Platon, Judita i druga Biblija Marka Marulića

Na moj prilog u Vijencu (660) o inkunabuli Platonis Opera (1484), nekoć u biblioteci Marka Marulića, danas u Dominikanskoj knjižnici u Dubrovniku, reagirao je Bratislav Lučin (Vijenac 662) tvrdnjom da izdanje iz 1484. Marulić nije posjedovao, nego ono iz 1491. Pokazat ću da ta njegova tvrdnja nije točna, ali prije toga moram pojasniti zašto je naša rasprava u Vijencu o inkunabulama uopće važna. Strpljivim čitateljima, koji većinom ipak nisu upućeni u kontekst osporavanja autorstva brojnih hrvatskih djela Marka Marulića, ukratko ću približiti povijesno-ideološku pozadinu, odnosno stvarni uzrok danas nezavidna stanja kroatističkog dijela marulologije. Na koncu ću, na primjeru Judite, uz jedan ekskluzivni tekstualni detalj, pokazati zašto bi i kako bi, po mom sudu, trebalo istraživati i novopronađena rukopisna djela i adnotirane knjige iz Marulove biblioteke.

Zašto je Marko Marulić (p)ostao sumnjiv?

Sudbonosna je bila 1950, živahna je i danas. Petstota obljetnica Marulićeva rođenja padala je u vrlo nezgodno vrijeme, narodna vlast u Splitu morala je reagirati. Ivo Tartaglia (1880–1949), popularni nekadašnji gradonačelnik Splita i ban Primorske banovine, osuđen je na sedam godina zatvora jer nije htio nagovarati svoga prijatelja Ivana Meštrovića, s kojim je 1925. podigao spomenik Marku Maruliću, da se vrati iz Rima. Tartaglia je optužen i za suradnju s neprijateljem, iako su ga Talijani za vrijeme rata bili internirali. Umro je, vrlo vjerojatno zbog zlostavljanja i iscrpljenosti, samo sedam dana nakon dolaska u zatvor Lepoglavu, 3. travnja 1949, a na Lovrincu je smio biti pokopan tek 1987. Neki „antinarodni elementi“ su u Splitu već bili pustili glas da će „Baja srušiti Marulića“, jer su drugovi Ante Jurjevića Baje onomad srušili spomenik bana Jelačića u Zagrebu. Rajonski i oblasni komiteti kompartije i njezina agitpropa za Dalmaciju odlučili su da se prirede izložbe o Maruliću u Splitu, Zadru i Zagrebu te da se tiska zbornik njemu u čast. Narodna vlast htjela je pokazati da nije protiv Marulića i hrvatskoga jezika, dapače. I doista, izložena su Marulićeva tiskana djela i neke inkunabule iz njegove biblioteke, a JAZU je pretiskala Juditu i izdala Zbornik Marka Marulića (1950). Uredili su ga Josip Badalić i Nikola Majnarić bez ikakva predgovora o osobi i djelu Marka Marulića. To je za ono doba bila vrlo mudra odluka, jer bi se inače lako mogle odati „idejne devijacije“, kako Marulićeve, tako i vlastite.

