli (tek je jedan od njih izjavio kako mu se Nikola hvalio da zna oponašati rukopise, ali na zahtjev da tu vještinu pokaže nije uspio oponašati predložak). Iz toga slijedi: 1. Izjave svjedoka nisu ojačale tvrdnju da je Nikola znao oponašati, nego su je oslabile (pretpostavimo li pak da svjedoci nisu govorili istinu, zalazimo u područje proizvoljnih nagađanja). 2. I kad bismo prihvatili da je Nikola znao oponašati tuđe rukopise, arhivski podatak govorio bi samo to da je on to činio iz posve pragmatičnih (i nečasnih) razloga, tj. radi prevare – a opet ne bismo mogli znati je li to činio i kao čitalac s perom u ruci, koji svoj rukopis mijenja jer ga na to sili uska margina knjige. 3. I kad bismo prihvatili pretpostavku da je Nikola znao oponašati tuđe rukopise, to samo po sebi ne dokazuje da je sposobnost mijenjanja rukopisa posjedovao i Marulić. Možda ju je posjedovao, možda nije; spomenuti arhivski podatak o tom ne govori ništa.

Paleografski pogled

Dakle, svoju pretpostavku da je osim humanistikom Marulić pisao i „naizgled, gotskim duktusom” Pandžić potkrepljuje pretpostavkom da je Marulićev otac „umio pisati različitim duktusima”. Jednu pretpostavku dokazivati drugom pretpostavkom nije dobra metoda.

U svojem sam prvom tekstu (Vijenac 662–664) o paleografskom aspektu pitanja o kojem se raspravlja ustvrdio:

1. da rukopisni duktus na dostupnim slikama jest humanistički, ali nije Marulićev,

2. da bi se Pandžićeva tvrdnja kako je pronašao dva primjerka Marulićeva Platona iz 1484. mogla osporavati i paleografski,

3. da se do čvrstih spoznaja može doći tako da se rukopisne bilješke u knjigama pozorno uspoređuju s pouzdano utvrđenim Marulićevim latinskim autografima, kojih je sačuvan velik broj; da paleografske dijagnoze treba – gdje je god to moguće – provjeriti uz pomoć podataka iz oporuke i iz Repertorija, ali i iz drugih Marulićevih djela.

Da bi dokazao svoje tvrdnje, Pandžić je trebao ponuditi (ili barem najaviti) paleografsku analizu temeljenu na usporedbi s pouzdanim autografima. Ali on to nije učinio.

Kako bi trebala izgledati paleografska analiza, pokazat ću na nekoliko uzoraka iz marginalija pisanih „poznatom i razvučenom humanisticom”. Da bi usporedba bila što valjanija, uzeo sam Marulićeve zapise koji su vremenski bliski dubrovačkom izdanju Platona i također su ispisani na marginama tiskane knjige (Jeronimove poslanice u dva sveska, Parma, 1480, danas u samostanu sv. Dominika u Splitu). Na Slici 1. u lijevom su stupcu uzorci marginalija iz dubrovačkog Platona, a u desnom uzorci Marulićevih marginalija iz Jeronimovih poslanica. Na prvi pogled mogao bi se rukopis u oba stupca učiniti istim. Ipak, i na ovako malenu uzorku lijevi i desni stupac razlikuju se u nizu pojedinosti. Mala slova „a” u lijevom uvijek su napisana „okruglo”, tj. kurzivnom minuskulom, otprilike ovako: a; u desnom uvijek nalikuju izvornom uncijalnom obliku, donekle ovako: a (obla petlja otvorena prema desno, zatvorena ravnim potezom koji koso silazi slijeva udesno). U lijevom stupcu slovo „u” ima vidljiv srednji kosi potez (kao otvoreno „n”), u desnom tog poteza nema. Tzv. „dugo s” (nalik našem f, samo bez horizontalne crtice) u lijevom stupcu (srednja slika: polemarchus) svija se već od polovice poteza; u desnom (srednja slika: Heluidius) izvedeno je odlučnim ravnim, malo nakošenim potezom, koji se malko svija tek na samom kraju. Vrhovi slova „l”, „h” i „d” u lijevom stupcu naginju se prema desno ili na vrhu imaju malu petlju udesno; u desnom stupcu vrhovi tih slova ili su ravni ili imaju malu petlju ulijevo. Malo „t” u lijevom stupcu sastoji se od jednog uspravnog poteza koji je prekrižen; u desnom se slovo sastoji od dva sljubljena uspravna poteza, također prekrižena, pa slovo sliči na vrlo usko A (usp. lijevo niceratus, desno Nicerati). Različita su mala slova „r”, k tomu su u desnom stupcu bolje povezana sa sljedećim slovom. Različita su i velika slova G i A. Značajna je razlika u pisanju kratice: u lijevom stupcu, najdonja slika, desno od imenâ pojavljuje se znak koji sliči na desnu strelicu (>) ili brojku 7: to je kratica za et koja se rabila u gotici, a kod ovog pisara zadržala se u njegovu inače humanističkom pismu (možda ju je preuzeo iz tiskanog teksta, koji se na isječku ne vidi). Marulić se tim znakom ne koristi nikada; on za et uvijek rabi humanističku ligaturu & (na slici je vidljiva u desnom stupcu, na četvrtoj slici, desno od Adam). Što se tiče pravopisa, zapaziti je razliku već u ovom skromnom uzorku: u lijevom stupcu dva od četiriju osobnih imena počinju velikim, a dva malim slovom; u desnom stupcu sva su osobna imena napisana velikim početnim slovom. Razlike su u detaljima – ali upravo te razlike u detaljima, koje se u činu pisanja kod pojedinog pisara pojavljuju automatski, bez svjesne kontrole, omogućuju da se, unatoč općim crtama humanističkog pisma, jedna ruka razlikuje od druge, da se pojedini duktusi individualiziraju, pa i da se atribuiraju konkretnoj osobi. Značajke koje se pojavljuju u desnom stupcu tipične su za Marulićeve autografe.

