Kako je u šalici čaja pjesnik prespavao zimu

U kratkom je razdoblju pjesnik, prozaist, esejist i prevoditelj Miroslav Kirin objavio dvije knjige: Lirku, prošle godine objavljenu knjigu dosjetkaških stihova i Malešne, podeblju knjigu objavljenu ove godine pak prozno-poetskih tekstova. U čudnovatih i kraćih poetskih dosjetkaških  – i poetskih i oduljih proznih  – tekstova, pa do opsegom reklo bi se pravih proza, autor odabire izmišljenu formu umjetničkog teksta: od proznog apsurdizma do šaljivog, kraćeg teksta koji završava vicom ili poentiranjem u kratkim tekstovima, a malobrojne su i groteskno-apsurdističke, pa i ludističke cjeline. Što je u osnovi ta Kirinova knjiga?

U knjizi autor bilježi ono što je važno – i zaprima sve u ne nužno stihovni oblik – koji u adekvatnom trenutku čine za pisca važne napomene o životu, koji se polako truni, a toliko toga još ima da se zabilježi. A podeblja knjiga sastavljena je od manjeg broja apsurdističkih proza, i nešto više kratkih tekstova koji imitiraju poetski materijal, u obliku kraćih grotesknih dosjetaka o ispovjednoj ili isfantastiziranoj prozi.

U ponekim proznim tekstovima upozorava se na autorov izbor između Andrića i Krleže (koje cijeni); ta stara dvojba: tko je od dvojice velikana bolji pisac – ostaje i dalje materijal za našeg pjesnika. Proza Njezino lice kraća je i složena  proza o temi ptičje krađe sjajnog predmeta iz tuđeg gnijezda: „Postoji tisuću događaja i samo jedna obrana, / Postavi svoju obranu prije nego što se išta dogodi“ – oprezan i slojevit pjesnik Kirin priča, i u početku se brani, od zamjene tuđe fotografije na mjestu na kojem bi trebala biti njegova, kao autora teksta. U priči je Kirin – žena, a roman mu je objavljen nakon godina čekanja u Kini. Neka nepoznata osoba kao literarna kukavica preuzela je na sebe slast potpisivanja tuđeg romana.

 Lijepa je i slojevita proza Žene koje vežu i odvezuju čvorove kao one žene koje melankolično dočekuju i ispraćaju vaporete, dočim je Plutajući svijet proza o nagomilanom svijetu. Pisac uzima za faktografski napučeni dio grada, dio zagrebačkog Kolodvora. Pametno upotrebljava plutajuće označitelje – konkretnu markaciju u potrazi za konkretnim materijalom u inače nepreciznim i nabujalim označenima. Autor skicira prenatrpani plutajući grad, a pritom se igra poplavom imena predmeta koji su upakirani za izgubljene osobe u brojnu ambalažu, bez želje i sposobnosti za zakrivenim konkretnim prapočetkom. Pa tako izgubljeni i nagomilani aktualni svijet leluja i s označiteljima. Za Kirina svijet je plutajuća magma, a u kojoj očito sudjeluju i Označitelj i Označeno, konkretni predmet i umnoženo ime.

Proza Zakopane (asocijacija na poljsku planinu i planinu autorovih vlastitih knjiga); ulazite u piščevu sobu zakrčenu raznovrsnim knjigama. Imate knjige koje možda više nikada nećete uzeti u ruke – papirnata siročad. Autor dalje nabraja knjige po tematici rasute u sobi: od filozofije, psihijatrije… do teorije književnosti… do onih koje još mirišu na svježe posječenu šumu. „Vrijedilo je bez obzira na debljinu knjige izaći s time u javnost među ljude, željne tih riječi.

Izd. Vuković&Runjić, Zagreb, 2018.

...ostaje nam dakle samo kretanje unaprijed, vrtoglavo razgrtanje sve tanjih listova knjige, a između njih i sve manje riječi, pa preostaje – razgrtanje zraka, zraka, i zraka.“ Sastavci iz zbirke Lirka i nove Malešne stimuliraju me i kao čitatelja, što nije bilo s prethodnim zbirkama pjesama.

Najbolja Kirinova
knjiga pjesama

Što je zapravo dosjetka i koliko ih vrsta ima? Dosjetka bježi od odgovornosti koju jamči i doznačuje smisao. Struktura smisla nepouzdana je i propitna, pa  dosjetka iznevjerava smisao. Smisao pak samovoljno podupire klasični logocentrizam. Autor koji se odlučio za učinak dosjetke rabi apsurd, grotesku i crnohumorne hermetične značenjske daščice, kojima oblaže srž dosjetke. Češće se rabi iznevjeravanje smisla, tj. semantička dosjetka obložena hermetičkim i apsurdističkim stihovima u kojima leži zaokret, tvist.

Poznate su vrste poetske dosjetke: semantička, glasovna, vizualna… Lirka je najbolja Kirinova knjiga pjesama, iako autor ne odustaje od isforsirane duhovitosti iz početnih knjiga. Kirinov nov način smještanja poetskog događaja jest jezik, i različito realizirana dosjetka u  jeziku; nove su pjesme dosjetkaške, inteligentne i – slobodne, bez isforsirane vickastosti i s obaveznom pameti. Sastavak Još malo jest  hermetičko-grafički trag o autorovoj vizualnoj duhovitosti, koju ovaj put pokazuje grafičkim postupkom; semantičnost sintagme „još malo“ vidljiva je tako da se smanjuju zadnja slova pjesme… Kirin postiže u toj pjesmi inače rijetku zvučnu sliku prostora. Rabi jednostavne, a efektne postupke (Ogled o jednostavnosti) kako bi izazvao trag dobrodošla osmijeha (pjesme Čuj, Smiješan, Kamen, Mačka). U pjesmi Nije mi jasno autor preciznim izborom rime uspješno bježi od gotovo nemogućeg zaključka iz uspostavljenih stihova te u pjesmi baca svaku mogućnost zaključka u dobroćudnu situaciju – podsmijeha i ruganja.

