Vrhunci modernog vesterna u stripu

Premda se ponekad može učiniti da u žanrovskim sustavima stripa vestern nema ulogu kakvu je primjerice imao od 1960-ih pa sve do početka 1990-ih, kada su najvažniji serijali dosezali kvalitativne vrhunce i izrazitu tržišnu isplativost, nije upitno da je vestern i u recentnim razdobljima izrazito relevantan žanr. Potvrđuje to svakako činjenica da je manji niz vrsnih žanrovskih naslova – izvorno s francusko-belgijskoga tržišta – dostupan i u nas, većinom u izdanjima zagrebačkoga nakladnika Fibre pod uredničkim nadzorom Marka Šunjića. No dok serijali kao što je Pogrebnik Xaviera Dorisona i Ralpha Meyera, Stern braće Maffre ili pak Čovjek koji nije volio vatreno oružje Wilfrida Lupana i Paula Salomonea na razne načine izmiču uvriježenim žanrovskim postavkama, znatno su bliži matici žanra Duke veterana Hermanna Huppena i njegova sina Yvesa H., čije tri epizode krase stranice Strip Revije urednika Mladena Novakovića, te Maršal Bass dvojice vrsnih hrvatskih autora crtača Igora Kordeja i scenarista Darka Macana, čija su dva integrala (2017, 2019) sa po dvije epizode važan dio Fibrina nakladničkoga kataloga. Naime, i Duke i Maršal Bass se kroz autorsku prizmu bave arhetipskim likom vesterna, predstavnikom zakona, ali je njihov diskurs dakako sasvim različit. Dok se Duke oslanja o filmski kasni klasični vestern u žarište smještajući središnji lik na izmaku najboljih godina, podrazumijevajući i modernistički prosede žanra s jasnim revizionizmom temeljnih obrazaca žanra, razvidan je iskorak Maršala Bassa jer Kordej i Macan serijal zasnivaju na povijesnoj osobi – prvom afroameričkom zamjeniku šerifa Reevesu Bassu, ali povijesnim činjenicama pristupaju znatno slobodnije i s većim odmakom. Reeves Bass tako postaje River Bass, Arkansas Arizona, dok su kronološke odrednice slične. Dakako, razlika je jasna i između stvarnih osoba i likova u stripu, pa u autorskome pristupu prelazimo od faktografskog prema čišće fikcijskome, odnosno od povijesnoga prema izrazito žanrovskom. U četiri dosad objavljene epizode (a sami autori naznačuju da će biti još tri), Kordej i Macan razrađuju različite modele i obrasce žanrovskoga pripovijedanja u vesternu, njegovih tema, motiva, arhetipskih likova i sl.

Prizor iz stripa

Različito od klasičnog

Iznimna početna epizoda Crna banda (izvorno 2017) tako redefinira dva modela vestern-fabule: priče o šerifima i priče o odmetnicima, a povezuje ih činjenicom da upravo imenovan zamjenik američkoga maršala River Bass ulazi u razbojničku bandu sastavljenu od afroameričkih odmetnika preuzimajući identitet Bowlera Billa, stradala u sukobu s junaku nadređenim brigadirom Helenom. Bandu predvodi bijelac, očito propali južnjak, a epizodu obogaćuje niz likova pripadnika bande – koji se istina moraju pokoravati arhetipskim postavkama dobrih i loših, ali pritom izmiču daleko od bilo kakvih klišeja. Spretno koordiniranje od akcijskog do dramskog, od komedije do tragedije, uz preciznu karakterizaciju likova, oslikava i sjajan crtež te primjerena uporaba boja, što tu epizodu čini vrhunskom.

Izd. Fibra Zagreb, 2017.

Izd. Fibra, Zagreb, 2019.

Druga epizoda, Krvava obitelj (izvorno 2017), još snažnije restrukturira žanrovske modele. River Bass traga za zločincem, no njega smakne obitelj useljenika iz Europe. Ta je obitelj inverzija doseljenika kakve nalazimo u žanrovskim djelima, daleko od moralnih djela, očuvanja civilizacije u divljini ili uspostave novoga društva. Kako ni sam protagonist u dijelu epizode ne odgovara u potpunosti očekivanjima o ponašanju središnjega lika vesterna, a i njega sama progoni ne baš sposoban lovac na glave  koji mu postaje i sudrugom, ta epizoda može nam se učiniti poput kakva antivesterna, filmskih djela koja su u 1970-ima u potpunosti izvrtala klasične obrasce žanra. Ona to ipak nije zbog odnosa protagonista i djevojke Sabien iz useljeničke obitelji, djevojke čiji se nazori ne uklapaju u zajednicu koje je dio. Ni svršetak epizode ne zadovoljava žanrovska očekivanja, nema arhetipskoga obračuna, a Bassovo je završno gubitništvo očito. Znatno razvedenije fabule, neprestanih prostornih pomaka i odnosa malih gradova i divljine, koja postaje pustoš, ta epizoda pokazuje koliko je recentni odnos prema Divljem zapadu različit od klasičnoga.

