Dubrovnik u srcu i kistu

Ove godine, na veliku i okruglu 70. obljetnicu Dubrovačkih ljetnih igara, Dom Marina Držića na čelu s ravnateljem Nikšom Matićem priredio je izložbu Marin Držić i Ivo Grbić: 70 godina zajedno na Dubrovačkim ljetnim igrama. Za vrijeme trajanja priprema najstariji dubrovački umjetnik, gospar Ivo Grbić, često je znao reći „Samo da dočekam otvorenje“, a onda bi sam sebe ispravio riječima „Ma reko je meni sv. Petar da mi nije još došla ura, da imam još posla za obavit“.

U danas obnovljenoj gradskoj palači nalazi se Grbićev kabinet čuda, koji strpljivo čeka sistematizaciju

Ivo Grbić, rođen davne 1931, neobično je vrijedan i angažiran umjetnik, čovjek velike volje, energije i despeta. Nakon što je četiri godine pohađao večernju školu crtanja pod vodstvom Iva Dulčića te potom diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1956, u metropoli je još 22 godine predavao kao profesor na Grafičkom odsjeku Škole primijenjene umjetnosti. Kada mu je na crni petak 6. prosinca 1991. rat – koji Držić naziva „pogube ljucke naravi“ – posve uništio dom u Ulici od puča 16 zajedno s malom galerijom u prizemlju i cjelokupnim inventarom: slikama, crtežima i grafikama, keramikom, foto-, audio- i pisanom dokumentacijom, etnografskom i antikvarnom zbirkom – nije se predao. Da bi obilježio srpskocrnogorski napad na Dubrovnik, Grbić je na njegovu prvu obljetnicu na zaštitnim daskama svog uništenog doma ispisao poznate ulomke iz prologa negromanta Dugog Nosa: „Ljudi nahvao […] priđoše u ove naše strane, i to prokleto sjeme – čovuljici, žvirati, barbaćepi […] kojijeh nenavidos vlada i nerazum vodi, obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba oslasti i s koze udreni, ljudi nahvao – useliše se u ovi naš svijet […] počeše se plodit i miješat s ženami nazbilj… Grbić je nadodao i svoj dio teksta: „To uzaznavši skočiše, uzeše oružje… Ljudi nazbilj izagnaše sve te ljude nahvao i ne ktješe da jedan cigloviti za lijek u tijezijeh stranah ostane.“

Panteon Držićevih likova

Nakon desetogodišnjeg prognaništva po dubrovačkim hotelima Grbić se u poratnim godinama uhvatio olovke i kista i od 2007. do 2003. napravio oko 540 djela. „Htio sam nadoknadit sve izgubljeno iako je to nemoguće. Zainatio sam se, rekao sam ‘Ma nećete!’, ponavlja sam sebi ‘Ajde, Ivo, ti to možeš’. Bog mi je dao talent. On me gledao, nisam imao izbora. Radio sam bez prestanka.“ U ruševinama svoje kuće u čijem se portunu danas nalazi njegova prodajna galerijica priredio je i izložbu radova koji su se sačuvali u samostanu Male braće, u kojem je, dobrotom franjevaca, imao atelijer. „Danas su na vanjskim zidovima kuće dokumentarne fotografije i moji tekstovi u kojima se spominje što se i kada dogodilo. I te ilustracije prolaznici čitaju. Ne možete falit moju kući. Svima zapne za oko pa se raspituju o ratu.“

U danas obnovljenoj gradskoj palači nalazi se umjetnikov kabinet čuda, koji strpljivo čeka sistematizaciju i katalogizaciju brojnih umjetničkih predmeta i djela, kao i raznoraznih grafičkih rješenja.

„Izradio sam plakat za prve Dubrovačke ljetne igre 1950. Bio sam tad u devetnaestoj godini. Izgorio mi je i taj plakat, ali sam ga za izložbu u Domu Marina Držića napravio opet po sjećanju. Trubač trubi u fanfaru, a iza njega najljepši Grad. Imam još knjižicu tiskanu uz prve Igre, koje su se na početku zvale Dubrovački festival i održavale se u rujnu. Te prve 1950. godine redaktori edicije bili su sada već velikani naše kulturne povijesti Cvito Fisković, Mihovil Kombol i Marijan Matković, a autor fotografija u publikaciji bio je ni manje ni više nego – Tošo Dabac“, živo se sjeća gospar Grbić.

Od crteža, grafika i keramike, pa do sitne plastike (medalje, plakete) i lutaka iz Držićevih djela, umjetnikov opus sintetizira svu širinu dubrovačkih motiva, koji ga ni dandanas ne prestaju inspirirati. Grbić se, između ostaloga, istaknuo grafičkim rješenjima službenoga grba i službene zastave Grada Dubrovnika, koji se koriste od 1993. Autor je brojnih plaketa koje su Grad Dubrovnik i njegove javne ustanove poput Dubrovačkih ljetnih igara koristile u raznim prigodama. Ne čudi stoga što je 2001. dobio od Grada Dubrovnika nagradu za životno djelo.