Iako je partija u Dalmaciji sve bila odobrila, sve prošlo bez ijednog antipartijskog incidenta, izložbe su bile čak i dobro posjećene, u Zagrebu je ipak nastao problem. Član JAZU Miroslav Krleža smatrao je da je u prilogu Vladimira Filipovića Marulićeva „idejna platforma“ pozitivno ocijenjena, iako je on, navodno, bio čista protureformacija, čovjek iz društva kardinala Bellarmina (rođen 1542, osamnaest godina nakon smrti Marulove), dakle „živa reakcija“. Umjesto uništenja i zabrane cijelog zbornika, kao kompromisno rješenje odlučeno je da se uništi samo Filipovićev prilog, a tiska drugi s istim brojem stranica i ubaci u tu prazninu, pa da se zbornik ponovo uveže. To je potrajalo do 1952, a „redizajnirani“ zbornik zadržao je prvotnu godinu objavljivanja (1950). Sve se događalo u vrijeme kada je Krleža spremao svoj slavni Ljubljanski referat (1952) o slobodi književnosti. Iskustvo cenzora mu je, nedvojbeno, pritom bilo od velike koristi. Uskoro je Krleža zbog nekih pogrešaka u prvotisku Marulićeve Davidijade (1954) tražio da se iz JAZU izbaci Josip Badalić, koji je 1957. identificirao i neke Marulove hrvatske autografe. Cilj političke harange i cenzure bio je zapravo Marko Marulić, njegovih, bilo kakvih novih „nazadnih“ i(li) „reakcionarnih“ djela i ideja, osim Judite, na hrvatskome jeziku više nije trebalo biti u javnosti, latinska su se mogla tolerirati jer, zbog jezika, nisu bila odveć pogubna za narod. Ako Marulićeva hrvatska djela i inkunabule, one su postale sumnjive jer ih je opisao denuncirani Kruno Krstić, treba zatajiti, zašto ih onda uopće tražiti i istraživati? Stoga su neki filolozi više od pola stoljeća uvijek iznova dokazivali da nešto nije, nikada da nešto jest Marulićevo, a i to samo onda kada bi neki ideološki i(li) znanstveni „stranac“ pronašao njegove rukopise ili knjige. Usput, svoj uništeni članak Filipović je uspio objaviti (1983), ali tek nakon što su lafete JNA druga Tita odvezle u Kuću cvijeća, a Miroslava Krležu na Mirogoj.

Kada je talijanski paleoslavist Carlo Verdiani otkrio i Maruliću pripisao (1957) hrvatski Firentinski zbornik, u Splitu je njegova studija bila rado čitana. Tu mu je objavljena (1973) i knjiga na hrvatskom, koja je do danas uvijek iznova osporavana od onih koji taj zbornik uopće nisu vidjeli. Ne treba čuditi da, zbog iskustva iz 1950, službeno nije bila ni obilježena 450. obljetnica Marulove smrti (1974). Kada sam o Firentinskom zborniku i o brojnim novootkrivenim hrvatskim djelima Marka Marulića 2008. izlagao na Marulićevim danima, rigorozni recenzenti časopisa Colloquia Maruliana nisu prihvatili tisak moga priloga, neki se autoriteti još nisu smjeli kritizirati. Umjesto članka objavio sam knjigu Nepoznata proza Marka Marulića (2009), bila je ignorirana, nije se uklapala u davno zadan obrazac.

U Vijencu (653) pak, nakon još desetak godina „strpljivog istraživanja“ (Lučin), iznova sam, s novim dokazima, izvijestio da je Marulić ipak autor Firentinskog zbornika kao i desetka inih hrvatskih djela u rukopisu, jer je u njega utkao brojne komentare Nikole od Lyre koje je svojeručno označavao na inkunabuli Biblije koju je oporučio poljudskim franjevcima. Studiju o tome (https://hrcak.srce.hr/221420) objavio je književni časopis Anafora iz Osijeka, koji je pokrenula marulologinja Ružica Pšihistal, a tematski broj (2019/1) uredio Krešimir Šimić, i on s Filozofskog fakulteta u Osijeku. Marulićeve inkunabule, postalo je bjelodano, mogu biti velika pomoć pri identificiranju njegovih neobjavljenih hrvatskih, a i latinskih djela. Očekivao sam da bi netko mogao reagirati na moj prilog u Vijencu 653 (ne i na onaj iz br. 660), jer je taj, zajedno s raspravom u Anafori, razgolitio do danas njegovanu ideologiziranu argumentaciju o „nepostojećim“ Marulićevim hrvatskim djelima. Za 500. obljetnicu nastanka Judite (2001) priređena je izložba na sajmu knjiga u Frankfurtu. Tada je opet jedan ugledni hrvatski književnik i Krležin ideologijski sljedbenik dobrano nadmašio učitelja. U Frankfurter Allgemeine Zeitungu napisao je da je Marko Marulić čovjek iz društva, ne više kardinala Bellarmina, nego mongolskog osvajača Džingis-kana …

