Ljubić s ozbiljnim namjerama

Ugledni psihijatar i sveučilišni profesor na zagrebačkoj Medicini Veljko Đorđević nedavno je objavio „ljubić s predumišljajem“ Sante leda, i tim romanom, čini se, zakoračio u područje fikcionalne proze. Dobar dio čitatelja vjerojatno zna da je Đorđević svojom prozom i dramskim tekstovima već desetak godina „tu negdje“, u čekaonici, na rubu prave beletristike. Od 2011, kad mu je tiskan Lepoglavski blues, prva prozna knjiga, objavio je još Osječki nokturno, Ludolog među umjetnicima, Glumac na kauču i Ožiljci života te dramske tekstove Izgubljene duše i Na prvoj crti zdravlja. Riječ je uglavnom o memoarskoj prozi, s nezanemarivim udjelom autobiografskog; govoreći o Ožiljcima života, lani objavljenoj knjizi, autor je u intervjuu rekao da su priče u njoj „dosta životne jer su u velikoj mjeri stvarne, bez puno fikcije“, i time je zapravo definirao dotadašnji prostor svoga spisateljskog djelovanja.

Izd. VBZ, Zagreb, 2019.

Čitatelj će se zacijelo upitati kako se dogodilo da jedan u svom poslu vrlo cijenjen i pritom jako angažiran stručnjak odjednom počne posvećivati toliko vremena području koje s njegovom dotadašnjom profesijom naoko nema neke izravne veze. Neki odgovori na pitanja koja se javljaju mogu se naći u bilješkama o piscu u Đorđevićevim knjigama ili u intervjuima što ih je davao u različitim prigodama. Priča je u svakom slučaju zanimljiva – da preskočimo ono klasično kako je i poučna, ili da ne povlačimo paralele sa svojedobno također uglednim sarajevskim psihijatrom Draganom Pavelićem, koji je silom ratnih neprilika prešao u Zagreb i tu ostvaruje sjajan prozni opus. Đorđević često spominje jedan događaj iz svoje mladosti: silno je želio studirati režiju, ali je pod pritiskom roditelja otišao na studij medicine. To svoje odustajanje, „neslušanje samog sebe“, smatra svojim najvećim ožiljkom u životu.

Izabravši specijalizaciju iz psihijatrije, za koju smatra da „možda najviše u medicini povezuje znanstveno, humanističko i umjetničko“, ipak je uhvatio priliku da se „nađe sam sa sobom“ – nastojanjem da što više, na različite načine, približi medicinu i umjetnost. Učinio je to i na akademskoj razini: na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti voditelj je predmeta Mozak, um i umjetnost – od neurona do zajednice, a na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu inicirao je osnivanje predmeta Simulirani pacijent. A kad vrsni psihijatar kaže kako mu je pisanje „i neka vrsta terapije“, onda je jasno da iz prve ruke dobivamo još jednu ovjerovljenu, legitimnu potvrdu o terapijskoj moći umjetnosti: „To su trenuci u kojima se susrećem sam sa sobom, vodim unutarnje dijaloge i nesvjesno stavljam na papir ono što me muči i što bi vjerojatno ostalo potisnuto da nije napisano. Uživam u pisanju i uvijek se nakon toga osjećam kao da sam i sebi olakšao dušu.“

Kad sam na početku spomenuo da je Đorđević romanom Sante leda jasno zakoračio u fikcionalnu prozu, mislio sam prije svega na činjenicu da se u tom tekstu izgubila ona tvrda veza sa zbiljom kakva se osjećala u njegovim dosadašnjim knjigama; u ovom romanu dominira autorovo nastojanje da se ta zbilja ovjerovi zanimljivom pričom o dvoje protagonista čiji slučajni susret budi u njima neočekivane i burne emocije koje će ih odvesti u dramatična preispitivanja vlastita života. Fabula je relativno jednostavna, bez velikih meandara, a radnja se zbiva u Osijeku te u Zagrebu, Rovinju i Bostonu. On se zove Ivan, afirmirani je slikar i profesor, šezdesetogodišnjak čija slava prelazi domaće granice, ali koji se nikad u životu „nije skrasio, ni emocionalno niti prostorno“. Nekoliko zadnjih godina u velikoj je stvaralačkoj krizi, pa nakon četrdeset godina izbivanja dolazi u Osijek, da vidi bi li mu grad njegova djetinjstva i mladićke dobi pomogao da ispliva. Ona je Ana, cijenjena liječnica u osječkoj bolnici, ambiciozna i sasvim posvećena svom pozivu i istraživanjima, blizu četrdesetoj, u braku koji se održava po mehanici navike i inercije.

Susret dvoje potpunih neznanaca neobičan je po tome što su nakon nekoliko šturih rečenica ubrzo završili u njegovoj hotelskoj sobi i što se to ponovilo i nekoliko idućih dana. Oboje su, na sličan način („prvi put u životu“) osjetili kako su ih snažno spojili „požuda, strast, želja na prvi pogled“. Nije imala osjećaj krivnje i grijeha jer je to „iskreno emocionalno doživjela“; cijeli se život u njoj odvijala borba između konzervativnog odgoja i probuđene seksualnosti, koju je sada taj neznanac tako razbuktao. S druge strane, liječnica je u slikaru pobudila „kreativni nemir“ koji već godinama nije osjećao. No ona se, nakon velike unutarnje borbe, ipak odlučila na prekid veze; jer, „požuda i ljubav nisu ista stvar“. Ali kad se na kraju romana njih dvoje ponovo nađu, sada u Bostonu, ona će ga upitati što se događa između muškarca i žene „kad prođu strast, želja i požuda“, a dobit će ovakav odgovor: „Onda nastaje ljubav, koja je i strast i želja i požuda. Želja da se više ne razdvajaju, da stalno budu skupa bez obzira na udaljenosti.“ To će liječnicu uvjeriti da trebaju pokušati, „pa ćemo vidjeti kako će to ispasti“.

Nije lako napisati ljubavni roman. Je li oznaka žanra u podnaslovu Santi leda žargonskim izrazom ljubić (k tome s predumišljajem), kojim se sugerira ljubavni roman lagana i nezahtjevna sadržaja, posljedica piščeva obrambenog mehanizma? Može biti, ali ne mora. Činjenica je da u tekstu doista ima elemenata ljubića, pa i zanatskih hrapavosti, što mu, naravno, oduzima na ukupnom dojmu. Ali u njemu ćete naći i mnogo sjajnih, psihološki uvjerljivo motiviranih situacija koje ćete, vjerujem, sa zadovoljstvom čitati.