Na Slici 2. lijevo dajem uzorak marginalija koje su pisane „naizgled, gotskim duktusom” (u drugom primjerku dubrovačkog Platona); namjerno biram marginu koja nije gusto ispisana i koja ima ručicu (manicula); desno je još jedan uzorak Marulićevih marginalija iz Jeronimove knjige. Razlike su toliko očite da je komentar suvišan.

Krivo čitanje

Bilo bi dakle korektno da je Pandžić ponudio uzorke rukopisa obaju izdanja iz 1484, da ih je usporedio s dokazano Marulićevim autografima i da je iznio rezultate usporedbe. Umjesto toga, on mi pripisuje pretpostavke i tvrdnje kojih u mojem tekstu (Vijenac 662–664) nema. Evo kako to izgleda.

Mojoj tvrdnji da marginalije u dubrovačkim primjercima Platona iz 1484. ne potječu od Marulićeve ruke te da jedino izdanje za koje pouzdano znamo da je bilo u Marulićevoj knjižnici potječe iz 1491, Pandžić prigovara to što ja, prema njegovu tumačenju, pretpostavljam sljedeće (u navodnicima su citati iz Pandžićeva teksta, Vijenac 665–666):

„a) da Marulić prije 1491. nije poznavao Platonova djela”. Nigdje u svojem tekstu ne govorim o tom je li Marulić prije 1491. poznavao Platonova djela ili nije, nego tvrdim da ekscerpti u Repertoriju pokazuju da je Marulić imao izdanje Platona iz 1491.

„b) da je koristio isključivo drugo izdanje, a ne da je, možda, poznavao oba, pa već odavno adnotirane pojmove prvoga tek sravnio s folijacijom drugoga kad mu je ono poslije došlo pod ruku”. Nigdje ne pretpostavljam da je koristio isključivo drugo izdanje, nego – ponavljam – tvrdim da ekscerpti u Repertoriju jasno pokazuju da je Marulić imao drugo izdanje (iz 1491). Pandžić misli „da je, možda, poznavao oba, [itd.]”; to je njegova pretpostavka, koja je moguća, ali ničim nije dokazana. Nije isključeno da je Marulić uz izdanje iz 1491. imao također i izdanje iz 1484, ali o tome ne znamo ništa. Pandžić svoj zaključak da su dva dubrovačka primjerka iz 1484. bila Marulićevo vlasništvo temelji na tvrdnji da je marginalije u njima ispisao Marulić. Ja tvrdim suprotno: ruka koja ih je ispisala nije Marulićeva, pa ni dubrovački primjerci nisu njegovi.

Nadalje, Pandžić mi prigovara to što ja, navodno, pretpostavljam:

„c) da u dubrovačkim primjercima nema markiranih riječi i rečenica koje je Marulić preuzeo u svoj Repertorij, pa ih stoga ne treba ni pogledati”. O tim markiranim riječima i rečenicama napisao sam samo jedno: rukopisni duktus na dostupnim slikama jest humanistički, ali nije Marulićev. Iz toga se nikako ne može izvesti ono što mi Pandžić pripisuje u točki c).