Siva rana i flaster neobična je pjesma, vrlo uspjela – čudna, apsurdistička fantastizacija o spasonosnom biciklistu koji je  – vjerujući pjesniku – eventualno stavio autoru misteriozni flaster u ludističkoj kakofoniji informacija. „A ne znaš gdje ne znaš zašto.“ Autor se služi fantastikom kako ne bi morao izreći nešto odlučno i lažno, uspješno izbjegava odgovornost.

Prve knjige Miroslava Kirina (1965) ispisane su ogorčenim neoegzistencijalizmom; učeni autor pokazuje da je upoznat s pjesničkim orijentacijama u korpusu suvremene hrvatske poezije, iskustvom jezika i pratećom literaturom, slikovnim mišljenjem... a ponegdje i ugrađivanjem supkulturnih signala postmoderne intertekstualnosti, kao citata evokacijsko-melankolične naravi i okvira scene pisanja. Autorov je raster u početnim zbirkama gotovo jednak: aktualno prokazivanje i pozicioniranje Jezika u mizernoj komunikacijskoj shemi (jezik – ja /ti/ – Drugo), te Emocijska razmjena u potrošnom stupnju Ljubavi kao duhovne ekonomije aktualnog svijeta u neoliberalnoj ravnodušnosti i krutom diktatu novosvjetskog orijentira Profita. Sastavak Jabuka i konj građen je na fantastici i apsurdizmu; odiše nepretencioznošću i lepršavom slobodom. Slične oslobađajuće pjesme jesu Šalica čaja, Štap, Ogled i jednostavnosti, Čarape, Kad… po strukturi apsurdističko-dosjetkaški tekstovi odišu jednostavnošću i plijene šarmom o nekom drukčijem svijetu.

Uz dosjetkašku melodiju slobode i neovisnosti, pjesme su sastavljene i od hermetičkih stihova koji strukturom upućuju na kompleksnu gradnju smisla i hermeneutike aktualnog svijeta. Upornim stihovnim ponavljanjem, detektiranjem i ustanovljavanjem invalidiziranog stanja jezika, tj. informacije koja se prenosi, napada se žilavi logocentrizam, ali se govorenjem (zvukom) podupire polovično stara ili neka nova metafizika.

Dobar dan, doviđenja – klasičan primjer teksta koji funkcionira na razini duhovitog iscrpljivanja značenja stiha, i iscrpljivanja semantičnosti istodobnim ponavljanjem jedne slične informacije. U pjesmi može biti zgoda iz nekog uobičajenog dućana prožeta od početka do kraja istim brojem jednakih riječi, a istodobno pjesma može biti i zgoda o namjernom umrtvljavanju životne komunikacije. „Dobar dan, kažem mu, doviđenja, kaže mi / I još mi kaže“, (i ne prestaje govoriti). Pjesma izaziva, uz očekivani osmijeh, i mnogo olakšanja i bezbrižnosti.

„U šalici čaja / prespavao sam zimu / u šalici čaja / Snijeg je padao / Snijeg nije padao. / Meni je bilo ljeto / Tebi – šalica čaja.“

Šarm života

Nedvojbeno, autor iz osobnog, kao i posredovanog iskustva agresivnog svijeta, više nimalo ne vjeruje u značenje (riječi kojima se nužno služi), jezik već odavno ne jamči za Izgovoreno, premda tretirano motivsko klupko i dalje zaslužuje svoju (sad već prošlu) vrijednost za izgovaratelja, ljudsku relevantnost uopće. Iz očitog nepovjerenja u inače dogovoreno značenje riječi pjesnik se obraća neformalnom značenju dosjetke, koja u pustoši značenja aktualnog svijeta mnogo više funkcionira nego agresivne a ambiciozne smisaone konstrukcije. U prividnoj neambicioznosti dosjetkaškog teksta Kirin sada pronalazi lakonski izlaz opterećenog svijeta i njegova propitnog značenja. Iz lepršavog i necementiranog smisla pjesnik crpi slobodu praveći od neobaveznog materijala zgodu duhovitosti i lake slobode. Slavi se običan, a važan šarm života. U šalici čaja pjesnik je prespavao zimu.

Tekstovi Slučajnost i Meni je jako dobro služe kao primjer namjerno izokrenute perspektive; nepovjerenje u službeni smisao aktualnog svijeta rezultira autorovim namjernim „naopakim“ izborom, loše intervencijom pjesnika postaje dobro. U pjesmi Vidio sam te, jesam li dva lika-portreta slažu se emotivno i egzistencijalno oko „kratke i duge kose“, a pjesnik kaže „ni prvo ni drugo nam nije nedostajalo“. U Cijelom životu, izmjenjivanju zone bijelog i crnog impulsa, autor se na kraju ruga i sebi i ritmu koji svakoga zahvaća. Crno i bijelo životno razdoblje neizbježno se dopunjavaju u ovoj dobroj i kvalitetnoj zbirci proznih pjesama Miroslava Kirina.