Vjerujem u besmrtnost teatra

Hrvatska teatrologinja Antonija Bogner-Šaban darovala je hrvatskoj kulturnoj javnosti teatrološko remek-djelo, nesebično podastrijevši pred nas fascinantan glumački i redateljski opus Ive Raića, koji je, djelomice zaboravljen i nedovoljno poznat, tako ponovno oživio u svoj svojoj punoći talenta. Iznimna knjiga na 478 stranica autoričina zgusnutoga, ali pitkoga, faktografski utemeljena teksta koji se čita kao znanstvena rasprava, ali i kao povijest jednog vremena, studija o glumcu i redatelju, fotografija i faktografija umjetničke Europe početkom 20. stoljeća, ali i kao intrigantno beletrističko štivo upotpunjeno i nadograđeno privatnim i kazališnim Raićevim fotografijama, brojnim plakatima kazališnih predstava i kazališnih knjižica na nekoliko jezika, pomno potpisanima i s informativnim i vrlo korisnim bilješkama započinje dvama citatima: „Vjerujem u besmrtnost teatra.

Izd. Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, Zagreb, 2018.

To je najbolje utočište za sve one koji su potajno sačuvali svoju mladost i, krijući je od svih, odijelili se od ljudi da bi se s njom igrali sve do dvoje smrti“ (Reinhardt, O glumcu) i Krležinim: „Ivo Raić u životu našeg teatra nesumnjivo je historijski datum, magla ga je pojela, njegova je mansarda u Mihanovićevoj ulici svijetlila čitav jedan decenij kao svjetionik, i tko ima danas pojma o Raiću da je uopće bio tu s nama kao neka vrsta pionira, desetak, pa i više godina“ (U spomen Branka Gavelle). U Proslovu autorica objašnjava ta dva citata kao Raićevu misao vodilju, ali i svoju svojevrsnu motivaciju za pisanje impozantne knjige koja kroz prizmu umjetnika rasvjetljava modernizam u europskim središtima, Beču, Berlinu, Pragu i Hamburgu, u kojima je Raić djelovao od 1900. do 1909, kao i u zagrebačkom razdoblju, od 1909. do 1931.

Autorica je u višegodišnjem istraživanju rekonstruirala Raićev opus u časopisima, novinskom tisku, arhivima inozemnih kazališta, o Raićevu redateljskom i glumačkom dramskom opusu pišući u kontekstu novih europskih kazališnih očitovanja na temelju niza godina pripreme i proučavanja, što ju je dovelo do novih spoznaja, ali i promijenilo „spoznaje evidentirane u hrvatskoj kazališnoj literaturi“. Nastala kao rezultat programa/projekta Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU: Vrijeme i prostor europske i hrvatske djelatnosti glumca i redatelja Ive Raića, Zagreb, 2007. – 2014. koji je vodila autorica, knjiga Ivo Raić – hrvatski i europski glumac i redatelj podijeljena je u dvije velike cjeline. Prva je naslovljena Dramske uloge i režije, s poglavljima: Prve kazališne godine u Zagrebu, Europsko kazališno desetljeće i Ponovno u Zagrebu – Kontinuitet umjetničkog djelovanja. Dosad manje poznat opus Ive Raića počinje u Zagrebu 23. lipnja 1881. (Raić umire u rodnom gradu 16. lipnja 1931), a tako kronološki i započinje prikaz njegova umjetničkoga puta, poglavljem Pokretanje umjetničkih težnja. Slijede poglavlja usredištena u Beč, Berlin, Prag i Hamburg. Najveći je dio knjige, oko 200 stranica, pozicioniran u Zagrebu. Kazališni se zastor, koji je otvarao silnice simbolizma i ekspresionizma, spušta u znaku uspjeha i konačnog oproštaja.

Druga je cjelina naslovljena: Glazbeno-scenske režije, s posebnim segmentima: Kulturni kontekst redateljskih načela, Na razmeđu europskog i hrvatskog glazbenog pluralizma, Mozartov Don Giovanni – umjetnička sinteza ili odgovor vremenu. Autorica Raićeve glazbene režije od 1910. do 1920, koje „po stilskoj fakturi obuhvaćaju epohu između klasike 19. stoljeća i Nove glazbe 20. stoljeća“, određuje kao režije koje „načinom svoje pozorničke realizacije tvore estetsku cjelinu s njegovim dramskim ostvarenjima iz tog razdoblja“. Slijede popis uloga, popis režija, literatura, napomena, zahvala, riječ o autorici i kazalo imena. Svi su podaci koje je autorica objavila u bilješkama detaljno objašnjeni ili im je precizno naveden izvor, što će omogućiti budućim istraživačima uronjenosti hrvatskih umjetnika u europski kontekst nove poticaje i smjernice.

Dugotrajan stručan i posvećen rad znanstvenice Antonije Bogner-Šaban, njezino životno djelo, studiozna i precizna studija o Ivi Raiću predstavljena je prvo u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a u proljeće ove godine u Splitu na Marulićevim danima, prestižnom kazališnom festivalu. Raićevim je tragovima autorica godinama išla, strpljivo ih i znalački proučavala, istraživala, putovala, vraćala se, iznova putovala, precizno skupljala faktografije i uspjela u potpunosti od fragmenata vremena i blijedih tragova zabilježene umjetnosti rekonstruirati respektabilan umjetnički opus, otkriti Raićev prinos dramskoj glumi i režiji, pedagogiji i umjetnosti operne režije i operne glume bez dotadašnje statike i napisati veliku teatrološku knjigu. Čestitamo autorici na hrabrosti, ideji i nastanku izvrsne teatrološke monografije.