Osnove za znanstveno istraživanje Marulićeve biblioteke prema popisu knjiga iz njegove oporuke (1521) dao je Kruno Krstić (prije nego je drugi put bio denunciran, a njegovi radovi proskribirani), kada je usporednim očevidom prepoznao i analizirao (Vjesnik bibliotekara Hrvatske I, 1950: 281–288) metodu „obrade“ praktično svih knjiga koje je Marulić čitao, npr. Augustinove De civitate Dei iz 1475, gdje markira određene pojmove: „Kao da je Marulić naumio složiti predmetno kazalo za čitavo djelo te je već unaprijed sačinio s pomoću slova sa strane abecedni pregled termina, koje će u kazalu navesti. […] Inače je zamisao o predmetnom kazalu sasvim u skladu s Marulićevim sistematskim duhom, koji izbija u njegovoj navici, da gotovo u svim djelima, koje čita, na rubovima ispisuje natuknice, kratki sadržaj teksta, kakav važan citat sadržan u tekstu ili njemu srodan i.t.d.“ Krstić navodi kako Marulić dopisuje tisuće bilježaka na knjizi (sl. 1) Lactantii Firmiani De divinis institutionibus adversus gentes (1478) „držeći se načela, da na unutrašnjim rubovima ispravlja i dopunja Laktancijev tekst, a na vanjskim da po svom običaju ističe imena, pojmovne natuknice, definicije, kratke sadržaje, značajne misli i.t.d. u vezi s tekstom.“

Sl. 1. Lactantii Firmiani De divinis institutionibus adversus gentes (1478), Znanstvena knjižnica Zadar

Kada se očevidom usporede Platonova Opera (1484) iz Dubrovnika i brojne ine inkunabule koje sam kao Marulićeve identificirao u raznim dalmatinskim i knjižnicama Hrvatskog primorja, valja zaključiti da Krstićevi nalazi uglavnom vrijede za sve novopronađene knjige iz Marulićeve oporuke. Ali njih od davne 1950. jedva da je tko tražio, a kamoli istraživao.

Što je Krstić prije sedamdeset godina napisao o zadarskim inkunabulama, razumjet će samo onaj tko ih je, kao on, uzeo u ruke i usporedio, pravnim i medicinskim jezikom rečeno, tko je obavio očevid, autopsiju. Nimalo slučajno pojam i metodu preuzela je i kritička filologija, konačno, kodeks ili knjiga također su opipljivi, empirijski usporedivi predmeti; onaj tko ih je nekoć glosirao na njima je ostavio različite tragove, svoj „humanistički DNK“, a ne samo svoj autograf. Ona istražuje tekstualnu i inu međuovis­nost slaganjem matrice indicijâ, tj. metodom ex ungue leonem – i po kandžama se može prepoznati lava. To je vrlo slično autopsiji leša koju obavljaju patolozi. Mogu se rezultati i osporiti, ali samo na način da drugi patolozi obave drugu autopsiju, da bi uopće mogli argumentirati protiv prve.

Koje je izdanje Platona posjedovao Marulić?

Darko Novaković (1998) nije poznavao Krstićev proskribirani rad, Lučin ga također ne spominje kada se poziva na Novakovića, ni jedan ni drugi nisu vidjeli Platonova Opera iz Dubrovnika, a ipak tvrde da to nisu Marulićeve inkunabule. Štoviše, zbog promašene metode, ne vide nikakve potrebe da ih pogledaju kako bi uopće mogli dokazati da one nisu Marulićeve. Zapravo, Lučin i ja ovdje raspravljamo o dvama posve različitim predmetima. Osobno, nakon očevida, tvrdim da je Platonovu inkunabulu iz Dubrovnika adnotirao Marko Marulić, donosim pojmove i snimke rubnih bilješki, prilažem jednu (sl. 2), a mogu ih priložiti stotinu. Lučin opet pokazuje Repertorij, a iz njega tek brojeve listova i citate koji se nalaze na digitalizatu Platonovih djela (1491) iz Mün­chena, ali ne poznaje primjerak tog izdanja s bilješkama koje bi mogle upućivati na Marulića. Usprkos tomu on tvrdi da je Marulić posjedovao izdanje Platona iz 1491, a ne prvotisak iz 1484. Novakovićeva je metoda (otpada mogućnost da bi dubrovački primjerci mogli „potjecati iz Marulićeve knjižnice“), na koju se Lučin isključivo poziva, monokularna i redukcionistička. Ona svjesno suspendira zlatno pravilo očevida i arbitrarno pretvara, metaforički i matematički rečeno, nekoliko varijabli u konstante jedne funkcije kako bi argumentacija sačuvala privid znanstvenosti, pretpostavljajući naime: a) da Marulić prije 1491. nije poznavao Platonova djela, b) da je koristio isključivo drugo izdanje, a ne da je, možda, poznavao oba, pa već odavno adnotirane pojmove prvoga tek sravnio s folijacijom drugoga kad mu je ono poslije došlo pod ruku, c) da u dubrovačkim primjercima nema markiranih riječi i rečenica koje je Marulić preuzeo u svoj Repertorij, pa ih stoga ne treba ni pogledati, d) da se istim humanističkom krasopisom pišu tekstovi na praznom listu i na uskim rubovima tiskanih knjigâ, e) da je širina pera, veličina slovâ i pisanje abrevijatura ista kod mladoga i staroga Marulića, latinskih i hrvatskih tekstova, itd.

