Čovjek je odgovoran kad iz zavisti postupa

Knjigom neobična naslova Kako uspješnije kvariti međuljudske odnose, koja je već objavljena i u drugom izdanju, fra Šimun Šito Ćorić (Paoča kod Međugorja, 1. siječnja 1949) zaokružio je sedam životnih desetljeća, ujedinivši u novom djelu većinu svojih zvanja i zanimanja: svećenik i redovnik, psiholog, pedagog, glazbenik. Voditelj Hrvatske katoličke misije u švicarskom Solothurnu za Vijenac je bistrio vidove ljudskih problema i bolesti, povezanih samim tim i sa svehrvatskim i europskim trendovima i izazovima.

Fra Šimun Šito Ćorić, Redovnik i psiholog Snimio Stojan LasiĆ /PIXSELL

Vaša knjiga dotiče bolna pitanja čovjekove duše, pokušava jezikom psihologa i teologa sažeti sve ono što je opširnije desetljećima pisao Dostojevski i drugi velikani. Zato duša i jest velika, zar ne?

E baš dobro da počnemo s nečim lakšim kad već spominjete Dostojevskog. Riječ je o jednoj poveznici njega i Hrvata u Švicarskoj. Hrvat iz Splita Josip Fama doselio je svojedobno u Švicarsku, uspješno se integrirao, primio njihovo državljanstvo i postao vlasnik nekoliko hotela i glasovitog Spielsalona u Saxon-les-Bains. Tu su mu navraćale svjetski poznate ličnosti, među njima i neuhvatljivi pustolov, veliki Fjodor M. Dostojevski. On je u Faminoj kockarnici tri puta izgubio sve što je donio, a što ga je nadahnulo da napiše roman Kockar. Dostojevski je autentični literarni slikar tamne strane ljudskog bića, a time se danas dublje bavi znanost kako bi pomogla čovjeku i društvu da se izvuku iz tih slabosti ili da ih barem umanje. Uz psihologijski i psihijatrijski uobičajen terapijski pristup čovjeku uvažavanjem tri oblika njegovih problema: kognitivnih (osjeti i percepcija, pamćenje i učenje te mišljenje i inteligencija), bihevioralnih (ponašanje) i fizioloških (funkcije organizma), tu je i četvrti oblik čovjekovih teškoća, bolesti duha. To se u svim religijama na ovaj ili onaj način ističe: i kad se ublaže ili izliječe duševne tegobe ljudi, u njima može ostati bolestan duh, to jest one nezdrave i zle navike i ponašanja, od misli i riječi do djela i propusta, koji se nazivaju grijehom.

Izd. Glas koncila, Fram-Ziral, 2018.

Petnaest je bolesti obrađeno u dvama izdanjima vaše knjige: mržnja, zavist, laž, klevetanje, ogovaranje i tračanje, zlo licemjerja, sebičnost, oholost, zluradost, osveta, propust nečinjenja, nepomirljivost i nesnošljivost, srdžba i škrtost. Zašto je zavisti posvećeno najviše pozornosti? Izvire li zlo iz zavisti?

Najviše zato što je zavist jedan od najvećih pokretača negativnoga u međuljudskim odnosima, pa se trostruko proučava: kao jedan od nezdravih osjećaja, kao pokretač neprijateljstva i netrpeljivosti i kao nezdrava karakteristika ličnosti. Zavist se u religijama ubraja u smrtne grijehe, a u praksi se najviše tolerira. Kao u društvu među drogama alkohol. Najgorem biću što ga je čovjek mogao zamisliti dano je ime upravo po zavisti, laži i kleveti: diabolus, đavao, a što znači zavidnik, klevetnik, otac laži. U zavisti se združe srdžba, strah, žalost i poželjnost, prvo, za napad na drugoga i drugo, za izjedanje sama sebe, nesretnosti i žalosti zbog tuđeg dobra. Ona se razmili po našem organizmu s negativnim fizičkom i psihičkom reakcijama i za sve štetnim posljedicama. Iz nje se može pojaviti zluradost, umanjivanje tuđe vrijednosti, kleveta, osveta, laž, često i mobing. Iz znanosti nam je poznato da je zavist genetska. Stoga čovjek nije odgovoran kad mu se pojavi zavist, a to se svakomu događa, ali jest kad iz zavisti govori i postupa.

