Eksperimentator ex cathedra

Knjiga Otvaranje i zatvaranje usta nudi iskustvo poetskog eksperimentatora, iskustvo ruba na kojemu se postavljaju krajnja pitanja, iskušavaju radikalne opcije i iskrsavaju neočekivana rješenja

U nas se u zadnje vrijeme o poeziji rijetko i malo piše, a kada se to i dogodi, najčešće je riječ o prikazima i recenzijama pojedinih naslova iz recentne domaće produkcije. Endemična su pojava rasprave ili studije koje tematiziraju prirodu pjesničkoga čina, vraćaju se nikad do kraja objašnjenom karakteru pjesničkoga jezika ili elaboriraju uporišta pojedinih poetičkih pozicija. Iako se knjige pjesama ne pojavljuju u knjižarskim izlozima, čak ni na pultovima, pjesnici se snalaze na različite načine i njihovi stihovi nekako nalaze put do korica. Međutim izostanak ambicioznijega govora o poeziji sve češće otvara mogućnost da se poezijom tretiraju različiti tipovi redaka nejednake duljine. U takvu kontekstu (i ne samo u takvu) važan je događaj pojava knjige Otvaranje i zatvaranje usta Ernsta Jandla, objavljene potkraj 2018. u prijevodu Trude Stamać a u nakladi Meandarmedije. Riječ je o knjizi predavanja koja je Jandl održao na Goetheovu sveučilištu u Frankfurtu na Majni u zimskom semestru 1984/85. u kojima je nastojao izložiti svoje shvaćanje pjesme i pjesničkoga čina.

Tko je Ernst Jandl? Austrijski pjesnik koji je živio od 1925. do 2000. godine, paradigmatski autor eksperimentalne poezije, angažirani stvaralac koji je poput pripadnika tzv. Bečke skupine kreaciju temeljio na rastakanju ‘klasičnog’ teksta, na postupcima montaže i kolaža. Veći dio njegova stvaranja može se orijentacijski opisati pojmom konkretna poezija. Taj pojam, koji je 1955. skovao švicarski pjesnik Eugen Gomringer, ponajprije upućuje na činjenicu da pjesnik osvještava tvarnost jezika, da glavni materijal poetskih tekstova postaju glasovi, slova i riječi, tj. da pisanje postaje čin istraživanja jezika, iskušavanja neupotrijebljenih ili neuočenih kombinacija. Budući da je Ernst Jandl autor koji je uvijek stremio dubokim uvidima i krajnjoj preciznosti, on se s ovakvim orijentacijskim svrstavanjem jamačno ne bi složio. Dapače jednom je prilikom zapisao:

Na pitanje u koji bi me pjesnički pravac valjalo ubrojiti ne mogu odgovoriti, osim ako se kao odgovor proizvoljno ne prihvati ‘ni u jedan’ ili ‘u moj’. Uvjeren sam da je razvoj, otkrivanje ili iznalaženje novog načina pjesništva danas neophodno, neophodnije nego u doba u kojem su pojmovi ‘razvoj’, ‘otkrivanje’, ‘iznalaženje’ i ‘nov’ manje vrijedili. (…) Meni samom uspjelo je samo jednom – 1957. – za niz vlastitih tekstova naći pomalo originalno ime – ‘govorna pjesma’ – koje je karakteriziralo time označene proizvode.

Knjiga Otvaranje i zatvaranje usta nudi iskustvo poetskog eksperimentatora, iskustvo ruba na kojemu se postavljaju krajnja pitanja, iskušavaju radikalne opcije i iskrsavaju neočekivana rješenja. Već na početku čitatelj nailazi na zanimljivu izlagačku piruetu: poetičku storiju o svome stvaranju Ernst Jandl otvara vlastitim stihovima o tome kako se pravi pjesma: „da bih napravio pjesmu / nemam ništa // sav jezik / sav život / svekoliko mišljenje // da bih napravio pjesmu / nemam ništa//.“ Tim činom autor implicitno upozorava na karakter svojih predavanja, na stav da se govor o pjesmi nužno prepleće sa stihovima, izvire i ponire u njih. Ta su dva diskurza za Jandla neodvojivi jedan od drugog, nedovršivi, jedan drugog hrane – pjevanje i mišljenje o pjevanju surađuju poput spojenih posuda. Kao da se hoće reći: distanciranje od poezije onoga koji o poeziji misli dovodi u pitanje vrijednost takvoga mišljenja.

