Neprolazni trzaji duše

Knjiga Sklad urlik, izbor poezije Jure Kaštelana koji je priredio Tomislav Brlek, problematizira domete Kaštelanove poetike koja je imaginativno mobilna, manifestirajući nadahnutom snagom kontrapunkta zbiljnost ljudske stvarnosti. Priređivač knjige, Tomislav Brlek smjelo je i konstruktivno s uvjerljivom akribijom zakoračio u gusto tkivo Kaštelanovih stihova otkrivajući u nekom pradavnom vremenu elementarnu prohodnost negdanjih gotovo mitološki osmišljenih egzistencija.

Izd. DHK, Zagreb, 2019.

U kronološkom pristupu Kaštelanovih pjesama, priređivač je sačuvao, uz intuitivni doseg psiholoških sloboda, imanentno bogatstvo Kaštelanovih pjesmotvora koji su postali našom imaginativnom baštinom: „Najviše jablana ima u mome selu/ u njima se tice gnijezde/ u njima se zapliću oblaci/ i zvijezde kroz njih jezde“ (Jablani, 1940). U pjesmi Ljubavna (1940/41) pjesnik je kreirao strast igre u izboru riječi, u simbolici ponavljanja. Ta slobodna igra imaginacije začeta je u ritmu riječi, u rimariju koji odzvanja trohejima, daktilima, a jamb se nesputano i sugestivno kreće u oslobođeni život i u tom bivstvovanju Kaštelan je opsesivno blizak ljubavi, slobodi: „Zavolio sam ruke, zavolio sam ženu, noćnu ulicu / i jednog kopca i jednog popca, jednog jogunicu / zelenu livadu, kobilu mladu, moju golubicu.“ Uz godinu 1950. zabilježene su pjesme Tifusari, Susreti, Pjesme o mojoj zemlji. Neponovljivoj ekspresiji pjesme Tifusari („Brojim stope na bijelom snijegu. Smrt do smrti / Smrt su stope moje“) pridružuje se žudnja za životom, usprkos ratu i smrti: „Gledaj Dalmaciju, ognjenu zjenicu, / ti koji znaš sve njene rane.“ U tim pjesmama oduhovljena je težnja pjesnikova kako pjesmom obraniti te oči. To je proživljeni entuzijazam pedesetih godina prošlog stoljeća i bilo bi izlišno smjestiti te pjesme u pretinac kao domoljubne, jer su senzibilizirane zaokupljenostima poslijeratnih godina (Drugi svjetski rat), one će usprkos svemu ostati sklad suprotstavljen urliku prohujala vremena, koji u pjesmi Lijepa si, zemljo moja odiše ljepotom stiha i čistoćom misli: „Lijepa si, zemljo moja, i skladna ko vodarica, / s krčagom na glavi.“

Godina 1955, prema priređivačevu predlošku, objavljuje tri pjesme nadahnute ekspresivnom, elementarnom snagom pjesnikova osebujnog senzibiliteta: Tvrđava koja se ne predaje, Konjic bez konjika, Jadikovka kamena. Postojanost i dosljednost ponavljanja pravih riječi s idiličnim osjećajem za idiom zavičajni, cetinski. Vrijeme koje odnosi sve ono površinsko, prolazno, ostavilo je tim pjesmama antologijski sjaj postojanja: „Lako je moru biti more. I nebu blistati. I livadi cvasti. / Ti si nošen morem nosio more ljubavi / Ni jedan jablan tako visok, tako ponosan, čitak“ (Konjic bez konjika).

Dok tako pratimo Brlekov kronološki zapis u koji je uvršten kaštelanovski spoj imaginacije i memorije, njegove percepcije prošlosti, otajstvo atmosfere koju je znao stvoriti, pjesnik Kaštelan shvaćanjem poetskog sklada, preobražajima ljudskih egzistencija, nesavladivom, elementarnom poetskom snagom obraća nam se pjesmom Iz Ništani, pozdrav u kojoj je kreativna esencija njegove poetike, nešto kao simbolički kontinuitet, kao obnavljanje životnih tjeskoba, nešto kao začudnost svijeta, kontrapunkt života i nestajanja.

Dobro je da je ova zbirka objavljena i da ponovno možemo čitati Kaštelana. Da nije zaboravljen.

A užitak čitanja neka nam je na uzdarje.