Veliki pothvat hrvatske filologije

Društvo za promicanje hrvatske kulture i znanosti Croatica iz Zagreba u proteklom je desetljeću ostvarilo pothvat koji će biti zlatnim slovima upisan u povijest kroatistike i hrvatske filologije – objavilo je pet opsežnih knjiga velikoga formata o povijesti hrvatskoga jezika: I. Srednji vijek (2009), II. Šesnaesto stoljeće (2011), III. Sedamnaesto i osamnaesto stoljeće (2013), IV. Devetnaesto stoljeće (2015), V. Dvadeseto stoljeće – prvi dio (2018). Izdavač je sve knjige opremio raskošno s namjerom da suvremenim korisnicima odličnim tekstovima i odličnim slikama približi procese koji su se odvijali u hrvatskom jeziku. Sada se nalazi na samu kraju velikoga pothvata koji je započeo s namjerom „u šest knjiga sustavno opisati i prikazati povijesni razvitak hrvatskoga jezika od srednjega vijeka do 21. stoljeća i to opisom hrvatskih narječja i hrvatskoga književnog i standardnog jezika“. Šestom knjigom, koja je upravo izašla iz tiska, izdavač je taj ambiciozni i složeni posao priveo kraju.

Šesta knjiga zapravo je drugi dio obrade 20. stoljeća, koja, razumije se, čini cjelinu s petom, u kojoj se također govori o 20. stoljeću.

Izd. Društvo za promicanje hrvatske kulture i znanosti Croatica

U završnoj knjizi obrađeno je nekoliko velikih tema. Ponajprije hrvatska leksikografija. Leksikografskim se dostignućima hrvatska kultura može podičiti od davnine, ali 20. stoljeće je i zbog naraslih potreba, i zbog naraslih tehničkih mogućnosti te velikoga broja kompetentnih istraživača ostvarilo dotad neslućenu proizvodnju. Vrlo kompetentni autori opisuju i procjenjuju jednojezične rječnike i prate njihovu sudbinu od same njihove pojave (Marko Samardžija), zatim one dvojezične i višejezične koji su bili važni posrednici između hrvatske i drugih kultura (Bernardina Petrović), pa terminološke rječnike koji su niknuli iz potreba pojedinih struka i u svojim najboljim ostvarenjima bili osobit kulturni događaj (Marijana Horvat, Kristian Lewis i Milica Mihaljević).

Nakon te leksikografske dionice opisuju se udžbenici kojima je u 20. stoljeću posredovano znanje o hrvatskom jeziku mladim hrvatskim naraštajima i svima zainteresiranima (Jadranka Nemeth-Jajić).

Najpozvaniji stručnjaci

Novi odjeljak čine prikazi onomastičke (Anđela Frančić), standardološke (Krešimir Mićanović), dijalektološke (Josip Lisac) i stilističke (Ljubica Josić) problematike, tj. opisi onoga čime se jezikoslovna kroatistika, ali i hrvatska filologija uopće, bavila, a povezano je s imenovanim disciplinama. Autori kazuju i dokumentiraju smjerove istraživanja, ocjenjuju uspone i padove, upozoravaju na bolju ili slabiju uključenost u smjeranja tadašnjega svjetskoga jezikoslovlja. Mićanović na kraju teksta piše: „Ostavštini hrvatskog jezikoslovlja dvadesetog stoljeća pripada i podrobno proučena građa relevantna za povijest oblikovanja jezičnog standarda, posebice ona koja je nastala u 19. stoljeću. Hrvatski jezikoslovci u prvim desetljećima ovoga 21. stoljeća nisu oslobođeni obveze vlastitog, novog čitanja povijesti hrvatskoga jezičnog standarda. Pritom su nužno upućeni na filološko/jezikoslovno naslijeđe dvadesetog stoljeća, koje im služi dvostruko, i kao izvorna građa, i kao prijeko potrebna literatura.“

Iskusni Josip Lisac pak na kraju svoje ekspertize kaže: „Dijalektologiji u hrvatskoj filologiji svakako pripada posebno mjesto, rezultati su očito veliki, ali i budući zadatci vrlo znatni.“ Ljubica Josić konstatira da je u drugoj polovici 1970-ih godina jenjao interes za lingvostilističko proučavanje hrvatskoga, „a postupno jačao interes tzv. lingvistike teksta i funkcionalne stilove hrvatskoga jezika, uz uvijek aktualno propitivanje složena odnosa gramatike i stilistike“.