U trećoj epizodi, Ničiji sin (izvorno 2018), autori još više uslojavaju osobnost središnjega lika, njegovo već u prvoj epizodi odlično opisano obiteljsko zaleđe. Kada naime mladi bezimeni Indijanac sa sobom povede najstariju kćer Delilah, River Bass krene u potragu za njima. Pritom je riječ o vesternu putovanja, odmak je od civilizacije velik, predjeli zavijeni zimskom hladnoćom i snijegom, a likovi koje srećemo, bijelci ili Indijanci, grubi su poput divljine u kojoj ih zatječemo. Potraga za junakom započeta u prethodnoj epizodi nastavlja se, jer posrijedi je osveta zbog umorenog antagonista, predvodnika skupine razbojnika iz Crne bande. No drama postaje i tragedija, jer mladi Indijanac zapravo je Riverov sin, a Delilah je posvojena, a u završnome je sukobu Riveru Bassu zakon važniji od obiteljskoga nasljeđa pa je njegovo gubitništvo još izraženije, postaje trajno i ne može mu se izmaknuti. Još jedna izvrsna epizoda, tjeskobna ugođaja, evokativno predočene pustoši i hladnoće, dosljedno obogaćivanje mogućnosti žanra.

Evokativni kolorit

Četvrta je epizoda Yuma (izvorno 2019) sasvim oprečna prethodnima. River Bass će, opet pod preuzetim identitetom, naći u zloglasnom zatvoru Yuma da bi zaustavio djelovanje bivšega političkoga moćnika, koji se kao zatvorenik ponaša kao vlasnik zatvora. Pod žarkim suncem američkoga jugozapada nižu se živopisni likovi, redom useljenici u SAD, ponajviše bivši crni robovi, te je epizoda Yuma novi kvalitativni doseg u serijalu. Kordeju i Macanu dobro je poznata tradicija vesterna u stripu. Ako pak promatramo nasljeđe žanra u stripu, epizoda Yuma može se usporediti sa zatvorskim epizodama Kena Parkera talijanskih autora Iva Milazza i Giancarla Berardija nastalim u kasnijem razdoblju serijala. Dakako, ta epizoda ni u natruhama nije ponavljanje već stvorenoga, sasvim je samosvojna i u bogatom kontekstu jasno odražava društveni položaj mnogobrojnih useljenika u SAD, kritiku političkog izvrtanja zakonskih odredbi i institucija.

Scenarist Darko Macan upustio se u temeljito istraživanje povijesti američkoga Zapada posljednje trećine 19. stoljeća, stvarajući na povijesnim temeljima autorsku razradu žanrovskih modela u raznim epizodama. Jasna je narativna nit koja prožima čitav serijal Maršal Bass, raskoš likova u svakoj od epizoda, kao i slojevit povijesni, društveni i žanrovski kontekst. Pritom Macan dopušta potpunu slobodu Igoru Kordeju u crtačkoj nadgradnji, a Kordej se poigrava s osnovnim obrascima strukture strip-tabloa, strukture od šest, osam, devet ili više kadrova po stranici. Ti su osnovni obrasci za njega prostor koji se neprestano nadograđuje, ovisno o sadržaju  pojedine epizode, a zasigurno su posebna poslastica pojedini prizori koji zauzimaju po dva tabloa. Prizori su to slikarskih vrijednosti što se referiraju ne samo na nasljeđe vesterna u stripu nego i na američko slikarstvo kraja 19. stoljeća i njegove najpoznatije predstavnike poput Frederica Remingtona i Charlesa Mariona Russella. Nema dvojbe da je Igor Kordej odavna definirao samosvojan pristup jeziku stripa, a u Maršalu Bassu još ga više razvija usklađujući se pritom i sa žanrom vesterna. Tako su u oba Fibrina integrala poseban dodatak Kordejeve ilustracije vezane dakako uz građu serijala, a pojedine od njih ne samo da su izvrsne nego dosežu i razmjere remek-djela. Izvrsna suradnja s Darkom Macanom, solidan scenaristički temelj, raskošna crtačka nadgradnja Igora Kordeja, evokativan kolorit svake od epizoda, sve su to elementi kojima su autori u prvom integralu naznačili posvetu velikanu hrvatskoga stripa i žanra vesterna Andriji Mauroviću. Maršal Bass, prvotno objavljen u Belgiji, a zatim i u nas, predstavlja same vrhunce suvremenoga vesterna, pa su veze tradicije i suvremenoga, Maurovića s Kordejem i Macanom, neraskidive.