Usprkos toj fantastičnoj sumi varijabli koje već kod Novakovića postaju konstante, Lučin je metodički ispravno argumentirao, ali na koncu nije slijedio svoju vlastitu metodu. Da bi se primjerak s Marulićeve police identificirao, veli, „on mora, osim podudarnosti u folijaciji, sadržavati i Marulićeve rukopisne bilješke“. Podudarnost u folijaciji, vidjesmo, mogla je biti rezultat kasnijeg preuzimanja pojmovnika s kartica u čistopis prema folijaciji drugoga izdanja. Zbog istog sadržaja Platonovih dijalogâ u obama izdanjima, takvo što učiniti nije bio nikakav problem. Međutim, Lučin, iako veli da svesci s Marulove police moraju imati i „Marulićeve rukopisne bilješke“, što je svakako točno, ne pokazuje nikakve Marulićeve bilješke na izdanju Platona iz 1491, niti govori o tome gdje bi se mogao čuvati neki primjerak tog izdanja koji je Marulić, navodno, imao u biblioteci. To što je u svom osvrtu u Vijencu kanio i trebao dokazati, tj. da Platonis Opera iz Dubrovnika (1484) nisu Marulićeva, on jednostavno pretpostavlja. Naime, dubrovački primjerci Platonovih djela iz 1484. sadržavaju Marulićeve rukopisne bilješke realiter, ali, kako ih Lučin i Novaković nisu pogledali, nisu ni znali da ih je Marulić odatle preuzimao u svoj Repertorij. Međutim, narod bi rekao, „ako laže koza, ne laže rog“. Već na rubu prve adnotirane stranice cjelovite Platonove inkunabule iz Dubrovnika zapisan je i prvi pojam, koji se, jednako kao prvi, nalazi i u Marulićevu Repertoriju: agricola, dočim sam na samo dvadesetak prvih listova pronašao mnoštvo pojmova i izraza koje nalazimo i u Repertoriju. Ovdje donosim snimku (sl. 2) iz krnje, a identične se zabilješke na ovom mjestu Platonove Države nahode i u cjelovitoj inkunabuli, obje su dakle usko povezane, čak ako su ih zapisale dvije različite ruke. Marulić komentira Ficinov uvod u prvu knjigu Platonove Države jer je tema pravde i pravičnosti, odnosa pojedinca i polisa, u tom djelu dominirajuća.