Usto, kao vrsni grafički dizajner (bez pomoći suvremene tehnologije) izrađivao je plakate, naslovnice časopisa i knjiga, vlastite kataloge i razne prospekte. „Ma moram naučit ove suvremene tehnike“, često zna reći. Premda se ne služi računalom, izradu svojih publikacija ne prepušta slučaju. „Sjedim satima uz dizajnera pa mu govorim ‘sad malo desno, sad malo gore, dolje’, a mladić sve sluša i napravi prema mom gustu. Tako sam i za ovaj zadnji katalog. To je moja estetika i ne želim od nje odustat“, prepričava umjetnik proces prelamanja vlastitih kataloga.

Luko Paljetak pisao je o različitim likovnim postupcima kojima se Grbić služi: „… od kroki-poteza koji monodično opisuje, pa sve do najsloženijih odnosa crnog i bijelog, do čiste višeglasne forme finih grafičkih tonova“. Šarolika je i paleta njegovih motiva – od portreta dubrovačkoga parca sv. Vlaha, njegovih moći i njegove crkve, preko onih folklornih do zavidnog broja portreta načinjenih in situ za vrijeme Dubrovačkih ljetnih igara. Upravo posljednjima posvetili smo spomenutu izložbu. „Uvijek sam sjedao sa strane da se mogu kretati tijekom izvedbi. Portreti koje sam radio na licu mjesta nastajali su brzinski, u jednom dahu. Nije bilo vremena za popravljanje i uljepšavanje.“ Grbićeva linija tekla je neprekidno dok ne zaokruži nečije fizičke i karakterne osobine.

Jedinstveni panteon Držićevih likova, kao i redatelja, glumaca, domaće i strane publike podrazumijeva imena velikana kao što su intendanti Tomo Vlahutin i Ivica Prlender, čiji rad je jako cijenio, te glumci poput Predraga Vušovića (Dundo Maroje), Danka Ljuštine (Bokčilo), Galiana Pahora (Ugo Tudešak), Jelene Miholjević (Laura) i brojnih drugih. Ta postava, koja je 1995. igrala Dunda Maroja u izvedbi Dramskog kazališta Gavella na Gundulićevoj poljani u režiji Krešimira Dolenčića, prikazana je na Grbićevoj izložbi u Domu M. Držića. „Sve crteže rado ću podijelit osim njih par“, ponovio nam je umjetnik više puta. „Ne dam Pređa, autoportret i osamnaest redatelja Držića.“

Portreti umjetnika

U jedan veliki okvir Grbić je smjestio osamnaest portreta koji su nastali većinom 2008, kada se obilježavala 500. godišnjica rođenja Marina Držića. Ozren Prohić, Branko Gavella, Ivica Boban, Naum Panovski , Joško Juvančić, Ivica Kunčević, Marko Fotez, Tomislav Durbešić, Nino Mangano, Krešimir Dolenčić, Marin Carić, Paolo Magelli, Tomislav Radić, Bojan Stupica, Vlado Štefančić, Zlatko Bourek, Matko Sršen i Kosta Spaić redom su se potpisali ispod svojih portreta, što crtežima daje i posebnu dokumentarnu vrijednost. Te 2008. bio je spiritus movens pokretanja obilježavanja 500. godišnjice Držićeva rođenja. Napravio je tada vrijedan dokument: plan grada s označenim pozornicama na kojima se do 2008. igrao Držić, koji je prikazan na izložbi u DMD-u. Nju je 7. srpnja otvorio gradonačelnik grada Dubrovnika Mato Franković.

Zanimljivo je da je tridesetak godina živio u Širokoj ulici 7, mjestu na kojem se od 1989. nalazi Dom Marina Držića.

„Velikan Vidra i ja smo možda na istom mjestu imali postelju. On je na istom mjestu vjerojatno živio kad je bio rektor crkve Svih svetih, u narodu poznate pod imenom Od Domina. Iz svoje sobe čuo sam harmonij na kojem je vježbao gospar Zdenko Šapro. Samo jedan zid dijelio je našu kuću od crkve. Mene je bilo strah jer je iz crkve dopirao neki neobičan zvuk, ali mama me uvjerila da se nemam čega bojat. Kao mladić uhvatio sam se oslikavanja zidova po kući. Na jednom sam zidu ispisao sveukupno 42 imena likova iz Držićevih djela. Za ovu izložbu smo prema sačuvanoj fotografiji napravili reprodukciju tog popisa u prirodnoj veličini. Drago mi je da je ravnatelj Matić odlučio zadržati taj popis kao dio stalnog postava muzeja. Predivne uspomene vežu me za život u toj kući. Posebna je to veza koju imam s Držićem. Volio bi znati kako je izgledao. Sve sam molio Boga da mi se u snu ukaže njegov lik. Ali nije“, sjetno govori Grbić dok pojašnjava kako je napravio medalju s Držićevim likom po mašti.

Nesvakidašnjem umjetniku želimo da nastavi stvarati u zdravlju i miru sve dok ga na sud ne pozovu, kako on sam kaže, „sv. Petar i moj najbolji prijatelj – Isus“.