Arhitekt nacionalne filologije

Kad je profesor Hercigonja još 1975. godine, prije gotovo pola stoljeća, bio objavio Srednjovjekovnu književnost, drugi svezak Liberove, „plave“ serije Povijesti hrvatske književnosti, strukovna ju je javnost dočekala s golemim zanimanjem. U periodici nizale su se brojne recenzije, nerijetko i polemičke naravi. Ključni je razlog zanimanju bio općenit nedostatak cjelovite, opsežne monografske obrade te najduže književne epohe kojom su se trebale postaviti višestruke pretpostavke i za dalja konfiguriranja nacionalne književne povijesti. Pojavila se u javnosti nakon značajne pet godina starije prethodnice Hrvatske književnosti srednjega vijeka, prve knjige biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti, autora Vjekoslava Štefanića, Biserke Grabar, Anice Nazor i Marije Pantelić (Zagreb 1969), koja je – budući u osnovi hrestomatija dotad teško dostupnih tekstova – težište bila postavila na reprezentativne vrhunce toga razdoblja, davno romantičarski definirana „djetinjstva“ književnosti, te ih predstavila po formalnim (pod)razredima – neke u cijelosti, neke u fragmentima, uza zasebne bibliografske podatke i materijalni opis svakoga od njih, sve to uz naglašavanje povijesnih okolnosti u kojima se književnost, bilo izvorna bilo prijevodna, bila stvarala. Usporedba s vrhuncima, smjerokazima onodobne europske produkcije, iskazivala je pripadnost vlastitu prepoznatu kulturnome krugu, onom zapadnome, a izvorne veze sa slavenskom, ćirilometodskom pismenosti bizantskoga ishodišta bile su isticane kao začetne. Kako stoji u tamošnjem uvodniku Ive Frangeša, „nacionalno i opće postali su bili korelativni pojmovi“. Hercigonjina Povijest ušla je još dublje u razrade, i s obzirom na kontekst književnog djelovanja, a osobito s obzirom na estetizaciju oknjiževljenoga jezičnog izraza, zapravo književnu stilistiku, slijedeći načela kročeanskog estetizma koji je u našoj književnoj historiografiji osobito bio promovirao Mihovil Kombol. Štoviše, nadrasta ih u potrazi za vještinom uspjele stilizacije jezičnog postava relevantnih povijesnih dokumenata, još od „očuđenog“ teksta Bašćanske ploče.

Ljepota davnog jezika

Postizanje višeslojnih iskustvenih učinaka koji se oblikuju u čitateljevu doživljajnom svijetu u dodiru s patinastim tekstovima duboke starine, gdje se stara čakavština isprepletena s crkvenoslavenskim već i sama nadaje kao poligon za estetski doživljaj (slično na primjer danas dijalektnoj književnosti), omogućilo je Hercigonji da još dalje od Štefanića i njegovih suradnika proširi krugove u koje se uvrštavaju djela dolične književne produkcije. Osvrt na činjenicu da doživljaj književne vrijednosti, koliko joj god suvremene književnosti utemeljene u postmodernizmu osporavale to pravo, počiva na stajalištu Arnolda Hausera da je uvid u svijet umjetničke prošlosti opravdan i moguć tek onda kada vodi računa „o stajalištima i mjerilima svake dane sadašnjosti“. Tako je Hercigonja uvjerio čitatelje, uključujući tisuće svojih studenata, da je uživanje u ljepoti srednjovjekovne književnosti uvelike stvar vlastite nam suvremenosti. Sve to uoči vremena, sljedećih desetljeća, koja će se u književnom teoretiziranju i praktičnoj primjeni tih teorija „subjektivnosti“ interpretacije odreći i manje-više utonuti u društvene (društveno poželjne?) dimenzije književnih interpretacija, odrekavši se zapravo najnijansiranijih dimenzija književnoga fenomena, zapravo i sama smisla njihova postojanja. Hercigonju je prije svega fascinirala ljepota i snaga davnog jezičnog oblikovanja, a gonila ga u stvaranju žar za posredovanjem, kako u predavaonici, tako i za pisaćim stolom.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 1994.

