Komentar uz skandalozne izjave predsjednika SDSS-a
Miran, staložen, sabran i apsolutno slobodan govor dobro strukturirana nemira, razdora i destrukcije uputio je Milorad Pupovac hrvatskom narodu i svim hrvatskim građanima u Zagrebu potkraj kolovoza s nekoliko poruka. Među njima i onu u intervjuu za portal Radiosarajevo.ba u kojemu je komentirao nedavni događaj u kafiću kraj Knina i, en passant, oštrim noktima zagrebao po hrvatskom narodnom biću i njegovim vrijednostima: nacionalnim osjećajima, Domovinskom ratu, Katoličkoj crkvi, demokratskom ozračju u Hrvatskoj. Paušalnim atribucijama tangirao je i pokušao uzburkati hrvatsko-srpske odnose. Promptno je reagirao izjavom za medije kojom je dao znati javnosti da su na hrvatske građane srpske nacionalnosti koji su u kafiću gledali nogometnu utakmicu Crvene zvezde fizički nasrnule nepoznate osobe te razbile staklo nanijevši materijalnu štetu vlasniku kafića. Iz rečenog, evidentno je djelo nasilja nad osobama i devastacija prostora, što podliježe zakonskim mjerama protiv kršenja javnog reda i mira. I točka. Međutim, nije točka, već zašiljeni uskličnici čije je oštrice Pupovac dobro naoštrio i usmjerio ne samo prema počiniteljima nezakonitoga djela nego i prema hrvatskom narodu i njegovim institucijama u cjelini, njegovoj daljoj i bližoj povijesti i prema svemu što je hrvatsko u Hrvatskoj. Zato su te suspektne tvrdnje zapalile medijsku vatru koja je buknula nesmiljenom žestinom zahvativši gotove sve hrvatske institucije i svakodnevni život puka kojemu još nisu zacijelile rane od krvavih uboda srpske agresije u Domovinskom ratu.
Naime, Pupovac je, načelno, sijući dobro požnjeo zlo, odnosno, braneći hrvatske građane srpske nacionalnosti od nasilnoga nasrtaja hrvatskih građana hrvatske nacionalnosti jer na to ima zakonsko pravo, štoviše, to mu je i dužnost po funkciji koju obnaša kao čelnik legitimne srpske političke stranke u Hrvatskoj, a i zato što je u aktualnoj koalicijskoj vlasti Republike Hrvatske. Zašto je onda brzom i malicioznom izjavom proširio krivnju s malobrojnih počinitelja protuzakonitog čina preusmjerivši je prema hrvatskom narodu blasfemičnim tvrdnjama o obnavljanju ustaštva u suvremenom hrvatskom demokratskom društvu? Pupovac javno i glasno proziva hrvatski narod i nameće mu kolektivnu krivnju za djelo koje nije učinio nastojeći Hrvatsku i hrvatski narod stjerati na optuženičku klupu, gdje već sjede uhićeni počinitelji toga djela. A činjenica kazuje da je nadležna policijska institucija brzom reakcijom privela počinitelje, identificirala i sankcionirala.
Ono pak što je važno kazati o Pupovčevoj izjavi jest njezina posebna struktura, vješta isprepletenost stvarnih činjenica koje se odnose na događaj u kafiću i onih drugih, također stvarnih činjenica, koje se, međutim, nisu dogodile u kafiću, već znatno prije i nisu u vezi s tim događajem. Stvarnost drugih spomenutih činjenica jest u Drugom svjetskom ratu ili u Domovinskom ratu i temeljnim institucijama u hrvatskom društvu te stoga njihova implementacija ne može biti stvarna, to jest činjenična u rečenom događaju. Pupovčeva izjava implicira postupak inverzije kojom izmješta prezent u imperfekt