„d) da se istim humanističkim krasopisom pišu tekstovi na praznom listu i na uskim rubovima tiskanih knjigâ, e) da je širina pera, veličina slovâ i pisanje abrevijatura ista kod mladoga i kod staroga Marulića, latinskih i hrvatskih tekstova itd.”. Ni ove pretpostavke koju mi Pandžić pripisuje ne mogu se izvesti iz mojega teksta: o njima ondje jednostavno nema spomena. Ipak, tu je riječ o relevantnim temama, koje zavređuju dodatnu pozornost.

Slika 2. Lijevo: dubrovački primjerak Platona iz 1484. „s, naizgled, gotskim duktusom” (marginalije uz Timeja). Desno: Marulićeve marginalije u splitskom primjerku Jeronimovih poslanica iz 1480. (sv. I, f. 151r).

Na pitanje ispisuje li Marulić istim duktusom tekstove na praznom listu i na uskim rubovima tiskanih knjiga može se odgovoriti da se u svim pouzdano atribuiranim Marulićevim autografima njegov rukopis pojavljuje u vrlo prepoznatljivom izgledu (što uključuje i pisanje kratica). Varijacije postoje, ali ograničena su opsega, tako da autografi zadržavaju autorsku prepoznatljivost. Svoje osnovne značajke Marulićev rukopis zadržava i u njegovim autorskim kodeksima i u bilješkama na rubovima tiskanih knjiga iz osobne knjižnice ili u bilješkama na marginama slavnoga trogirskog kodeksa Petronija (BNF u Parizu), koji je također bio u njegovu posjedu (na rubovima njegovih stranica ispisao je obilne komentare uz Katulove pjesme, a na praznim listovima na kraju dodao je svoj prijepis jedne pjesme Klaudija Klaudijana). Svoje značajke Marulićev rukopis zadržava i kad on piše na raznim jezicima: to je razvidno iz autografnih pisama na talijanskom i latinskom, koja se čuvaju u Archivio di Stato u Veneciji (hrvatski izostavljam jer i dalje mislim da ne postoji nijedan pouzdano atribuiran Marulićev hrvatski autograf). Iste rukopisne značajke nalazimo i u čistopisima priređenim za tisak (usp. npr. kodeks koji sadrži Dijalog o Herkulu i Starozavjetne ličnosti, Biblioteca Vallicelliana, Rim), i u radnim kodeksima namijenjenima vlastitoj uporabi (kao što je Repertorij). Te su autografne značajke, unatoč određenim promjenama, prepoznatljive u velikom vremenskom rasponu (usp. pisma iz 1501. i 1515, vallicellianski rukopis iz 1519/1520); marginalne bilješke u Livijevoj povijesti tiskanoj 1470, u Tortellijevu ortografskom priručniku iz 1479, u Jeronimovim tumačenjima iz 1497, u knjizi Poetę Christiani veteres iz 1501/1502). Ovamo treba pridodati i Repertorij, u koji je Marulić svoje lektirne bilješke zapisivao tijekom nekoliko desetljeća. Promjene se odnose na debljinu i nakošenost poteza, gustoću zapisa, oblik nekih slova – ali Marulićev autograf i u tim promjenama zadržava svoje karakteristične crte. O tome je pisao još Kulundžić u svojoj knjizi iz 1979, a pisali su i drugi. Naravno, Marulićevi autografi, a među njima posebno marginalije i Repertorij, iziskuju dodatna proučavanja – i iz kronološkog i iz raznih drugih aspekata.

Radi potpunosti ovog pregleda treba dodati da se među autografima donekle izdvaja Život sv. Jeronima (nastao oko 1507–1513, danas u BL u Londonu). Pisan je na finoj pergameni (a ne, kao svi ostali, na papiru), i to s naglašenom pomnjom, kaligrafski, možda kao primjerak namijenjen darivanju (papi Lavu X?). Njegove paleografske osobitosti mogu se objasniti upravo specifičnom podlogom i namjenom. Ipak, i te osobitosti u granicama su autorske prepoznatljivosti: autografni status čitava kodeksa ostaje nedvojben.

Zadarski Augustin i Laktancije

Pandžić opširno citira rad Krune Krstića iz 1950, napose njegove zaključke kako su Maruliću pripadali Augustinova De civitate Dei iz 1475. i Laktancijeve Divinae institutiones iz 1478. (obje u Znanstvenoj knjižnici u Zadru). Marginalije u tim dvjema knjigama on kao i Krstić smatra Marulićevima. Kad se već pozvao na Krstića, bilo bi korektno da je spomenuo i Zvonimira Kulundžića, koji je te dvije Krstićeve atribucije nakon opsežne analize otklonio kao neosnovane (usp. Ta rič hrvacka, 1979, str. 131–136). Prešućivanje nije dobra metoda.

