Ponavljanje viđenoga

Na igraćem prostoru pozornice varaždinskoga Hrvatskog narodnog kazališta i pred stotinjak gledatelja 7. rujna premijerno je izvedena predstava Iluzije, izvrsnoga suvremenog ruskog dramatičara Ivana Viripajeva u režiji Julije Klier i Dražena Krešića. Riječ je o projektu koji je zamislila i vodila Vesna Kosec-Torjanac, a sufinancirala Europska Unija iz Europskog socijalnog fonda.

Prizor iz predstave / snimio Dražen Krešić

Premda je riječ o tekstu koji pripada takozvanom govornom teatru koji je posljednjih godina u modi, valjda i zbog krize nekreativnoga redateljskog kazališta kojemu je važnija koncepcija od dramskog teksta, ne može se reći da Viripajevljev tekst ne sadržava potrebnu dramu suvremenog čovjeka. Naprotiv! Viripajev piše o onome o čemu se današnji čovjek boji i misliti, rastvara intimu koje se taj čovjek tek povremeno sjeti ili u sebi s njom vodi nečujni dijalog. Stoga se u njegovim tekstovima dramskost ponajprije očituje u naglim obratima unutar teme fabule i interpretaciji same priče od strane izvođača koji se identificiraju s dramskim sadržajem.

Drama Iluzija počiva na prožimanju potencijalne, više zamišljene nego ostvarene dramskosti. Akteri te drame u sebi nose tajne, koje ih opsjedaju pa i razdiru tijekom duga života i koje „možda i nisu do sama žudnja, pa čak i laž u koju i sami povjeruju“, kako apostrofira voditeljica projekta Vesna Kosec-Torjanac. Riječ je, a zašto ne, o tajnama i šalama koje u inventuri života, u sumiranju životnih problema i žudnja, zapravo i nisu tajne nego možda igra, zavaravanje, nadmetanje dvojice prijatelja u nastojanju da sebi i svojim ženama život učine što zanimljivijim, a ljubav ispunjenijom i osmišljenijom.

U središtu dramskosti u Iluzijama je ljubavni četverokut. Dva bračna para čine dva prijatelja, Danny i Albert, i njihove žene, Sandra i Margaret. Četvero osamdesetogodišnjaka govore, svatko iz svoje doživljenosti i proživljenosti života, o braku i ljubavi, o iznevjerenim očekivanjima i razočaranjima, o skrivanim emocijama i žudnjama, najviše zamišljaju što je moglo biti. Fragmente života četvero staraca prepričavaju, proživljavaju i oživljavaju četvero mladih glumaca, u varaždinskoj predstavi tri glumice i jedan glumac.

Glumci: Katarina Arbanas, Tena-Antonija Torjanac, Nikša Eldan i Mirta Polanović, životne krhotine staraca uobličavaju u dramski mozaik, (su)kreiraju dramski intrigantne priče i neku svoju kazališnu iluziju – zanimljivu koliko je oni mogu osjetiti, proživjeti i predočiti – iz koje ekstrahiraju moguću univerzalnu dramu koja nije lišena zapitanosti nad iskonskim smislom života i ljubavi. U tom prostoru činjenica, pravih i izmišljenih, glumci pokušavaju doprijeti do publike, dokučiti što ju zanima i suočiti je s mogućim sličnim njezinim problemima i dramama. Pokušavaju publiku uključiti u predstavu, ne samo kao promatrača nego i kao sudionika.

Vesna Kosec-Torjanac u kazališnoj knjižici, u više teorijsko-tearotrološkom, semiološkom eseju s više citatnoga nego teksta o predstavi, piše da predstava nastoji „kroz suigru s dramskim pismom, autorskim timom, drugim glumcima“, pritom misli na publiku, ostvariti predstavu kojoj je u „prvi plan stavljena predstava u cjelini, a ne dramski tekst, pažnja je usmjerena na izvedbu“ jer je – citira suvremenog teatrologa Maxa Herrmanna – „drama tvorevina umjetnosti i riječi pojedinca, a teatar je učinak publike i njezinih slugu“.

U takvoj predstavi, pojašnjava ona, „gledalište i pozornica postaju jedno tijelo u igri kao dinamičnom procesu koji prestaje biti djelo, artefakt, a gledatelji i glumci postaju suigrači, tj. dokida se dotadašnji odnos subjekt – objekt u kojem su glumci gledateljima objekti za prenošenje poruka“. I Herrmannu se „pra-smisao teatra (...) sastoji u tome da je teatar bio socijalna igra – igra svih za sve. Igra u kojoj su svi učesnici – učesnici i gledaoci (....) Publika sudjeluje kao faktor koji je suigrač. Publika je takoreći stvaralac teatarske umjetnosti.“ Dakle, predstava pokušava biti interakcija, most, veza, spona, između autora teksta, glumaca, prožimanje svih njezinih kreatora i publike. Kako će to biti, pojašnjava citirajući filozofe, psihologe-psihoterapeute i teatrologe teoretičare, koji svaki iz svoje vizure pišu o tome što je kazalište i pozornica-kutija, što je posao redatelja i glumca, što je tijelo glumca, svijest mu i podsvijest, što je kazališna komunikacija, što je patnja „koja proizvodi užitak“, koji „gledatelja oslobađa potisnutih nagona; on doživljava olakšanje, Aristototelovu katarzu ili Lacanovo klistiranje“, itd.

Projekt je zapravo ponavljanje u hrvatskom kazalištu viđenog i poznatog još od šezdesetih godina 20. stoljeća, što je kreativnu afirmaciju i vrhunac postiglo sedamdesetih godina proteklog stoljeća na Dubrovačkim ljetnim igrama u velikim predstavama Georgija Para. Spominjem to zbog olaka zaborava i zanemarivanja nečega što je prakticirano i afirmirano prije teorija teoretičara koji praksu nisu iskusili, a koje se u nas iz provincijalnih razloga odveć uvažava i citira.

Na sreću, redatelji se nisu ograničili teatrološkim teoretiziranjem, nego su slijedeći impuls i skromno redateljsko iskustvo zanimljivu predstavu gradili na govorno skromnim mogućnostima glumaca, praznom prostoru pozornice koju su razigravali korištenjem kulisa i u jednom dijelu gledališta kazališta.