Kako nas glazba određuje?

Polazeći od recentne znanstvene analize (provedene u sklopu Istraživačkog instituta u Barceloni), koja argumentirano govori o padu razine kvalitete pop-glazbe u posljednjih pola stoljeća, agilni autor na YouTubeu, koji se potpisuje pseudonimom Thoughty2, pokušao je dokučiti zašto „moderna komercijalna glazba zvuči tako grozno“. Što je pošlo po zlu u takvoj mjeri da smo od Boba Dylana stigli do Britney Spears, od Led Zeppelina do Lady Gage, od Johna Lennona do Justina Biebera?

Razloga je mnogo i oni djeluju u kombinaciji, no Thoughty2 u videoprilogu ukazuje na manipulativnu dimenziju glazbe s top-lista, na zloporabu psihologije u njezinoj produkciji. U pogledu strukture i aranžmana, u tonalnom i dinamičkom smislu, moderna pop-glazba – tvrdi on – neprestano se i smišljeno pojednostavnjuje – do stupnja tragikomičnosti. Moderna pop-pjesma, kažu rezultati španjolskog istraživanja, postaje sve površnija i monotonija (da se slušatelj što prije zalijepi za refren). Nadalje, izvođači i autori dodatno manipuliraju glasnoćom: komprimirana snimka, lišena dinamike, postaje glasnija i nametljivija.

Glazba je, dakako, bila i ostala neobična, osjetljiva, predivna, ali i ubojita stvar, podložna nevjerojatnim adaptacijama i (kao što smo pokazali) komercijalnim manipulacijama. No vratimo se na početak. Može li se na jednostavno, ali naizgled pretenciozno pitanje što je glazba dati razmjerno jednoznačan odgovor? Vjerojatno ne, a jednak je slučaj i s drugim filozofsko-antropološkim, neurološkim i drugim dilemama. Na primjer, zašto nas neki zvuci (ili pjesma) mogu ganuti, dok drugi izazivaju duboku nelagodu? Kako ljudski mozak interpretira glazbu koju slušamo i kakvu moć ima glazba koristimo li je u terapeutske svrhe?

Creedence se maštovito poigrava tempom

Izd. Vuković&Runjić, Zagreb, 2016.

Mnogi znanstvenici desetljećima pokušavaju dokučiti odgovore na ta pitanja. O tom kompleksnom procesu piše i raspravlja američko-kanadski autor Daniel Levitin u knjizi This Is Your Brain on Music (Mozak i muzika). Slična pitanja tematizira i David Byrne u studiji How Music Works (Kako funkcionira glazba, ili, u domaćem prijevodu Sve o glazbi) te – još opsežnije – profesor neurologije i psihijatar Oliver Sacks u poučnoj studiji Muzikofilija – priče o glazbi i mozgu. Sve tri analize veoma su preporučljive, jer svaka iz svojega kuta proučava najapstraktniju umjetničku formu: „Glazba u nama može probuditi zatomljene emocije, uvjeriti nas da nešto kupimo, podignuti iz depresije kad ništa drugo ne uspije, pokrenuti nas na ples do posljednjega takta. No moć glazbe, koliko god nam se činila velika, proteže se mnogo dalje nego što smo uopće svjesni. Glazba zaposjeda veće područje našega mozga od, recimo, jezika.“

Sva tri autora itekako su kvalificirana na polju kompleksnih procesa koji se odvijaju u ljudskome mozgu izložena glazbi. Primjerice, prije znanstvene karijere Levitin se aktivno bavio rock-glazbom i – što je još važnije – svoja iskustva prenosio i u procesu nastajanja pojedinih, i to vrlo poznatih snimaka, albuma i skladbi. Radio je, naime, kao studijski producent i inženjer zvuka. Levitinova suradnja s tandemom Steely Dan, poznatu po studijskom perfekcionizmu i vrhunskom muziciranju, dobro je dokumentirana. No u nizanju slikovitih argumenata o tome kako ljudski mozak prima i tumači zvučne podražaje on se ne ograničava samo na popularnu glazbu.