Sl. 2. Platonis Opera (1484), Dominikanska knjižnica Dubrovnik

Platon, fiktivno njegov učitelj Sokrat, sa svojim sugovornicima razgovara o temi tzv. idiopragije (ἰδιοπραγία), je li dakle „pravedno ono što je korisno moćnijima“, odnosno „samo meni“ (Marulić ovdje u oba primjerka adnotira definitio justi: iustum esse quod est potentioribus utile), ili je pak ispravnija definitio justitiae, koju je dao pjesnik Simonides, o čemu se vodi duga raspra u Državi. Njegovu definiciju Marulić u dubrovačkoj inkunabuli, također u oba primjerka, izrijekom naziva definitio justitiae, definicijom pravičnosti, koju odatle doslovce prepisuje u svoj Repertorij (II, str. 88): Iustitiam esse uera fateri ac debitum unicuique reddere (pravičnost je istinu priznati i vratiti svakomu što mu pripada). Drugim riječima, dokazao sam da je adnotirana definicija pravičnosti iz Platonove inkunabule u Dubrovniku (1484) preuzeta u Marulićev Repertorij, a mogu donijeti obilje snimaka sličnih adnotiranih ili označenih izraza koji se nalaze u dubrovačkoj inkunabuli i ujedno u Marulićevu Repertoriju. Ergo, contra factum non valet argumentum. Lučin je pak, pozivajući se na Novakovića, pokazao da je Marulić poznavao i drugo izdanje Platona (1491), što je posve točno, ali taj nalaz ne može biti dokaz, to je logička zamka petitio principii, Zirkelschluss njih dvojice, da dubrovačke inkunabule iz 1484. nisu Marulićeve samo zato jer je on poznavao i izdanje iz 1491. U stvarnosti je on poznavao oba izdanja, dva je primjerka prvoga glosirao, dočim njegove bilješke na primjerku drugoga još ne poznajemo. Oba se tekstualno ne razlikuju, zapravo su ista, razlikuju se samo po broju i načinu brojenja listova (latinskim slovima po sveščićima ili arapskim znamenkama). Dakle, Lučin bi tek trebao dokazati, zasad to samo pretpostavlja, da se na nekom primjerku Platonovih djela iz 1491. uopće nalaze Marulićeve rubne bilješke, oznake, ručice i vitice te doslovni citati, definicije i pojmovi koji su potvrđeni i u njegovu Repertoriju. Do tada će u filologiji vrijediti zaključak da se Marulićeve rubne bilješke u svakom slučaju nalaze na njegovoj inkunabuli Platonis Opera iz 1484. Lučinovim rječima: koji je primjerak Marulić posjedovao kazuje on sam svojim rubnim bilješkama na njemu. A nakon toga, tj. tek kada Bratislav Lučin i Darko Novaković pronađu primjerak Platonovih djela iz 1491. s Marulićevim rubnim bilješkama, zaključit ćemo da je Marko Marulić ne samo poznavao nego i glosirao oba izdanja iz 15. stoljeća (1484. i 1491) Ficinova prijevoda Platona.

Judita i druga Biblija
Marka Marulića

Da je Marulić posjedovao i(li) koristio više izdanja određenih djela, dokaz su svesci sv. Jeronima, barem šest ih je po rubovima komentirao. Veliko izdanje Biblije (cum comento) u četiri sveska s Poljuda (1489) od početka do kraja svojeručno je adnotirao, ali u Repertoriju ne bilježi pojmove prema folijaciji tog izdanja, jer ono nema folijacije, iako donosi pojmove iz tog izdanja. Marulić je naime posjedovao i drugu, malu Bibliju sine comento (1483) u jednom svesku, i nju je po rubovima komentirao, isto tako od početka do kraja. Kako ni ona nije imala folijacije arapskim znamenkama, on je sam brojao, negdje je zabilježio i broj lista, ili je biblijske pojmove iz evanđeljâ u Repertoriju zapisivao prema poglavljima. Sigurno je poznavao još neka izdanja Biblije, pa se folijacija navedena u Repertoriju, kao i u slučaju Platonove inkunabule, ni ovdje ne može koristiti kao dokaz da je poznavao samo jedno izdanje Biblije. Ta druga Biblija Marka Marulića (sine comento) danas se nalazi u Znanstvenoj knjižnici u Splitu (R–532), oporučio ju je svećeniku Luki, pustinjaku sv. Jeronima na Marjanu. Marulićeve rubne bilješke su na njoj, a vjerojatno je i Luka dodao pokoju. Moguće da će Lučin i ovdje ustvrditi, kada jednom pregleda tu Bibliju i ine Marulove libre koji stoje uz nju, da to paleografski nije njegov duktus i sl., ali u filologiji postoje dokazi sadržajnog podudaranja, ti su daleko pouzdaniji od spekulacija glede (ne)sličnosti humanističkog krasopisa i brzopisa. Ovdje donosim jedan takav dokaz kako bih pokazao da ta splitska Biblija nije samo iz Markove biblioteke, nego da mu je poslužila kao predložak kada je pisao svoju Juditu. I ona je 1950. bila izložena kao Marulićeva, no kada je krenulo ubijanje memorije splitskog začinjavca, oca i majke hrvatske književnosti, a „za volju oholosti“ velikog cenzora, izgleda da se (gotovo) nitko više nije usuđivao pogledati ni nju ni druge njegove inkunabule te sravniti rubne bilješke s poznatim mu djelima.

