Uspješno zaokruženje ciklusa

Priča o izgubljenoj djevojčici završni je dio slavnoga romanesknog četveroknjižja Genijalna prijateljica pseudonimom Elena Ferrante zakrabuljene talijanske spisateljice koja se na okosnici ambivalentna odnosa dviju prijateljica, od ranih 1950-ih pa sve do 1980-ih, bavi problematizacijom odnosa moći, odnosom između klasa, između žena i muškaraca, između generacija, te s time povezanom temom emancipacije, osvješćivanja pozicije svakoga pojedinca i nužnošću njegove borbe za prava i slobode. Četveroknjižje je strukturirano na način da kronološko izlaganje prati dvije junakinje od njihova djetinjstva do zrele dobi, pa je u završnoj knjizi fokus u najvećoj mjeri na problematizaciji majčinstva.

Prev. Ana Badurina, izd. Profil, Zagreb, 2018.

Iako i Elene i Lina obje već otprije imaju djecu, one ponovno, i to istodobno, ostaju trudne, a Elena Ferrante trudnoću, ali i odgoj djece, te osobito prve postporođajne dane, nimalo ne romantizira, uvjerljivo prikazujući opterećenost žene. To je osobito istaknuto u Leninu slučaju, ona istovremeno razvija i profesionalnu karijeru književnice. Njezina raspolućenost između te dvije uloge – majke i spisateljice – često je u autoričinu žarištu, a ambijentacijom u siromašnu napuljsku gradsku četvrt, kamo se Lena vraća i iznova se povezuje s Lilom, Eleni Ferrante omogućava da zaokruži fabulu i oplemeni je problematizacijom socijalno-društvene slike urbanog središta talijanskoga siromašnog juga, u kojemu se tradicionalizam sukobljava s tehnološkim razvojem, ulicama hara narkomanija, a politička podijeljenost i mafija uvelike oblikuju egzistencijalnu zbilju stanovništva. U završnome romanu Elena obnavlja odnos s majkom prije njezine smrti, osvještava razloge majčina gruba ponašanja, prolazi kroz razne faze svoje veze s Ninom, dok istodobno i njezin odnos s Lilom proživljava amplitude, sve do konačnoga tragičnog događaja koji zaokružuje njihove životne cikluse obilježene prijateljstvom i rivalstvom, s podjednakim omjerima antagonizma i bliske povezanosti – kao da su živjele dvije različite inačice jednoga života, jedna drugoj predočujući negativ života one druge, dočaravajući prijateljici način na koji bi se život razvio da se učinilo ovo umjesto onoga, svoje živote razvijajući na način alternativne verzije egzistencije one druge, ali i jedna drugoj oblikujući sudbine i usmjeravajući putanje. S motivom uspješna vođenja informatičke tvrtke Lila je nositeljica odbacivanja tradicionalizma i koračanja u smjeru budućnosti, što je nastavak u prethodna tri romana provođene njezine emancipacijske uloge.

Lila se suprotstavlja obiteljskome nasilniku, pomaže homoseksualcu da izađe iz ormara, ostvaruje žensku autonomnost i samostalnost i njezin je lik utjelovljenje principa spolne ravnopravnosti, u većoj mjeri od naizgled naprednije Elene, koja živi modernije, ali intimno teži tradiciji, obitelji. Paradoksalno, ali iako je napustila zavičaj, Elena cijeloga života ostaje zarobljena njime, njegovim pravilima, običajima, uzusima, dok Lila, koja većinu života živi unutar granica okruga u kojemu je odrasla, mentalno prekoračuje njegove uske limite time što se suprotstavlja naizgled nepromjenjivim, ukorijenjenim i zadrtim obrascima ponašanja i načinima mišljenja, zasnovanima na patrijarhalnosti, koji tamo stoljećima vladaju. U korijenu priče kroz sva četiri dijela romanesknoga ciklusa sve je vrijeme problematika osvajanja osobne slobode, uz ograničenja koja se tiču morala, ali još i više ograničenja nametnuta tradicijom i kolektivitetom. Kako biti svoj, a pritom ostati i dijelom cjeline, šire zajednice, ali još i više obiteljskog mikrosvijeta, u smislu odgovornosti spram drugih, koji su ovisni o tebi, pita se Ferranteova i ne dajući jasne odgovore, ali naglašavajući važnost osobne slobode kao možda i najvažnijeg smisla čovjekova bitka. Samoostvarenje, samobitnost, autonomnost misli i osjećaja ono je čemu obje protagonistkinje teže i jedna drugoj pomažu i odmažu ostvariti, pri čemu su im ponekad u većoj mjeri prepreka vlastiti demoni negoli promjenama nesklona okolina, iako ni njezin utjecaj nije zanemariv. Pritom osobitu pohvalu Elena Ferrante zaslužuje za uspješno izbjegavanje patetike u narativu prepunu žudnji, ljubavnih nada, težnji, ostvarenja i razočaranja, emocionalnih buktinja i burnih raskida, što autorica dočarava realistično, ne upadajući u sentimentalizam i tugaljivost te uvijek uvjerljivo predočujući motivaciju postupaka ­akter(­ic)­a priče.

Premda Elena Ferrante ne uspijeva tijekom čitava, gotovo dvije tisuće stranica duga narativa zadržati visoku stilističku razinu, pa se u pojedinim dionicama opsežna četveroknjižja osjeća brzanje, površnost i pismo koje je ponekad bliže scenarističkome negoli književnome, kvadrilogija Elene Ferrante ipak je vrlo važan i vrlo uspio romaneskni serijal koji osim o intimi i osobnoj zbilji dviju žena progovara i o društvenoj stvarnosti, oslikavajući turbulencije koje je talijansko društvo prošlo u gotovo pedesetogodišnjem razdoblju, s politički motiviranim terorizmom s obaju polova političke klackalice, kapilarno rasprostranjenom, neiskorjenjivom političkom i inom korupcijom te blaziranim intelektualcima koji mudrovanjem pokušavaju zakamuflirati da su im jedino vlastiti novčanici i osobna dobrobit uistinu važni, dok je sve drugo tek u lijepe riječi zaogrnuta himba, laž i mimikrija.