Prolog bez skretnice

   
Vlakovi naši zaboravljeni. Jesu li? U sjeni bržih prometnih uzdanica, sve je manje putnika međugradskim vlakovima, a još manje onih koji bilježe viđeno. Vlakovi u domovini gube svoje bitke sa suvremenošću, a i sa sporošću prilagodbe suvremenim tehnologijama. Jer, osim infrastrukture u moderniziranju, sve je provjerljivo na virtualnim instalacijama, svaki kutak i onog najmanjeg mjesta. Ali svejedno stoje kolodvorske zgrade, i ustrajno čekaju sa zaposlenicima Hrvatskih željeznica, barem na rentabilnim prugama, svoje željezničarske hodočasnike.

U maglovitim jutrima, u sparnim poslijepodnevima, u snježnim predvečerjima, kada se otac i majka raduju dolasku kćeri i sina, zagrljeni ljubavnici kratkom susretu, rodbina dugoneviđenim gostima, poslovni partneri predstojećim ugovorima, dok ruksaci i koferi skupljaju prve tragove pospanih provincija, rađa se želja ovjekovječiti kolodvore, vozne redove, mijene ubrzanih tračnica, praćene svježe okrečenim pročeljem gornjega stana šefa stanice, podsjećajući da ne moraju nužno skretnice i nasipi obrasti u korov, ili još gore, biti prepušteni zaboravu.

Kloparajući sitnim satima, budeći tek usnule, ili ne dopuštajući pojedincima spavati u besanim noćima, prolaze vlakovi, doslovno i metaforički, klizeći poput života. Kao što ostaju razglednice u kutijama s morskim školjkama, tako i pružne trase sa svim svojim kolodvorima bivaju pohranjene u privatnoj obiteljskoj memoriji. Iz njih izranjaju u toplim pričama uz tursku kavu i kremaste kolače, kada se crtaju razgranata familijarna stabla, često povezana upravo sa željeznicom. Zbog školskih, zdravstvenih, profesionalnih i emotivnih razloga putovalo se i putuje vlakovima HŽ-a, iako pojedine pruge zbog Domovinskoga rata nikada nisu zaživjele starim sjajem, a neke nisu ni obnovljene. Opet, u koji spomenar napisati posvetu onima koje jesu opstale, sa svojim čekaonicama, blagajničkim prozorčićima nalik mišjim rupama, drvenim stolicama ili mramornim hodnicima, gdje ostadoše samo isplative prodavaonice.

Kako zaboraviti silna kašnjenja, nervozno gledanje u svjetlucanje žutih točkica na većim odredištima s digitalnim tablama odlazaka i dolazaka. Hoće li biti pogođen točan peron, a da se putnička torba ne otvori u trku? Ili cupkanja u selima sve dok se ne spusti cestovna rampa kao u kriminalističkom filmu, pouzdani signal, kao i crveno svjetlo ispod Andrijinoga križa, da uskoro mora doći lokomotiva sa svojim vagonima. Tko zna izumiru li spavaća kola i restoranski vagoni, kako naručiti kavu, čaj, sok i dnevne novine od ljubaznih kondukterki, s dužnim oprezom da se majonezom iz sendviča s mirisnom salamom i napitcima svih vrsta ne zaprlja odjeća pri ulasku u zavoj ili nenadani tunel.

U svakom putniku diše i ranije prirodom ugrađeni osigurač strpljenja, istovjetan strahu od silaska na krivom kolodvoru, jer mora proći dva, tri vagona kako bi pronašao slobodno mjesto za sebe i poklon-zimnicu i rakiju s pradjedovskih ognjišta, najčešće spakiranu tako da kapa po glavi suputnika i supatnika. Ili, jednako često i uporno, tražiti ispravan WC u kojemu je zabranjeno obavljati nuždu za vrijeme stajanja u stanici (ispisano svjetskim jezicima i prije Europske unije), kao što je zabranjeno povlačiti crvenu kočnicu, osim u drugačijim slučajevima još opasnije nužde.

Promjenjivi, varljivi ciklusi godišnjih doba promiču pored pažljivih promatrača, otkrivajući posađene agronomske kulture, nove građevine, rastuće vizure sela i gradova, jezdeći tračnicama zaleđem njihovih vrtova i drugih okućnica, s uvjerenjem da se pri sporijoj brzini može vidjeti svjetlo u štaglju, doručak u dvorištu i rodino gnijezdo na krovu. Spremljeni trupci čekaju teretne vagone na kolodvorima, u koje su, možda, već ukrcani žito, pšenica i kukuruz za daleke krajeve.

Promijenili se ljudi, promijenili se i običaji. Nema više vlakova bez voznoga reda kojima se iz gladnih, kamenih krajeva odlazilo u bogatu žitnicu Slavonije i Baranje, gdje su isti putnici na novoj zemlji gradili svijet boljih, iznevjerenih obećanja. Danas se putuje u smjeru zapada, ali izvan hrvatskih granica, i rijetko vlakovima. Oni svejedno čekaju, kao i svaki čovjek vjeruju da njihovo vrijeme tek dolazi, čak i kada je ono neminovno, proustovski, već odavno prošlo i postalo izgubljenim. Izgubljenim dok se ne pojavi iznenada u priči, televizijskom prilogu, kao gastarbajterska sjena nad kućom rodnoga kraja, i zatitra svojom privlačnošću, spoznajom da je vrijedilo, čak i ako nije tako izgledalo na prvi pogled.

Vlakovi naši zaboravljeni. Još trenutak, neka pružni radnik provjeri ispravnost kotača, otpravnik vlakova podigne bijelu signalnu palicu s dva crna bumeranga, nalik vašarskim šećernim bombonima i ponovno počinje putovanje, ma koliko dugo prethodno stajali na mjestu. Evo ga, krećemo!