U potrazi za starim sjajem

Dubrovačke ljetne igre, ugledan međunarodni i najstariji hrvatski glazbeno-scenski festival, ove godine obilježavaju sedamdeset godina postojanja. Na svečanome otvaranju 10. srpnja ispred u kutiju zatvorena Orlanda (u Orlandovoj godini!) postalo je jasno da iktus voditelja Igara neće biti na rođendanskoj radosti stvaranja nego na ozbiljnosti dame u mislećim godinama, s a parte govorenim isječcima iz predstava, sa žarištem na glumici Milki Podrug Kokotović, koja je jedina ušla na kneževu repliku „Neka uđu“, a koja je na završetku DLJI, 25. kolovoza, i dobila nagradu Orlando – Grand prix. Na zvoniku su alpinisti spektakularno odmotali zastavu Libertas i počele su 70. Igre, koje su pokušale naći svoj plov u očuvanju kulturnoga dragulja nastala 1950.

Frano Mašković kao Hamlet i Nina Violić kao Gertruda / Snimio Marko Ercegović

Dvije dramske premijere i jedna dramsko-glazbena premalo su za takav festival, ali očekivalo se da će one pokazati scenske vrhunce. Hamlet, Geranium, predstava za djecu prema Saint-Exupéryjevu Malom princu s izvrsnom Skenderovom glazbom, onostranom i svemirskom, i naivnim kazališnim izrazom pod vodstvom redatelja Hrvoja Korbara u Kneževu dvoru, Lerova amaterska dubrovačka predstava, ovaj put Mojaševe Kaplje u obnovljenoj lađi Lazareta, tri gostujuće monodrame u tvrđavi Bokar (Ozren Grabarić, Dražen Šivak, Ivana Buljan Legati), dvije gostujuće predstave (Tko pjeva zlo ne misli i Balkanski špijun) u parku Gradac okovanu scenskom opremom, i jedna prošlogodišnja festivalska predstava (Ranko Marinković, Pod balkonima) iza zgrade Sveučilišta te jedna lutkarska predstava, sicilijanski Orlando furioso na Revelinu. Uspjeh je bio polovičan.

Hamlet na Lovrjencu

S velikim smo se očekivanjem penjali na Lovrjenac 26. srpnja na premijeru Shakespeareove „tragedije nad tragedijama“. Frano Mašković, prvi Dubrovčanin u kompleksnoj ulozi danskoga kraljevića, moderan je Hamlet sa svim dvojbama suvremenoga čovjeka, angažiran i dikcijski precizan. Šteta je što mu je ove godine izmaknula nagrada Orlando (dobitnica je Doris Šarić Kukuljica za ulogu Mare u predstavi Geranium). Postavljen je u dehumaniziran svijet političkih moćnika koji ga pokušavaju zaustaviti u otkrivanju istine o konstelacijama u svijetu. Lovrjenački prostor postaje svijet tamnice, mišolovke i ludnice prepune karikaturalnosti i prenaglašenih emocija koji u glumačkim interpretacijama prejako podcrtavaju Shake­speareov višeslojan, suptilan i melodiozan jezik. Redatelj Paolo Magelli nastoji šokirati različitim rješenjima, prodajom lubanja, demonstracijama i nošenjem plakata s naslovnicom Marinettijeva futurističkoga Zang Tumb Tumb iz 1914, s asocijacijama na balkanske ratove. Redatelj se u suradnji s dramaturginjom Željkom Udovičić Pleština želi pokazati kao nekonvencionalan čitač Hamleta. Za potrebe selfi-publike tekst je dosta skraćen i premetnut, do završnice Fortinbrasove (dobar Ranko Zidarić), jedine osobe koja „ima neka prava na ovo kraljevstvo“. Sam tekst neki glumci ne plasiraju najbolje, nečujni su ili neartikulirani. U duhu suvremene alijenacije odnosi između dramskih osoba nisu definirani, glumci prikazuju ega članova visokoga društva, prijatelja nema. Rosencrantz (Enes Vejzović) i Guildenstern (Pjer Meničanin) dodatno su stigmatizirani negativci, a Horacije (Ermin Bravo) nije Hamletov prijatelj, čak slegne ramenima kad Hamlet umire i popne se na drugu taracu. U predstavi s ledenim odnosima svatko je glumac svoje taštine. Nina Violić ekstrovertirana je Gertruda, Milan Pleština maniristički Klaudije, Nikša Butijer pomirljivi Polonije. Duh je glas Miše Martinovića na početku događanja: nemamo ni mi savjesti, nije ni publika Hamletov suradnik i partner u patnji što razglavio se svijet. Ni Hamlet tako postavljen, bez čvrste glumačke potpore drugih figura u rastrzanoj šahovskoj igri više ne može uvesti red u razglobljen svijet pojačan glazbom Ljupče Konstantinova. Članovi su glumačke družine (Hrvojka Begović, Domagoj Janković, Matija Čigir, Bernard Tomić, Karlo Mrkša, Pavle Vrkljan) i grobari koji s druge razine Lovrjenca bacaju lopate zemlje na donju taracu, djelomice i na publiku, i Yorickovu lubanju koja se raspada na komadiće.

