Etika ratnih pobjednika

Svoje formativne godine – vrijeme i okolnosti koje su uvelike oblikovale i njega i njegovu generaciju – i svoje shvaćanje književnog posla Goran Tribuson svojedobno je ovako opisao: „Rođen sam u doba otvaranja bivše Jugoslavije, prekida sa SSSR-om, kada su počeli dolaziti filmovi s Johnom Wayneom, strani časopisi, strana moda, pa su došle 1960-e, godine rock ‘n’ rolla, studentskog pokreta, ruske intervencije u Pragu, godine traperica, Beatlesa i Rolling Stonesa. Držao sam da je sve to jako važno, a takve stvari povijest ne bilježi. Povijest se bavi javnom gestom, nju zanimaju ratovi, preokreti, velike rezolucije, manifesti, pokreti, ali ljudski intimitet ne bilježi. To bilježe pisci i sineasti.“

Pa iako je ove riječi pisac novinarki izgovorio u povodu izlaska svoje autobiografske knjige Vrijeme ljubavi, čitatelji će u tom sažetom popisu nekih oblika popularne kulture, povijesnih datosti i društvenih senzacija kasnih pedesetih godina i šestog desetljeća prošlog stoljeća lako prepoznati ne samo svijet u kojem se formirao autobiografski subjekt nego i svijet brojnih junaka Tribusonovih romana i priča realiziranih u nekom drugom žanrovskom ruhu. Vidi se to i u njegovoj najnovijoj knjizi, opsežnom djelu Otac od bronce, u čijim analeptičkim dionicama narator u svoje pripovijedanje često upleće prikladne književne, filmske i glazbene citatne relacije (a zanimljivo je, kad je o glazbi riječ, da ovaj put ključno mjesto zauzima ozbiljna, a ne popularna glazba). I, dakako, ni u ovom romanu Tribuson nije kanio pisati povijest, nego je, kao pisac, želio „bilježiti ljudski intimitet“ u određenim povijesnim okolnostima.

Otac od bronce (naslov pomalo vuče na naslovne sintagme Wajdinih filmova Čovjek od mramora i Čovjek od željeza) žanrovski je mješanac u kojem se prepleću elementi ljubavnog, obiteljskog i povijesnog romana. Radnja se zbiva u neimenovanom gradu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, u kasno ljeto 1991. godine. Glavni junak Žak Kralj, istodobno i pripovjedač romana u prvom licu, 43-godišnjak, nesvršeni student književnosti, koji se u Beču već desetak godina bavi mutnim poslovima, dolazi u rodni grad na očev pokop. Spram smrti oca, španjolskog borca i partizanskog osloboditelja svoga grada, on je sasvim ravnodušan: nakon godina potpunog uzajamnog nerazumijevanja, između njih je nastala provalija koja se nije mogla preskočiti, i to je bio jedan od glavnih razloga zašto je pobjegao u Beč.

Žak ostaje u svom gradu duže nego što je mislio, opažajući na svakom koraku radikalne promjene, a neka nekontrolirana i kaotična zbivanja pojačavaju osjećaj psihoze skorog rata. Vidi kako se pojavljuju neformalne grupe čiji pripadnici nose maskirne uniforme bez regularnih vojnih ili policijskih oznaka, kako ljudski životi gube vrijednost, kako se grozničavo mijenjaju ideološki i politički dresovi. Doživljava težak fizički napad zakrabuljenih nasilnika jer se zamjerio nekima iz tih paravojnih grupa koje su počele dijeliti svoju pravdu; nije mu bilo svejedno ni kad je nepoznat netko noću u gradskom parku minirao brončani spomenik partizanima koji je modeliran prema liku njegova oca. U svoju priču Žak povremeno uvodi i ljude koji su imali ili i sad imaju određenu ulogu u njegovu životu: „dobru i malo ćaknutu“ tetku Vukicu, očevu stariju sestru koja mu je zamijenila rano umrlu majku, dezorijentiranoga prijatelja Peru, obiteljske prijatelje odvjetnika Kurepu i doktora Švarca, neurotičnu bivšu suprugu Martinu.

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2019.

Okosnicu romana Otac od bronce čine dvije teme. Jedna je protagonistova velika ljubavna priča – o tome u što se nakon petnaest godina razvio susret s Almom Horvat, ženom u koju je prije odlaska u Beč bio zaljubljen, ali je veza tada ostala nerealizirana i raspala se. Sad se ona nastavlja, a dramatičnost okolnosti u kojima se to zbiva najbolje oslikavaju stavovi dvojice muškaraca spremnih na radikalne poteze, čak i na ubojstvo zbog žene: iako je Almin brak već godinama mrtav, njezin muž, lokalni tajkun i čovjek s moćnim vezama, kaže „nikom neću dopustiti da preda mnom živim odvede moju Almicu“, a Žak je jednako tvrd u uvjerenju da „neće biti te sile koja bi me nagnala da se bez nje vratim u Beč“. Uglavnom, Tribuson u ovom romanu pokazuje da zna itekako dobro zaplesti i ljubavnu priču.

Druga nosiva tema romana jest odnos sina i oca, koji postaje problematičan u trenutku kad Žaka počne mučiti pitanje je li njegov otac, revolucionar, strijeljao ili ubijao četrdeset pete. Nisu pomogla ni stalna uvjeravanja tetke Vukice da nema toga tko bi njegova oca mogao „natjerati na takve gadosti“; sam je pak otac bio „šutljivi introvert“ pa je njihova komunikacija postajala sve lošija, a Žakov unutarnji nemir sve veći. Tek mu je nakon očeve smrti njegov mentalni sklop objasnio odvjetnik Kurepa, kazavši kako se Nikola Kralj nikako nije snašao u miru, „nikad se nije uspio naviknuti na sudbinu onih koji kažnjavaju i upravljaju“ te potvrdio da mu je otac u poratnim egzekucijama ostao čistih ruku. U romanu je mnoštvo signala koji upućuju na zaključak da je u njegovu središtu pitanje etike ratnih pobjednika. A nakon svih intimnih sumnji i nedoumica o ocu, glavni junak na kraju dolazi do spoznaje (koja pretendira i na univerzalno značenje) da u ratu nije važna samo pobjeda nego i to kako se do nje dolazi. „Ako se pritom okaljamo i kompromitiramo, bit ćemo kao i svi ostali pobjednici.“

Tribuson je napisao izvrstan roman, možda nešto predug, s britkim kritičkim odmakom i zanimljivom fabulom u kojoj se u sudbinama likova zrcale relevantna pitanja vremena.