Govorne i glasovne pjesme

Naslovi Jandlovih pet ukoričenih predavanja su: „Otvaranje i zatvaranje usta“, „Hroptanje Mona Lise“, „Prizori iz zbiljskog života“, „Humanisti“ te „Iz tuđine ili Autoportret igrača šaha kao sata koji pije“. U prvom predavanju autor najviše pažnje posvećuje pojedinim vrstama konkretnih pjesama, u pravilu onima koje je i sam pisao. Pritom uvodi nove pojmove i precizira postojeće. Kada govori o vizualnoj pjesmi, naglašava da postoje dva njezina pojavna lika – vizualna pjesma za papir i vizualna pjesma za usne. Dok se prva oblikuje oprostorenjem teksta na papiru, u drugoj recitator je papir, on pjesmu vizualizira otvarajući usne, ali ne stvarajući zvuk. Nadalje Jandl povlači jasnu razdjelnicu između govorne i glasovne pjesme – za razliku od govorne pjesme koja se „mora govoriti i čuti“ i u kojoj dominira riječ, glasovna pjesma „teče bez riječi“, ona se mora samo čuti, čine ju glasovi i skupine glasova, često višestruko umnoženi, ponovljeni, onomatopoetični. No sve glasovne pjesme ne slijede ista tehnička načela – postoje glasovne pjesme u kojima glasovi i slogovi oblikuju tvorbe slične riječima i glasovne pjesme koje se usredotočuju isključivo na glas i njegove mogućnosti ili što bi autor rekao koje ga „oslobađaju od okova jezika“, u prvi plan ističu artikulaciju, ritam i zvuk.

U središnjem dijelu prvog predavanja Ernst Jandl iz svoje radionice izvlači pjesmu „Chanson“ tvrdeći da je riječ o primjeru pjesme koja se može samo jednom napisati jer je način na koji je izvedena neponovljiv, tj. trenutačno potrošen. Da bi pojasnio prirodu tog načina, autor podsjeća na školsku praksu učenja stranog jezika u kojoj važnu ulogu ima mala bilježnica koje su stranice okomitom crtom podijeljene na dva jednaka dijela s tim da se lijevo upisuju strane a desno domaće riječi. Čitava pjesma barata s četiri riječi koje se nižu, zamjenjuju mjesta, povezuju i dekonstruiraju. To su: l’amour, die tür, the chair i der bauch. Autor ovako narativizira proces nastanka te pjesme:

I sad, slučajno, dva se niza pokrenu, pomaknu jedan u odnosu prema drugom, i ne mogu se više umiriti. (…) To je prva faza. U drugoj, koja više nije povezana s učenjem riječi, članovi se odvajaju od imenica ili imenice od članova, nije lako odlučiti, i odmah prelaze granice jezika (…) U trećoj i posljednjoj fazi slijedi djelomično miješanje glasova; metar jamba i suglasnici su stalni.

O trošenju jezika, dapače o trošivosti načina umjetničkog prikazivanja raspravlja se i u poglavlju Hroptanje Mona Lise. Jandlova poetička rasprava kreće od funkcije naslova. On ističe da, osim samog imenovanja, naslov može imati i brojne druge funkcije te da mu je prva zadaća uputiti na poziciju iz koje se promatraju, sagledavaju ili prikazuju stvari. Kako bi podupro tu postavku analizira motivaciju za naslov tog poglavlja:

Hroptanje je doista strahovita riječ jer označuje nešto strahovito. Smiješak je, naprotiv, lijepa i ugodna riječ, označuje nešto lijepo i ugodno. Hroptanje Mona Lise označuje razaranje lijepoga. Ali u koju se svrhu ima razoriti? Nedvojbeno u svrhu postizanja umjetnosti.