Ofelija Anđele Ramljak u sceni ludila, naga, na tijelu slika stilizirano futurističko cvijeće, ali katarze nema. Laert Ivana Colarića artikuliran je, ali s nedovoljno izgrađenim međuodnosom s Polonijem i Ofelijom. Pištoljem Hamlet prijeti Ofeliji i govori Biti ili ne biti…. Moćne videoprojekcije, koje rastvaraju Lovrjenac, ostvario je Ivan Marušić Klif.

U smrti tragedije našega vremena umjetnost nije tragičnija od zbilje. Na kraju glumačka družina, grobari, dolaze kao Fortinbrasova vojska i izravno pucaju u publiku. Kraj.

Dubrovčanin Ivo Vojnović svoju je prvu prozu napisao od 1878. do 1879, s dvadeset i dvije i dvadeset i tri godine. Objavio ju je u Šenoinu Viencu, broj 1–11/1880, a podnaslovio Crte iz dalmatinskog života pod pseudonimom Sergij P. Već u uvodu u tu veću pripovijetku, pripovijest ili kraći roman u šesnaest poglavlja, s prologom i epilogom, koji u izdanju PSHK Matice hrvatske iz 1964. zauzima prostor od 47. do 114. stranice, navodi tri stiha iz Lamartineove pjesme Le géranium. Pripovijetku posvećuje prijatelju V., a kao nadahnuće navodi Flaubertove Contes, prozu Un coeur simple, usmjerenu na život kuharice koja dijeli suze i veselje s činovničkom obitelji u kojoj služi.

Vojnović i Šoljan zajedno

Pripovjedač pripovijeda priču, „roman jedne osiđelice“, o svojoj epizodi u Dubrovniku, s početkom u zalasku sunca i pogledom na Kalamotu i Petku i završetkom o nesretnoj sudbini jedne žene i jedne djevojčice istoga imena, Mare. Glavni je situacijski element boravak pripovjedača Vladimira u vili tetke mu Pavle i provođenje ladanjskih blagdana s tetkinom kćeri i svojom, Vladovom rodicom Nikom te razjašnjenje životne priče dalje susjede Mare, koja živi sama u kućici u blizini i koja nakon 23 godine dobiva pismo od Frana, čovjeka u kojega je cijeli život bila zaljubljena. U priči u priči Pavle svom nećaku pripovijeda Marinu životnu priču, s asocijacijama na roman Pavao i Virginija De Saint-Pierrea, koji je Šenoa bio preveo na hrvatski neposredno prije nastanka Geraniuma, 1877. Osim što sintetizira romantizam i realizam, Vojnović u svoju prozu o starijoj sestri, neuglednoj Mari, i mlađoj sestri, koketnoj Luci, anticipira elemente modernizma, simbolizma i secesije, Marijinu sudbinu poistovjećujući sa sudbinom cvijeta geranija, čerošpanje.

Kip Fauna koji Marija otkriva u obiteljskom vrtu u S.-u, konkretizaciju šumsko-planinskoga božanstva, u premijernoj je predstavi 20. kolovoza u Parku umjetničke škole Luke Sorkočevića u režiji Marine Pejnović i dramaturgiji Ivana Penovića, koji skupa potpisuju adaptaciju što filmskim rezovima pokušava ostvariti snomoricu, pretvoren u Harona, veslača koji prevozi duše mrtvih u onostranost, u dosljednoj interpretaciji Romana Nikolića. Taj, haronovski element držim najlucidnijim u predstavi s dosta slabosti i nesporazuma, s iznimkom posvećene Doris Šarić Kukuljica u naslovnoj ulozi.

Split, u koji u kuću svoje tetke, mamine sestre i njezina muža, prvo dolazi mlađa pa starija sestra iz dalmatinskoga S.-a, zastupljen je samo u govoru Profesora, u komičarskoj interpretaciji Nikole Baće, dok splitska tetka Betina Nataša Dangubić, kao i njezina sestra, govore dubrovački, kao i svi drugi Splićani. Vladimir, prvi Nikin rođak, pokušava (Marin Klišmanić) govoriti purgerski. Iznenada se umeću referencije na Šoljanovu prozu Otok, o dvama ljubavnim i potencijalno preljubničkim parovima. Ako je to možda Marijin san, zašto dolazi do vremenskoga skoka u budućnost, u šezdesete 20. stoljeća, s banalnim madracima kao scenskim znakovima?

Predstava ne postiže dostatnu scensku ni glumačku snagu, tek povremeno uspostavlja osjećaj osamljenosti i nokturalni ugođaj.

Nadamo se boljim sljedećim ljetima, jer prostori pamte, a i ljudi, umjetnički uspješnija vremena, kakve Igre zaslužuju ne samo demitologizacijom i modernizacijom, nego stvaranjem novih visokih razina.