Koncept nacionalne filologije, u koji dokraja vjeruje i koji cijelim svojim opusom potkrepljuje, propitujući modalitete književnosti oblikovane na „rubovima dviju Europa“, uz mogućnost konceptualiziranja na temelju iznimne raznolikosti (geografske, jezične, političke, etničke...), uskladio je Hercigonja u potpunosti s filološkim modernitetom 20. stoljeća. Upravo u svojoj Tropismenoj i trojezičnoj kulturi hrvatskoga srednjovjekovlja (1994, 2006), kojoj ove godine pratimo 25. godišnjicu prvotiska, jasno je afirmirao vrijednost raznolikosti umjesto uniformnosti, bogatstva regionalnosti umjesto centralizma, širine demokratičnosti pisarske i čitalačke kulture uz visoke dosege elitizma, funkcionalne višejezičnosti i višepismovnosti, mnogolike orijentacije prema uzorima iz različitih europskih kulturnih zona, dinamike prostora namjesto isključivosti uzvišene nacionalne koncepcije 19. stoljeća, inkluzivnosti ili preklapanja umjesto isključivosti, kulturološke širine naspram povremene filološke autističnosti, filološkoga intenziteta i odgovornosti umjesto kulturološke površnosti i paušalnosti. Tako osmislivši hrvatsku srednjovjekovnu književnost (u osnovi kroz prizmu općenite „pismenosti“) zacrtao je i arhitekturu cijele nacionalne filologije, te sasvim sigurno i kompletno poimanje hrvatske kulture. Zajedno sa svojim suvremenicima, ponajviše s odnedavna pokojnim profesorom Radoslavom Katičićem, u bogatstvu raznolikosti, slojevitosti i nijansiranosti različitosti prepoznavao je posebnost i vlastitost. Nije ju određivao samo po onome po čemu se ona razlikuje od drugih, s kojima dakako dijeli mnoge osobine pa i dijelove korpusa, nego prije svega po onome što ona sama za sebe jest i kakvom se prepoznaje, i po koheznim sastavnicama, ali i po raznolikosti po sebi, što se u cjelini prepoznaje dijelom i nositeljem nacionalnoga identiteta – koliko god njemu usko ili široko zacrtavali međe. Bile su to dobre pretpostavke da se kroatistika, unatoč još brojnim ključnim neobavljenim (možda više i neobavljivim) poslovima, napokon čvrsto i sukladno vremenu osmišljeno ustanovi, da se znade što joj je i kolik je korpus, koliko je raznolik i kako strukturiran i kakvim sve mogućim tumačenjima izložen. Bez stroge i nadmene hijerarhijske organizacije u kojoj se kod nekih autora monografija dade prepoznati želja za prepoznatljivim autorstvom, bez isticanja središta i izvlačenja periferije, sastavio je Hercigonja monografiju kojoj je polifonija vrlina, a monolitnost strana. Tek s razumijevanjem takvih kulturnih pretpostavki može se razumjeti dalji (rano)novovjekovni književni i kulturni život.

Izd. Liber-Mladost, Zagreb, 1975.

Svojevrstan prezir prema „nadvladanim“ konceptima nacionalne kulture, kojemu smo u različitim inačicama sve češće svjedoci i žrtve, sudara se s druge strane s iznova ustalim pokušajima inzistiranja prema pravocrtnom, monofonom i jednodimenzionalnom tumačenju nacionalne književnosti i kulturnog identiteta, inzistiranju na isključivosti, utemeljenu na prevladanoj ideji nacionalne uzvišenosti, „krvlju i tlom“ određene i razgraničene. Nekritički bijeg od razumijevanja i prihvaćanja (južno)slavenskog okružja, od ćirilometodskoga narativa, zazor od primjerenog razumijevanja odnosa srednjojužnoslavenskih standardnih jezika – time i hrvatskoga – prema štokavskoj govornoj osnovici, upravo strah od neprijepornosti da se, na primjer, velik dio južnoslavenskoga ćiriličkoga korpusa ne može razrezati po nacionalnom ključu, ali da to nipošto ne umanjuje njegovu važnost u hrvatskome književnom korpusu, sve su to orijentacijske točke onih koji u Hercigonjinoj knjizi vide ugrozu. U takvu opasnu nadigravanju dviju radikalnih koncepcija, sve primjetnijih i međusobno hranećih, koje u različitim nišama u promjenljivu ritmu tek što nisu zavladale znanošću i institucijama, u kojemu se koristoljubivi i kobni sukobi s društvene scene preslikavaju u kabinete, učionice i strukovne forume moći na najrazličitijim razinama, i najviši dosezi hrvatske povijesti književnosti gube prepoznatljivost, postaju i ostaju nerazumijevani, katkad i optuživani, barem izloženi laku zaboravu. U takvu kaosu sve je manje onih, stručnjaka i „simpatizera“, koji razumiju što kroatistika zapravo jest, od čega se sastoji, na čemu počiva te što zajednici i pojedincima nudi; koje dimenzije nacionalna filologija zaposjeda u svakom društvu, koliku sposobnost nosi upravo u razumijevanju nijansi vlastitih identiteta koje povezuje isti prostor, isti jezik u svojim varijetetima koji se ustanovljava u standard, isti osjećaj pripadnosti povijesnoj vertikali konkretne, ma i imaginarne cjeline. Nacionalna filologija i kultura, optuživane manje-više u cjelini u diskursima suvremenih „revolucionarnih promišljatelja“ zbog svoje navodne retrogradnosti, upravo ovako hercigonjski polifono osmišljene – osigurač su otvorenosti, uključivosti, razumijevanja sebe prema drugome odnosno sebe s drugim, u mnogim razinama sebstva, u sposobnosti prepletanja, smislenosti preklapanja, trajnog višestrukog međusobnog građenja s osloncem u dinamici obrazovanja. Upoznajući se sa svim meandrima bogate srednjovjekovne baštine riječi primjereno se u ovoj prekretnoj knjizi hrvatske filologije prepoznalo kako je u ovdašnjoj kulturi – zasigurno i više nego u mnogo kojoj drugoj – uzaludno tražiti isključivo jednoosovinsku dimenziju kolektivnoga pripadanja (kao što je to u kulturama s čvrstim kontinuitetom političko-geografskog jedinstva), već upravo zbirku niti višestrukih identiteta.