Dodajem da je Kulundžić otklonio i treću Krstićevu atribuciju Maruliću, koja se odnosi na zadarski svezak Ciprijana iz 1512; njega Pandžić i ne spominje. Ali posve je neobično to što ne spominje četvrti zadarski svezak koji je kao Marulićev na svjetlo iznio Krstić: izdanje Koriolana Cipika iz 1477. O rukopisnim marginalijama u toj knjizi Kulundžić se izrazio s oprezom te zaključio da pitanje potječu li od Marulića treba ostaviti otvorenim. Mislim da Kulundžić i tu ima pravo: knjiga doista zaslužuje dodatne, pozorne analize; nije isključeno da bilješke na njezinim rubovima potječu od Marulića.

Splitska Biblija (1483)

O ovoj knjizi Pandžić tvrdi: „Ta druga Biblija Marka Marulića (sine comento) danas se nalazi u Znanstvenoj knjižnici u Splitu (R–532), oporučio ju je svećeniku Luki, pustinjaku sv. Jeronima na Marjanu. Marulićeve rubne bilješke su na njoj, a vjerojatno je i Luka dodao pokoju. Moguće da će Lučin i ovdje ustvrditi, kada jednom pregleda tu Bibliju i ine Marulove libre koji stoje uz nju, da to paleografski nije njegov duktus i sl., ali u filologiji postoje dokazi sadržajnog podudaranja, ti su daleko pouzdaniji od spekulacija glede (ne)sličnosti humanističkog krasopisa i brzopisa.”

Atribucije rukopisnoga duktusa ne provode se na temelju sadržajnoga podudaranja, nego putem paleografske analize. Splitsku Bibliju iz 1483. imao sam u rukama i pozorno sam je pregledao. Rukopisni zapisi u njoj potječu od nekoliko ruku (četiri, a možda i više), ali nijedna nije Marulićeva. Primjera radi, guste bilješke jedna je ruka unijela uz Knjigu Postanka, stotine redaka ispisane su nekom drugom rukom na rubovima Knjige proroka Izaije, itd. Tekstualnih marginalija uz Knjigu o Juditi ima sedam i kratke su: šest ih je ispisala neka treća ruka, krupnim i ponešto grubim rukopisom, koji ni izdaleka ne nalikuje na Marulićeve ujednačene i elegantne poteze pera, a sedmu vjerojatno četvrta, nešto finija, ali ni ona Marulićeva. Osim toga, u splitskom primjerku Knjige o Juditi postoji i petnaestak vitičastih oznaka (od barem dviju ruku) te jedna rudimentarno naznačena manicula. Budući da marginalije u splitskoj Bibliji iz 1483. nikako nisu Marulićeve, sve dalje Pandžićeve konstrukcije ostaju bez temelja. Uostalom, u Splitu 15. i 16. st. bilo je osim Marulića i drugih koji su čitali Bibliju, pa i Knjigu o Juditi, a anotiranje na marginama bilo je stoljećima uobičajena praksa. Napokon, govoriti o rukopisnim marginalijama, a pritom omalovažavati „spekulacije glede (ne)sličnosti humanističkog krasopisa i brzopisa”, tj. paleografsku analizu, nije dobra metoda.

No pogledajmo i „sadržajno podudaranje”. Marulićev ep znatnim je dijelom versificirana parafraza biblijskoga predloška, pa nije nikakvo čudo da se za marginalnu bilješku, koja samo prepisuje (uz promjenu reda riječi) jedan biblijski redak, u epu mogu pronaći korespondentni stihovi. Naravno da je tako – jer ti stihovi izravno korespondiraju s dotičnim biblijskim retkom, kao što stihovi Marulićeva hrvatskog epa općenito korespondiraju s tolikim drugim redcima u Knjizi o Juditi. A ako bismo načas pretpostavili da je dotična mjesta u splitskoj Bibliji doista glosirao Marulić, trebalo bi postaviti pitanje: kako to da – kad je već anotirao – nije svojim bilješkama popratio mnogo dramatičnija, za pjesničku gradbu svojeg epa mnogo zanimljivija mjesta u biblijskoj pripovijesti? (Pročitao sam te glose i označena mjesta, pa znam o čemu govorim.) Nije to učinio – jer te bilješke ne potječu od njegove ruke. Marulić je bio kudikamo bolji čitatelj i bolji pjesnik nego što se to može pretpostaviti iz konstrukcija iznesenih u prošlom Vijencu, kudikamo bolji nego što to svjedoče anonimne glose u splitskoj Bibliji.