Primjera u knjizi je bezbroj: od najjednostavnijih skladbi koje učimo u djetinjstvu, kao što su Sretan rođendan ti, ili Mary Had A Little Lamb, preko standarda popularne i jazz-glazbe s potpisom Johna Lennona, Led Zeppelina, Arethe Franklin i Pata Methenyja, pa sve do djela s područja klasične glazbe, primjerice Beethovena ili Rahmanjinova. Levitin je teoretičar s praktičnom podlogom, i obrnuto: praktičar s teorijskim znanjem koje mu omogućava sagledavanje najšire slike bez koje je teško razmrsiti suptilne niti koje povezuju zvučni input s procesima u našem mozgu.

Glazba je naša opsesija – ta teza jedva da iziskuje posebne dokaze. Ona je konstantna ljudska fascinacija i univerzalni jezik kojim su se sva društva, od postanka, služila u različitim formama i na različite načine. Da bismo dokučili zašto ova ili ona skladba stvara ovakav ili onakav dojam kod različitih slušatelja, Levitin i Sachs (koji primjerice opisuje medicinski dokumentiran slučaj pacijenta koji nakon udara groma postaje pijanist) te pojmove postavljaju u anatomsko-neurološki kontekst. To im omogućuje da pojasne njihovu korelaciju ne samo s biokemijom neurona i kognitivnom psihologijom nego i s evolucijom. S druge pak strane, Byrneu je bitan praktičan, tehnološki aspekt, ali i antropološko-sociološka razina – glazbu, naime, oblikuju i mjesta na kojima se izvodi, a ne samo njezina gola konstrukcija. Kontekst je sve: ovisno o okružju, isto djelo poprima različita značenja. „Kako glazba funkcionira, odnosno kako to ne čini, određeno je ne samo onim što ona jest (...) već i velikim dijelom onim što je okružuje, mjestom na kojemu je slušamo i trenutkom u kojem je čujemo.“

Ako je glazba dobro organiziran skup zvukova koji se izvode određenim i unaprijed planiranim redom, kako na nju reagiraju različiti slušatelji? Ključan je pritom doživljaj zvuka, tvrdi autor citirajući izjavu Paula Simona, koji mu je u jednom razgovoru rekao da mu je (tijekom procesa snimanja) upravo zvuk na prvome mjestu. „Svoje snimke slušam zbog zvuka“, tvrdi Simon. „Ne zbog akorda, ni zbog stihova – najprije me se dojmi sveukupni zvuk“, objašnjava njujorški glazbenik.

Ovdje dolazimo do jednostavna recepta kojim su se koristili najdarovitiji suvremeni pop- i rock-skladatelji. „Glazba možda jest organizirani zvuk, ali ta organizacija mora uključivati element neočekivanog, u suprotnom je emocionalno jednolična i robotska.“ Neočekivanost se može objasniti na mnogim primjerima: skladatelji lukavo mijenjaju broj očekivanih taktova (The Beatles u klasiku Yesterday), poigravaju se ritmom (The Police u skladbi Spirits in the Material World), tempom (Creedence Clearwater Revival u Lookin’ Out My Back Door).

Kako pokazuju rezultati istraživanja spomenuta na početku, pravilo prema kojemu najbolja glazba uvijek izbjegava zamke emotivne monotonosti u posljednjih se desetak i više godina očito napušta – i otuda poplava onoga što Thoughty2 (i mnogi drugi) doživljavaju kao površnu pop-zabavu, programiranu jednostavno i precizno, ledeno i robotski, sa smanjenim udjelom izražajnosti, kompleksnosti i – najvažnije – emotivnosti. Srećom, to se u prvom redu odnosi na pop-hitove s top-ljestvica; u potrazi za istinskom, kompleksnom ljepotom slušatelj uvijek može posegnuti za nečim manje eksponiranim, za onim što se sklada u naoko nevidljivim zakucima suvremene scene.