Nacionalna filologija danas

Uloga koju je nacionalna filologija imala u 19. stoljeću nipošto, dakako, danas ne može niti smije biti ista, još manje joj je zadatak da neke tadašnje očekivane ciljeve sada devijantno radikalizira. Oslonac u vlastitosti bogate i razvedene baštine, prije svega izražene nijansiranjem jezičnoga kreiranja, čini i suvremenu jezičnu uporabu, suvremen kulturni i uopće intelektualni život zajednice artikuliranijim i potentnijim u snazi svojega izraza. Bogatijim i impregniranijim aparatom od jezika ne raspolaže ni pojedinac ni društvena sredina. Upravo kultiviranost i funkcionalnost svih složenih srednjovjekovnih varijeteta hrvatskoga jezika u različitim književnim žanrovima, kao i bogatstvo raznolikosti pisanja u tri pisma opet u različitim inačicama, glavne su osovine Hercigonjina pisanja. A bez dobra razumijevanja svih tih postavki posve je uzaludna namjera da se išta iz suvremenosti uistinu razumije. Osim ako to nerazumijevanje i ne bi bilo samo po sebi cilj. Naposljetku, autor ove povijesti srednjovjekovne književnosti, predstavljene kroz pregled raznolikosti na nizu razina, vrhunski je lingvist, (paleo)slavist, prije svega cijeli svoj radni vijek – profesor staroslavenskoga jezika. Pokazao je u svim dimenzijama da filologije, pa tako ni povijesti književnosti, nema bez dubinskog poznavanja jezičnih zakonitosti, povijesti jezika i sinkronih idiomskih odnosa, a osobito realizacije njegovih kreativnih mogućnosti, baš kao ni bez poznavanja širokih kulturoloških krugova uključujući i raznolike društveno znanstvene discipline. U današnjim vremenima, kada posvuda stoluje sancta simplicitas, svi dubinski zahvati i očekivanja rezerviraju se ili za elitne zone ili su osuđeni na periferiju društvenog interesa.

Osamljenost, sve vjerojatnija postupna izvrgnutost zaboravu ove knjige, koju još dugo neće zamijeniti priručnik slična opsega i intenziteta, ošamućuje nas dok prepoznajemo koliko smo se kao društvo pogubili i koliko je tjesnac između manipulirajućih krajnosti sve uži, još jedva prohodan. U tretmanu nacionalnoga jezika i književnosti u hrvatskom školstvu, u „osmišljavanju“ sadržaja ovoga predmeta, u njegovim tehnicistički, nedvojbeno apsurdno zacrtanim „ishodima“, sada napokon i u agresivnoj devastaciji sveučilišnih programa kroatistike – sve to samo kao jednom od odraza općeg pozicioniranja humanistike u suvremenoj vertikali obrazovnog sustava – Hercigonjina knjiga predoživjela se s vremenom u grandiozni svjetionik koji više jedva da komu ima svijetliti, čiji je spektar boja malo tko još kadar razaznati. Ali, ako vijek uistinu ne čini samo niz dosezivih završnih točaka, ostaje nam – svima onima kojima bi vrijeme bilo dobar prijatelj – veliko zadovoljstvo da smo bili iz ove i drugih profesorovih knjiga i rasprava učenici i svjedoci najviših filoloških, kroatističkih uzleta.