Je li licemjerje nuspojava pojedinih bolesti duha? Svjedočimo onoj staroj „jedno se misli, drugo govori, treće radi“?

Zasebna je, prastara i jedna od najgorih čovjekovih boljka koja sama ima svoje ružne izdanke, ali se i veže uz druge, posebice sa zavišću. Slično je kod svih tih bolesti: rađaju i podupiru jedna drugu. Dvoličnost nalazimo na svakome koraku, a jedna dosjetka kaže da je jedino prihvatljiva kad se koristi u pokazivanju pristojnosti i uljudnosti. Na hipokriziju i njezine zle posljedice od prvih je svojih knjiga upozoravala Biblija. U književnosti još u 6. stoljeću prije Krista ismijavao ju je Ezop, i ne samo u basni Lisica i ždral. U nas je Matoš kao nitko prao licemjerje, posebice među intelektualcima, i tvrdio da Krist jedino za njih nije imao smilovanja. I danas bujno raste među lijevima i desnima, među domoljubima i onim drugima, među našim zanatlijama i intelektualcima, među novinarima i crkvenim ljudima, među prijateljima i znancima. Psiholozi sve češće upozoravaju na besramno licemjerje političara, posebice u kampanjama te na goleme štete koje nastaju od licemjerja u međunarodnim odnosima, u kojima je ono postalo svagdanji način postupanja. Prečesto se ljudi vade na jedno, a tamo je nešto drugo.

Kako se nositi s nepravdom u životu? Sami svjedočite kako ste se suočili s nepravdom jednog od braće, smrću obaju roditelja, karcinomom…

Sve je to počelo s Valentinovim odlaskom u Haag. Bio je ostavljen od države za koju se borio u RH i BiH i prepušten samovolji UN-tribunala. Pa njemu ni u optužnici nije bilo da je on nekomu udario šamar ili nekomu naredio da ga udari, a ne što veće! Ali zato su došle haške laži i montaže o zločinačkom pothvatu, potpomognute podmetanjima iz vlastitog naroda! On je kao i cijela naša obitelj u ratu pomagao svima u potrebi, bez obzira tko bili. U svemu tome ja sam nastojao još i intenzivnije živjeti i raditi nego prije! Koristio sam se i instinktom i stručnim preporukama. Uz medicinsku pomoć, treba čuvati energiju. Izbjegavajući ljude i događaje, osim u profesionalnim obvezama, koji nam idu na živce, a više vremena uzimati za sebe. Nije dobro izvlačiti se na bolest i nepravdu, niti se prepustiti bespomoćnosti. Korisno je sjećati se ljudi čije su nevolje brojnije i teže. Pri posjetu našima u Haagu jednom je jedna majka zavapila: „E koliko bih ja bila sretna da mogu svome sinu dolaziti ovdje u zatvor“. Rekla je to jer je izgubila u ratu sina! Znatno pomaže i onaj stav da u životu mijenjajmo ono što možemo, a prihvaćajmo ono što ne možemo promijeniti. Svoje nevolje korisno je nositi s humorom. Mene je povjerenje u Boga dodatno oslobodilo straha i znatno mi smanjilo tjeskobu. Čvrsto sam vjerovao da Bog znade što je za mene i za moje najbolje, da On drži naše sudbine u svojoj ruci, makar patnja ostaje zagonetka. Širio sam također na svim stranama dokazane „moći optimizma“, a meni je posebnu snagu davala potpora ljudi s kojima sam životom povezan po cijelome svijetu, i u bolesti i u slučaju Valentina. A onda on: uvijek nas je hrabrio kao da je on na slobodi, a mi u zatvoru!

Ima li u svećeniku, književniku, glazbeniku, psihologu nadahnuća za opisivanje svih društvenih devijacija suvremene Europe? Kako iz perspektive voditelja HKM Solothurn izgleda Europa?