Razaranjem se dakle otvara prostor novome stvaranju, mijenja se smjer dotadašnjoj praksi, polemizira s njom i u polemici nalazi kreativni prostor. Jandl nedvojbeno ide u red umjetnika koji stalno traže nezaposjednute točke kako bi iz njih ponudili nova razumijevanja jezika i svijeta. Njegovi su postulati bliski formalističkim postavkama o književnoj evoluciji, o vazda dinamičnim odnosima središta i ruba, o očuđenju kao preduvjetu neprestane obnove umjetničkog prikazivanja.

Izd. Meandarmedia, Zagreb, 2018.

Od propalog jezika
do ‘humanista’

Vraćajući se vlastitoj pjesničkoj praksi Ernst Jandl otkriva da se u jednom trenutku posvetio istraživanju tzv. propalog jezika, tj. jezika koji se nalazi ispod našeg svakodnevnog jezika, koji stoji posve na drugoj strani od uzvišenih i konvencionaliziranih idioma. Taj propali jezik njegov je naziv za ono što se obično tretira gastarbajterskim njemačkim. Odlučivši na njemu pisati poeziju, austrijski je konkretist bio uvjeren da piše jezikom na kojemu dio ljudi živi, ali koji je tabuiziran i kao nedostojan prognan iz pjesništva, da je taj jezik pjesnički nepotrošen pa može biti prikladan medij za govor o temama o kojima konvencionalnim jezikom više nije moguće vjerodostojno govoriti. Dapače on ustvrđuje da „valja biti spreman izvrgnuti se ruglu“ i posvetiti se pokušaju da propali jezik, „jezik suprotan pravilima na trenutak zasvijetli kao jezik naše poezije“. Kao i obično dobrodošlo je autorovo kretanje između teze i primjera iz vlastite prakse. U pojedinim trenucima on čitatelju isporučuje „predstudije, predstadije“ o pojedinim svojim pjesmama. To je dragocjen postupak jer je stanje eksperimentalne pjesme takvo da stalno priziva pojašnjenja koja nerijetko postaju važne pretpostavke njezina razumijevanja.

Gdjekad se u predavanjima Ernst Jandl izravno ili neizravno određuje prema različitim pjesničkim poetikama, autorskim opusima i književnim kontekstima. Takvi iskazi dodatno upućuju na narav njegove stvaralačke prakse i legitimiraju njezino mjesto u književnom polju. Biranim riječima govori o konkretnoj poeziji, dapače predočava ju kao „svojevrsnu književnu revoluciju“ koja je sredinom 20. st. izmijenila lice poezije; u više navrata analizira radove Friederike Mayröcker, pjesnikinje, suradnice i životne suputnice; kao autore koji ga ne prestaju inspirirati izdvaja američku spisateljicu Gertrude Stein i njemačkog avangardista Kurta Schwittersa, simpatije pokazuje za Thomasa Bernharda, Helmuta Heißenbüttela i Gerharda Rühma. Pojedini aspekti eksperimentalne poezije kakvu je pisao i o kojoj je govorio bliski su književnosti ograničenja, tj. spisateljskoj praksi skupine Oulipo – među ostalim Jandl je sastavljao pjesme samo od riječi koje sadrže isti samoglasnik ili je pak u čitavoj pjesmi rabio samo jedan samoglasnik, što je posve u skladu s logikom lipogramskih struktura autora poput Geogesa Pereca ili Raymonda Queneaua. Blisko mu je ukratko svako pisanje koje uključuje istraživanje, inovaciju i diskurzivnu ekskluzivnost.

Kada su u pitanju konvencionalizirani idiomi i kanonizirano ‘klasično’ pjesništvo, Jandl ne pokazuje previše razumijevanja za njihova kreativna uporišta. U poglavlju „Humanisti“ sarkastično dekonstruira klasični patos pjesničkih poruka koje proizvodi poeta vates: „Predodžba o vizionaru pjesniku“ – ustvrđuje – „bila je za mene uvijek strahovita; gotovo sam rekao cijelog života, no neću sam sebe odnijeti u grob.“ Eksplicirajući tu sarkastičnu zadjevicu Jandl se vraća u vrijeme nakon završetka  Drugog svjetskog rata kada je pisati protiv fašizma i rata značilo pisati protiv zaborava te kad se takvo pisanje smatralo važnim prilogom budućnosti. Iako je i sam bio pogođen tim ratom, štoviše iz zatvora je izišao tek 1949., taj pjesnički eksperimentator ne nalazi puno argumenata u korist humanista, dapače nalazi poveznicu između njihova načina pisanja i logike totalitarizma: 

„Humanisti“ su, kako ovdje valja razumjeti taj pojam, prethodnica i zalaznica svakog totalitarnog sustava. Oni su čuvari vječnih vrijednosti tijekom nepreglednih međuvremena demokracije, pluralizma, liberalnosti. Trenutak kad se zalaznica mijenja u prethodnicu nije moguće predvidjeti, no valja ga zaobići.