kako bi mogao hipotetički zaključiti tvrdnju da ta nasilnička radnja nije bila i prošla, već stalno traje, i ne prestaje, ona je nesvršeno glagolsko vrijeme. Prema tome ono što se zbilo u kafiću kraj Knina nije bilo samo tamo, s točnim nadnevkom, već to jest po sebi uvijek i svagdje kao stvarnost hrvatskoga društva i temeljno obilježje hrvatskoga narodnoga bića kao nedemokratskog jer u njemu trajno živi ustaštvo i ustaška politika. Zato na tako postavljenim premisama konstruira zaključak kako bi iz rečenoga mogao kazati da se učestalo pojavljuju simptomi ustaštva na osnovi kojih može dijagnosticirati nedemokratsko stanje u Hrvatskoj i definirati Hrvatsku kao „faktor nestabilnosti u regiji“. „Hrvatska“, zaključuje Pupovac, „pokušava rehabilitirati ustaški pokret i ustanoviti ga u novom europskom kontekstu, u novoj europskoj Hrvatskoj.“
Relativizirajući vremensku sastavnicu nemiloga događaja u kafiću kod Knina Pupovac tu protuzakonitu radnju koja se dogodila nedavno apsolutizira kao konstantu hrvatskoga društva, kao temeljnu odrednicu hrvatskoga naroda, kojemu su agresija i nasilje imanentni pa je dakle Hrvatska nepoželjna adresa za sve druge narode, a poglavito za Srbe, jer ih trajno ugrožavaju i proganjaju Hrvati. Tom blasfemičnom tvrdnjom Pupovac nastoji žigosati hrvatski narod kao nedemokratičan i nedostojan civilizacijske uljudbe i života u zajednici kulturnih naroda svijeta. I takav je, tendenciozno konstatira Pupovac, i hrvatski politički program danas, kao što je bio jučer, dakle, u Hrvatskoj je uvijek isto, a zacijelo će, prognozira Pupovac, i dalje takva biti svaka hrvatska politika – in ultima linea takva je i Vlada Republike Hrvatske.
Pupovac je metkom neistine posebno pogodio hrvatske branitelje u njihovu ljudskom dostojanstvu jer oskvrnjuje i mrtve branitelje, koji nisu poginuli u Domovinskom ratu od neke nepoznate i svemirske ruke, već od stvarne srpske ruke, koja je ostavila krvave velikosrpske tragove u cijeloj i stvarnoj Hrvatskoj. Pupovac govori i protiv svoje domovine Hrvatske, stvorene u Domovinskom ratu, u kojoj je i sam ravnopravni hrvatski građanin srpske nacionalnosti, u demokratskoj Hrvatskoj koju ni po čemu ne može uspoređivati i nikada ne smije izjednačavati s NDH jer to nije samo kontradiktorno nego i izravno rušenje Republike Hrvatske kao demokratske države i njezina Ustava. Suvremena Republika Hrvatska demokratska je europska država u kojoj slobodno žive i rade svi njezini građani i slobodno izražavaju svoje nacionalne osjećaje, religijska uvjerenja, politička opredjeljenja i svjetonazora motrišta, kao što to upravo čini Milorad Pupovac u njezinu glavnom gradu, u Zagrebu, svojim antihrvatskim izjavama posve slobodno. Stoga i može javno tvrditi da to što sam sebi skače u provaliju vlastitih usta jer ga u nju gura Hrvat drukčijeg mišljenja koji je baš danas dežurni ustaša. Međutim, ovdje se pokazuje da Pupovčeva izjava usmjerena hrvatskom narodu nije mogla, sve da on to i nije htio, svojim oštricama ne zasjeći u zdravo tkivo i srpskoga naroda, kao i svakoga drugog naroda i narodnosti koji razumiju hrvatski jezik i koriste ga u svakodnevnoj komunikaciji na svim razinama.