Da, ni taj se vid Europe ne može zaobići. U Švicarskoj se rađa već treća generacija ljudi hrvatskih korijena i ima nas više od stotinu tisuća. Velika većina ostat će u Švicarskoj i tu vezati svoju budućnost. Mi smo izvan domovine još više izloženi raznolikim, rekao bih globalnim devijacijama nego naši ljudi u domovini. Stoga, kao psiholog koji se doseljenicima i njihovim potomcima i stručno bavi, stalno se uvjeravam i promičem na svim stranama da je u takvim prilikama za doseljenike najzdravije njegovati vrijednosti naroda iz kojega se dolazi, a istodobno usvajati ono najbolje u zemljama u kojima žive. Svako getoiziranje, to jest zatvaranje samo u svoju nacionalnu baštinu ili potpuno asimiliranje u tuđu, znatno su slabija i gubitnička su rješenja. U svojim djelatnostima ja pokušavam isticati ono što je pozitivno, ali i upirati prstom i tražiti lijeka i za sve ono što nas kao ljude ugrožava, svejedno po svijetu ili u našem narodu. Imao sam sreću da sam stalno kroz život blizu različitim ljudima i krajevima po našem planetu, pa me je ta ikebana raznolikih životnih pristupa i sadržaja uvijek obogaćivala. Mene najsnažnije nadahnjuju, uz čudesnost svekolike prirode, ljudske sudbine, događaji i prilike u kojima se živi, pa kroz njih dolazim i do na prvi pogled skrivenih vidova života, sve do onih transcendentalnih.

Što vas najviše raduje, a što boli u praćenju hrvatskih društvenih prilika?

U kompleksnosti nas više od pet milijuna u naše dvije države, RH i BiH, te više od tri milijuna ljudi hrvatskih korijena po svijetu, ima dosta toga na objema stranama. Uživam što nam je Bog dao tako lijepu zemlju i što smo preživjeli kao narod kroz tako opterećenu povijest do današnjih dana. Silno se veselim svakom hrvatskom rastu slobode i blagostanja, uspjesima u domovini i po svijetu, od znanosti i umjetnosti do sporta i turizma. Nema mnogo naroda koji se mogu ponositi, primjerice, jednim takvim morem ili Dubrovnikom ili da mogu u Zadru klečati i osjećati dah stoljeća u crkvi koju je još u 1066. naš kralj, Petar Krešimir IV, darovao benediktinkama. Uživam kad vidim da smo sve više kao hrvatski potomci svagdje prepoznatljivi, od Novog Zelanda i Sjeverne Amerike do Čilea i Švedske ili kad osjetim po svijetu pozitivne vibracije ljudi raznih naroda prema fenomenu Međugorja, a posebice svaki put kad sretnem istinski dobru osobu.

Boli me što naš narod ne predvode na svim razinama pošteni i najsposobniji ljudi koje imamo te loše posljedice toga. Pa nije ni blizu tih 150 ljudi u Saboru najbolje što Hrvatska ima! Tu bi trebala biti elita hrvatskog naroda i njegovih manjina! Boli me također što olako odšućujemo nepravde i povijamo kičmu pod pritiscima svjetskih moćnika, svejedno od Bruxellesa i Haaga ili u crkvenim krugovima od Vatikana. Muči me teško stanje našega naroda u BiH i njihova bespomoćnost, posebno od svjetskih i bošnjačkih pretenzija, dok su nas iz RS-a pod međunarodnim svjetlima već davno protjerali. Nije nimalo dobro što hrvatsko izvandomovinstvo sa svojim nemalim mogućnostima još nije dobilo mjesto koje mu u domovini pripada. Žalosti me također što je većina onih koji se izjašnjavaju vjernicima samo običajno religiozna, ekstrinzično, kako se to u struci kaže, te što i među crkvenim profesionalcima ima dosta nezrelih ljudi. Uz transcendentnu dimenziju, religioznost ima pozitivne učinke u društvu samo onda kad je zdrava, intrinzična, to jest kad se po njoj živi, za nas kršćane po modelu Isusa Krista. Ni najbolja vjeronaučna informiranost nije dovoljna, jer može netko izvrsno poznavati Deset zapovijedi, a opet vješto klevetati i izrabljivati ili uspješno krasti! A demografsko stanje, korupciju, nezaposlenost i druge narodne boljke da i ne spominjem.