Povijest na filmski način

Bilo jednom u Hollywoodu deveti je film s redateljskim potpisom Quentina Tarantina, filmskog autora koji još od početka 1990-ih svakim novim filmom izaziva širok raspon – uglavnom afirmativnih – kritičarskih i gledateljskih reakcija. Tarantino je specifičan autor vrlo prepoznatljiva redateljskoga rukopisa: s čestom primjenom nelinearne naracije, uporabom eksplicitnoga katkad i prenaglašena nasilja, izvrsnog izbora glazbe u soundtracku, kvalitetnih glumačkih ostvarenja, promišljena odnosa prema žanrovima. Zapažen već prvijencem Psi iz rezervoara (1992), kultni je status i u nas dosegnuo Paklenim šundom (1994). U redefiniranju kriminalističkoga žanra tim se filmovima pridružio i Jackie Brown (1997). I dok se u prvoj polovici idućega desetljeća u Kill Bill (vol. 1 2003, vol. 2 2004) posvetio odnosu prema akcijskim filmovima s borilačkim vještinama, potkraj druge polovice 2000-ih okreće se i tematici Drugoga svjetskog rata u Nemilosrdnim gadovima (2009). U 2010-ima Tarantinovo zanimanje privlači temeljni američki žanr vestern, u odličnom Odbjeglom Djangu (2012) i tek nešto slabijoj Mrskoj osmorki (2015). Odnos prema vesternu i svršetku klasičnoga Hollywooda važan je i u novom filmu Bilo jednom u Hollywoodu. Sam naslov posveta je Sergiu Leoneu i njegovim filmovima Bilo jednom na Divljem zapadu (1968) i Bilo jednom u Americi (1984).

Leonardo di Caprio i Brad Pitt

Središnji su likovi Bilo jednom u Hollywoodu Rick Dalton (Leonardo DiCaprio), bivša zvijezda televizijskoga vestern-serijala čija je karijera u silaznoj putanji, i njegov dubler Cliff Booth (Brad Pitt), ratni veteran, koji pokušavaju naći svoje mjesto u kulturnim i društvenim promjenama Los Angelesa i SAD-a 1969. Tarantino precizno rekreira prostor i vrijeme, fikcijske likove spretno preklapa sa stvarnima pa producent Marvin Schwarz (Al Pacino) – zasnovan na znamenitom producentu Marvinu Schwartzu – Daltonu predlaže da ode u Italiju i glumi u špageti-vesternima. Daltonovi su novi susjedi na Cielo Driveu glumica Sharon Tate (Margot Robbie) i njezin muž Roman Polanski (Rafal Zawierucha). Važni su sporedni likovi članovi zloglasne obitelji Manson, a u epizodnim ulogama pojavljuje se i Steve McQueen (Damian Lewis) ili pak Bruce Lee (Mike Moh). Dalton se nekako snalazi u novom vestern-serijalu Lancer te nakratko prešavši u Italiju i snimi nekoliko uspjelih filmova, a povratak u Los Angeles potvrda je njegova prijateljstva s dublerom. Prožimajući fikcijsko i realno, Quentin Tarantino naposljetku stvara i alternativnu povijest, fikcijsko razrješenje koje nažalost ne može ublažiti povijesni podatak o zločinu što su ga počinili članovi navedene obitelji u kolovozu 1969.

Neprestane referencije na pop-kulturu, uglavnom filmsku, obilježje su ovoga filma, kao i čitavoga opusa Quentina Tarantina. Očita je Tarantinova ljubav prema razdoblju, a podcrtava se sjajnom filmskom fotografijom Roberta Richardsona, uporabom boja i svjetla što izvrsno oslikavaju prostore i radnju filma. Spor je, možda čak i nehajan razvoj fabule, tijek događaja prema razrješenju, i čini se da je u montaži Tarantino ipak trebao biti odlučniji u skraćivanju filma trajanja 161 minute. Tako je Bilo jednom u Hollywoodu ponegdje površan i s previše praznina pa njegovu cjelovitost održava niz kulturnih i društvenih dosjetki. Ti su nedostaci plod Tarantinova scenarija, gdje osim Daltona i Bootha nema slojevito okarakteriziranih likova. Slabost je također svođenje ženskih likova na arhetipove. Takve su čak i lik Sharon Tate i osmogodišnje Trudi Fraser (Julia Butters), koja na snimanju Lancera Daltonu objašnjava svoj glumački kredo. Di Caprio i Pitt izvanredno su utjelovili svoje likove. Di Caprio kao labilni i skeptični glumac i Pitt kao dubler izražena stoicizma osvježili su i svoje karijere kao i sam film Bilo jednom u Hollywoodu. Ipak, šteta je što glumačke veličine poput Pacina, Brucea Derna ili pak Kurta Russella, nisu dobile bolje okarakterizirane likove, a ni u ženskom postavu uz svjež šarm Robbiejeve ili iskričavost Buttersove ne opažamo istinsku cjelovitost osobnosti likova.

Bilo jednom u Hollywoodu zasigurno nije najbolji film Quentina Tarantina, ali je možda najosobniji te istodobno pokazatelj autorova doprinosa suvremenoj kinematografiji i izvrsna posveta njezinoj povijesti.