Takvo stajalište ponajprije proistječe iz Jandlova opsesivnog traganja za novim načinima pjesničkoga prikazivanja. Svaki oblik diskurzivne stabilnosti u startu mu se čini problematičnim. Istinski umjetnik, smatra on, do vlastitoga jezika može dospjeti jedino paradoksalnim inzistiranjem na stalnom otkrivanju alternativnih načina izricanja. Svoj je poetički credo sažeo ovako govoreći o sebi u trećem licu jednine:

Jer onomu što se ima reći nema alternative; ali za način kako to reći postoji neodređen broj mogućnosti. Ima pjesnika koji sve moguće kažu, i to uvijek na isti način. Nikad ga nije mamilo to činiti; jer ono što se ima reći napokon je samo jedno; i to neprestance i uvijek na nov način.

Oko i usta

Završno predavanje „Iz tuđine ili Autoportret igrača šaha kao sata koji pije“ Ernst Jandl komponira tako da prepleće trostišne obrojčene pjesme i komentatorske dionice. Na taj način oblikuje naslovom najavljeni artistički autoportret, i to – kako bi sam rekao – ‘iz tuđine’. Naravno, u pitanju je eksperimentalni autoportret, zapravo poetsko-esejistička eksplikacija nemogućnosti njegove izrade. Taj pisac obrazlaže tezu da – barem njemu – nije moguće napisati autobiografski tekst, čak ni opravdati takav poriv. Jer: onaj tko kani napisati takav tekst mora vjerovati da je proživio život vrijedan prikazivanja, što Jandl za svoj život nije uspio utvrditi. Nasuprot tome prihvaća činjenicu da povremeno piše polazeći od vlastitih iskustava, tj. da je zahvaćanje u vlastiti život ‘apsolutno’ nužan preduvjet pisanja.

Na samom kraju knjige predavač–pjesnik vraća se na početak dotičući pitanje koje je u podlozi interesa cijele knjige, a to je razlika između gledanja i govorenja. Jandl je iznova veoma precizan, radikalan i sarkastičan:

Pogled je, to znate, sve, bilo to oko u oko, ili oko u čovjeka, ili oko na prirodu, ili oko na umjetnost, pogled uvijek je sve (iako je upućen pred sebe a ne uokolo). Poljubac naprotiv – a sva ljubav poljupcu! – poljubac je sprečavanje govora i jedenja i pijenja i pljuvanja i kašljanja i dubokih udaha i izdaha i svega ostalog za što su nam naša usta napravljena.

Naravno predavanja otisnuta u knjizi Otvaranje i zatvaranje usta Ernsta Jandla zagovaraju govorenje, upućuju na različite oblike iskušavanja potencijala glasa i glasovnoga artizma. Ta je knjiga istodobno knjiga predavanja, poetička rasprava, sugestivno umjetničko očitovanje i autorova kreativna biografija. U njoj su združeni različiti sastojci – stih i rečenica, glas i šutnja, intuicija i istraživanje, povjerljivo i provjerljivo, intimno i javno. U svojim je frankfurtskim predavanjima Ernst Jandl postavljao ozbiljna pitanja i ponudio jednako ozbiljne odgovore o umjetnosti, umjetničkom eksperimentu, njegovoj naravi, njegovim spoznajnim i diskurzivnim uporištima, pojavnim oblicima i smislovima. Otvaranje i zatvaranje usta ide u red onih knjiga koje čitatelja najprije zateknu načinom postavljanja problema, zbune ga i nagnaju da odustane od već usvojenih mehanizama rezoniranja da bi ga nakon toga nagradile širenjem percepcijskog horizonta i neočekivanim uvidima.