Na rubovima knjige o Juditi ima više njegovih bilježaka i vijugavih crta, markirana mjesta Vulgate ujedno su i posebno zanimljiva mjesta u hrvatskom tekstu njegova epa. Upečatljiv je jedan primjer. U bezizlaznoj situaciji, pred očekivani nasrtaj Holofernove vojske, svećenik Eliahim od naroda traži da se skrušeno preda molitvi i postom unizi, kako bi sam Bog, nada jedina, spasio narod svoj. Svećenici se odjenuše u kostrijet (vrićišće, tj. vrića, kod Marulića, lat. cilicium, pokornički plašt) i njime prekriše oltar Gospodnji, dječica ničice popadaše u smjeru hrama. Marulićeva rubna bilješka na tom mjestu kao posebno važan prenosi (sl. 3) izraz iz Vulgate sacerdotes se induerunt ciliciis, dok u prvom hrvatskom epu stoji prijevod „popove ... pleća odiše (odjenuše) vrićišćem“.

Sl. 3. Marulićeva Biblia „sine comento“ (1483), Znanstvena knjižnica Split

U rubnoj bilješci, on inače glosira ne samo tuđa nego i vlastita djela, pojašnjava taj izraz: Cilicij harvacki se zove vrićišće. (Tablica 1)

Tablica 1

Judita, 442–449 Liber Judith 4, 7–9

Ne bi t’jih strah ni stid, sve toj učiniše
 ča jim pop svet i sid pišući veliše.
 U gradu vapiše s moljen’jem prihilim
 ter se poniziše svi postom nejilim.
Popove još zatim pleća sva odiše
 vrićišćem tim ostrim ter suze roniše.* 
 Ditčicu prostriše prama templu božjem,
 a oltar pokriše zgora cilicijem.

* Na rubu Marulić pojašnjava: Cilicij harvacki se zove vrićišće.

Et fecerunt filii Israel secundum quod constituerat eis sacerdos Domini Eliachim. Et clamavit omnis populus ad Dominum instantia magna, et humiliaverunt animas suas in ieiuniis et orationibus, ipsi et mulieres eorum. Et induerunt se sacerdotes ciliciis, et infantes prostraverunt contra faciem templi Domini, et altare Domini operuerunt cilicio.

Više je takvih markiranih mjesta u biblijskoj knjizi i u epu Judita koje bi valjalo donijeti usporedno. Zapravo, kritičko izdanje Marulićeve Judite, još ga nemamo, trebalo bi donijeti i sva paralelna mjesta iz Vulgate. Sada kada smo otrgnuli zaboravu i drugu Bibliju Marka Marulića, i jedna i druga bile su predlošci za hrvatska i latinska mu djela, valjalo bi konačno početi s izdanjima. Za dvije godine je 500. obljetnica prvotiska hrvatskoga nacionalnog epa, kritičko izdanje bi netko već danas morao početi pripremati …

Znam, rabulističkih prigovora opet će biti, opet od onih koji izvornika nisu ni tražili ni vidjeli, mogao je biva i tko drugi upisati te bilješke itd. Mogao je, naravno, ali nije, osim ako „netko drugi“ nije napisao i Juditu. Tko bi taj netko mogao biti u Splitu potkraj 15. stoljeća s tolikim zanimanjem za lik biblijske Judite, za cilicij u latinskoj i hrvatskoj inačici te za ine markirane scene iz knjige Judita, čitao je dakle tu adnotiranu Bibliju, pravi bi filolozi morali dokazati, tj. najprije pregledati Bibliju, pa onda pobiti ili prihvatiti i taj factum i moj argumentum. Bibliju je mogla vidjeti udovica Markova brata Valerija, ali čisto sumnjam da je znala latinski i da je bila kadra gornji citat i cijele pasaže biblijskoga teksta prepjevati na hrvatski i posložiti u, ipak Marulićev, epos Judita. Bira pak, sestra njegova, nije znala latinski, pa joj je brat Marko mnoga djela sastavio na hrvatskom, to je nedavno otkrivena, velika zbirka hrvatske pučkojezične proze u rukopisu, koja opet dobrim dijelom korespondira s latinskim predlošcima tih njegovih hrvatskih djelâ, tj. s novopronađenim knjigama iz biblioteke Marka Marulića. Žetva je velika, žetelaca nigdje…