Milorad Pupovac u aktualnoj je koalicijskoj vlasti,
kao i u prethodnima, vlast za sebe / Snimio Patrik Maček / PIXSELL
Dobro je znano da ovaj političar ne rasipa snagu na opća mjesta popularnim frazama i efektnim doskočicama, već preciznim ubodima svakom riječju zasijeca u ranjiva mjesta hrvatskoga narodnoga bića dozirano puštajući zlu krv iz novije povijesti (NDH) i aktualnih tema (Domovinski rat, međunacionalni odnosi…) Svaka je njegova riječ, kazano jezikom puka, na svom mjestu (zaključci to nisu!) i ovom prigodom ponovo se potvrdio kao vrstan govornik dobre dikcije i poznavatelj hrvatskoga jezika, skladne geste i elegancije gospodskog stila. Za razliku od svojeg političkog partnera, predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji ume da se peni…Pupovac posve suprotno skladnom verbalnom artikulacijom i finom fonetskom mimikrijom visoko je postavio (veliko)srpsku ljestvicu, na onu razinu koju je u Hrvatskoj postigao Svetozar Pribičević, majstorski parirajući Stjepanu Radiću, neprijepornom lideru hrvatskoga, neko vrijeme i srpskoga seljaštva ne samo u Hrvatskoj nego i drugdje u Karađorđevićevoj satrapiji. Oba političara, i Hrvat Radić i Srbin Pribičević, u dobrom su rivalskom suparništvu tražili put zajedništvu i koncipirali pretpostavke na kojima bi mogli stvarati ozračje suradnje za oba naroda u jednom prostoru, u hrvatskom prostoru jedne i zajedničke domovine Hrvatske. Kako Pupovac danas u Hrvatskoj nema sebi suprotstavljena političara s autoritetom Stjepana Radića, dakle, partnera kao prirodnog rivala i suputnika suparnika s kojim bi mogao (i trebao) bez međusobna vrijeđanja, već hrvanjem u prirodnim i nacionalnim različitostima punom muževnom snagom stvarati preduvjete suživota Hrvata i Srba u Hrvatskoj, tako je on, Milorad Pupovac, sam za sebe, autonoman, „srpski Tuđman“. Snažne intelektualne opremljenosti izoštrio je vlastiti svjetonazor i učvrstio političko stajalište pa stoga, jednostavno – sam i vlada. I zato jest u aktualnoj Vladi (kao i u svim prethodnim) vlast za sebe, i po sebi, dakle, samostalni politički čimbenik koji provodi samostalnu politiku svojega SDSS-a bez koalicijskog partnera HDZ-a, što se upravo sada pokazalo u njegovu samostalnom istupu na hrvatskoj političkoj sceni. Tim je činom dao žestok udarac ne samo aktualnoj hrvatskoj Vladi nego i vlastitoj vlasti u SDSS-u.
Pupovčeva prijeteća ruka na sutrašnjicu hrvatske Vlade i hrvatskog naroda baca smrtnu sjenu prorokujući skori kraj hrvatske države, izravno je povezujući s kratkotrajnom NDH. Tom tendencioznom i nelogičnom analogijom Pupavac se Brutovom rukom obrušio na Vladu koje je član i desnicom zabio nož razdora između hrvatskog i srpskog naroda. Stalnom proizvodnjom novih ustaša u svakom ljudskom nesporazumu, nesuglasici, pa i oštrijem međunacionalnom sukobu ne umnaža samo ustaše nego istodobno počinje i s proizvodnjom četnika. Jer, svaki je ustaša besmislen bez četnika, i obrnuto, njihovo je postojanje međusobno uvjetovano. Znajući dobro kakav su posao radili u obama međusobnim ratovima bilo bi mu unosnije i razboritije zbog boljitka obaju naroda da s njihovom proizvodnjom ne počinje. Koliko god je trenutačno samostalan u svojim izjavama i odlukama, dugoročno mu nije dobra politička investicija da svako malo otvara sezonu lova na Hrvate u Hrvatskoj prozivajući svakoga hrvatskog izgrednika ustašom. I unatoč tome što uvijek preciznim verbalnim mecima cilja pojedinca, skupinu pojedinaca, gdjekad okreće ciljnik na ovu ili onu instituciju, ili pak otvara teme po potrebi, kao „slučaj Kafić“ kod Knina, Pupovac ne može prozivati hrvatski narod niti može govoriti insinuiranim tvrdnjama da „Hrvatska kao članica Europske Unije predstavlja loš primjer nečlanicama i doprinosi destabilizaciji prostora bivše Jugoslavije “ i „da Katolička crkva, pojedine političke stranke i braniteljske udruge rehabilitiraju ustaštvo“. Iskre njegova nedavnog medijskog nastupa zamalo su planule Miloševićevom vatrom koja je zapalila nacionalne osjećaje i hrvatskoga i srpskoga naroda u međusobno potiranje i oštro sukobljavanje, u kojoj su izgorjeli mnogi na objema stranama. Stoga je dobro da na tu Pupovčevu vatru drugi nisu bacali zapaljive riječi. Naposljetku, dobro je i za sama Pupovca jer se pokazao dobrim poznavateljem demagogije i njezine metode izlaganja koju su naročito vješto koristili i ljevičari i desničari, kao i svi drugi njima slični. Ipak, ne bi bilo dobro da često rabi njihovu terminologiju i primjenjuje njihovu metodu jer će se sam svrstati u taj tragični niz. A, nadasve, želimo se nadati da Pupovac svoj gospodski stil, sveučilišni status i srednjoeuropski habitus neće probosti balkanskom čakijom čija je oštrica sijevnula u njegovoj izjavi.
665 - 666 - 12. rujna 2019. | Arhiva
Klikni za povratak