Dva naredna priloga govore o hrvatskom jeziku izvan granica današnje Republike Hrvatske. Tu posebno mjesto zauzima Bosna i Hercegovina jer su u njoj Hrvati konstitutivan narod, a hrvatski jedan od službenih jezika. Autorica (Katica Krešić) promatra službene dokumente koji se tiču hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini i pokazuje u kakvu su (ne)skladu teorija i praksa, odnosno programirana načela i ostvaraji u životu, te opisuje sva ona kulturna žarišta koja su svojim prinosima čuvala hrvatski jezik na tim prostorima. U zaključku autorica piše o hrvatskom jeziku u Bosni i Hercegovini: „Bio je ograničen na izvjesne pisane tekstove znanstvenoga, književnoumjetničkog i vjerskog karaktera, u pojedinim medijskim objavama, u Katoličkoj crkvi, vjerskim publikacijama i školama. Povijesna administrativna, politička i prostorna odijeljenost i politički ciljevi različitih vladajućih režima utjecali su na razvoj i položaj hrvatskoga jezika s kojima je u povijesti dijelio prostore.“

Iznimno je složen posao obavila i Sanja Vulić, koja je opisala hrvatski jezik u staroj i novoj dijaspori prateći sve iznimne teškoće prilagodbe novim sredinama i zanosna nastojanja da se očuva hrvatski jezik kao nezamjenjiva odrednica nacionalne posebnosti. Pritom konstatira da su „jezično homogene hrvatske zajednice u Austriji, te posebice u Mađarskoj i Slovačkoj, a djelomice i u Italiji tek potkraj 20. st. dobile institucionalno bolje uvjete za svoj jezični opstanak. Te su se pozitivne promjene dogodile prekasno jer se broj govornika hrvatskoga jezika, odnosno hrvatskih mjesnih govora u međuvremenu višestruko smanjio.“

Europska i svjetska smjeranja u jezičnoj politici, odnose među jezicima u novome vremenu, utjecaj razornih ideologija (fašizam, komunizam) na jezičnu politiku i praksu te mjesto hrvatskoga jezika u složenim okolnostima opisao je Ranko Matasović. Prepletanje različitih smjeranja u jezičnim politikama u Europi i svijetu te hrvatski u svemu tome prikazani su sažeto, kako zahtijeva edicija, ali ne nedostaje ništa bitno i autor nam doista pomaže da bolje razumijemo vlastitu jezičnu povijest. U zaključku autor kaže da se „odnos prema posebnosti hrvatskoga znatnije promijenio tek kada je Hrvatska u pretpristupnim pregovorima s EU-om izborila da hrvatski jezik pod tim imenom postane jedan od službenih jezika Unije, što se pristupanjem Hrvatske (2013.) i ostvarilo.“

Svi prilozi na svom kraju nude iznimne bibliografije radova koji su autorima poslužili kao izvori ili kao literatura i te će bibliografije ostati kao osobita vrijednost knjige: mislim da bi ih bilo dobro objediniti i objaviti kao posebnu knjižicu.

Epilog akademika Katičića

U skladu s koncepcijom po kojoj su rađene i prethodne knjige nakon znanstvenih priloga dolazi antologija tekstova toga razdoblja, ovdje 20. stoljeća, tekstova koji pokazuju funkcionalnu razvedenost hrvatskoga jezika i njegovu sposobnost da služi hrvatskoj kulturi u najširem smislu riječi. Tekstove su za knjigu priredili Ante Bičanić, Josip Bratulić, Željka Brlobaš, Bernardina Petrović, Lina Pliško, Marko Samardžija i Diana Stolac. U uvodu se kaže: „Izabrana djela pokrivaju različite funkcionalne stilove hrvatskoga jezika, od normativnih jezikoslovnih priručnika i znanstvenih tekstova o hrvatskom jeziku preko enciklopedijskih i zakonskih tekstova pa sve do novinskih tekstova.“

Hrvatski jezik u 21. stoljeću naslov je posljednjega priloga u knjizi, koji je kao ocjenu ukupnoga projekta, kao pohvalu svima koji su u njemu sudjelovali, kao priznanje onima koji su iznijeli najveći teret, kao pogled u budućnost napisao akademik Radoslav Katičić. Na kraju teksta upozorava: „Sa statusom kakav je zadobio (hrvatski jezik, S. D.) nitko pametan ne će ga progoniti niti zabranjivati. Ali ako se o važnim predmetima ili čak o svemu ozbiljnom i odatle prestižnom bude govorilo i pisalo samo engleski, hrvatski će jezik gubiti i na kraju izgubiti svoju standardnost.“ I malo dalje: „Reći ću da i kraj raznolikih ugroza što mu prijete u ovom stoljeću nema mjesta tmurnom pesimizmu. Hrvatska jezična zajednica odoljela je u prošlosti i jačim ugrozama i većim protivštinama.“

Knjiga na kraju nudi opsežan sažetak na engleskom jeziku, kazalo osobnih imena i životopise autora.

Potrebno je još jednom spomenuti slikovni materijal: svaka slika, a ponuđeno ih je oko 400, osnažuje naše razumijevanje pročitanoga teksta i pobuđuje ugođaj u kome se opisani procesi odvijaju, što znači da je ravnopravan dio bogatstva spoznaja koje nam knjiga nudi.

Knjiga je dostojan završetak iznimnoga pothvata u kojem su sudjelovali najbolji hrvatski jezikoslovci. Ona je, zajedno s prethodnih pet, sjajan spomenik hrvatskom jeziku, svim hrvatskim naraštajima koji su se tim jezikom služili i taj jezik izgrađivali, onima koji su brinuli o njegovu položaju u društvu i u najtežim ga vremenima branili od nestajanja, onima koji su ga proučavali, svima koji su ga voljeli sa sviješću da u prvom redu po njemu jesmo što jesmo.