Vječni kvaritelj mladeži

Sokratova obrana nedvojbeno je jedan od temeljnih filozofskih spisa. Štoviše, posve je opravdana konstatacija Paula Allena Millera i Charlesa Plattera da je to djelo začetak zapadnjačke književne, filozofske i političke tradicije te da „nitko tko nije temeljito razmislio o smislu i umijeću ovoga teksta ne može sebe ozbiljno nazivati obrazovanom osobom“. Dakako, ta lapidarna tvrdnja može se učiniti zalihosnom: Platonovo djelo iz njegove rane faze (možda čak i njegov najranije napisan tekst) ostavilo je znatan trag u povijesti filozofije i postalo dio opće kulture te je stoga izlišno ponovno preispitivati njegov doseg i značenje. Povod ovom tekstu stoga i nije revalorizacija, nego ukazivanje na nov i dragocjen prijevod klasičnog djela antičke misli. Starije generacije zacijelo se sjećaju kako je prije dvadesetak i više godina postojao ozbiljan deficit prijevoda Platonovih djela na hrvatski jezik. Za razliku od, primjerice, Aristotela, koji je temeljito prevođen (doduše, uz oprečna mišljenja oko terminologije Ladanovih prijevoda), neke od ključnih mislilaca grčkoga doba nismo imali u prijevodu, ili su pak bili nedostupni jer se radilo o starim i posve nenabavljivim izdanjima. Sokratova obrana u tom kontekstu relativno je dobro prošla: postoji čak sedam prijevoda, od kojih valja izdvojiti stariji Klaićev i novi Boršićev iz 2000, koji sadržava korisne filološke, filozofske i terminološke bilješke, kao i ponovno tiskan prijevod Kolomana Raca u Parnasu 2009. Nota bene: ovo je prvi prijevod naslovljen Sokratova obrana; svi dosadašnji prevedeni su kao Obrana Sokratova (ili, iznimno, Apologija), a pod tim imenom poznaju ga i brojne generacije studenata i nastavnika, pa bi bilo zanimljivo doznati zbog čega je prevoditelj Pavel Gregorić odustao od ustaljene tradicije. Valja napomenuti da se u knjizi prvi put pojavljuje i prijevod istoimenoga Ksenofontova, opsegom i značenjem manjeg, ali nipošto manje vrijedna djela.

Prije nastavka osvrta na ovo izdanje nužno je ipak, barem u kratkim crtama, kontekstualizirati jedini Platonov nedijaloški spis. U njemu Platon filozofski i književno oblikuje Sokratovu obranu pred atenskim sucima, ocrtavajući Sokratov lik kao filozofski i etički svjesna čovjeka i karakterno ispravna pojedinca naspram neuke i iskvarene gomile atenskoga društva i njegova tiranskog sistema prikrivena pod egidom demokracije. Glavna optužba protiv Sokrata jest u tome da on ne vjeruje u bogove u koje vjeruje država te da kvari mladež, no kao stvarni razlozi suđenja navode se Sokratova oštra kritika atenske demokracije i njezina izbornoga sistema te društvena i politička kriza koja je Atenu snašla nakon poraza u Peloponeskome ratu. Zbog toga Platonov spis neki tumače prije svega kao uspjelu umjetničku nadogradnju stvarnim činjenicama, a manje kao historijski relevantan izvor. Takav stav podijelio je stručnjake, a veći dio njih ipak se (čini se, s pravom) priklanja tezi da je Platonov tekst prilično vjerodostojan zapis Sokratova govora, s time da je sadržajno vjeran, no stilski i retorički ipak naknadno dorađen. O tome iscrpno piše prevoditelj Gregorić u opširnom i informativno sastavljenu predgovoru u kojem na tridesetak stranica precizno daje portrete Sokrata i Platona, interpretacije suđenja, sekundarnu literaturu, historijsko-politički kontekst, a sve je to vrlo dobar uvod u čitanje sama djela, pisano jednostavnim stilom, pregledno i instruktivno. Vratimo se sada ponovno Sokratu: on živi u vremenu važnih društvenih promjena, kada se vodi dugotrajan i iscrpljujući rat između Atene i Sparte, a stara moralna uvjerenja uzmiču pred novim učenjima sofista: Sokrat u takvu okružju društvene i političke proturječnosti nastoji izgladiti etičkim idealima vlastite filozofije. Tužbu koja je, kako rekosmo, glasila „Kriv je Sokrat što ne vjeruje u bogove u koje vjeruje država, i što uvodi druga nova božanstva; a kriv je i jer kvari mladež!“ podigli su Melet, Anit i državnik Likon, a Sokrat se u svom govoru često obraća Meletu, koristeći se svojim sjajnim retoričkim vještinama. Kritičari vjerodostojnosti Sokratova govora često su isticali završetak spisa, odnosno činjenicu da Sokrat iznosi završnu riječ, iako takvo što nije bilo moguće u tadašnjoj sudskoj praksi, kao argument da je to prije Platonovo umjetničko djelo, a ne stvarna Sokratova obrana na sudu. Već smo naveli da većina stručnjaka smatra suprotno, naime, da je tekst sadržajno vjeran, ali stilski i retorički ipak dorađen.

Otprilike dva i pol milenija dijeli nas od teksta za koji na početku rekosmo da je jedan od temeljnih filozofskih spisa – ne po svojoj filozofijski inherentnoj inovativnosti, jer Platon će svoje ključne spise napisati mnogo kasnije – nego po tome što je suđenje Sokratu postalo dio kolektivnog imaginarija tadašnjeg atenskog društva, a sjećanja na njega bila su živa još dugo nakon Sokratove smrti, o čemu svjedoči i čitav žanr sokratovskih govora, spisa koji su uglavnom izgubljeni, no govore o tome u kojoj je mjeri Sokrat bio mjestom polarizacije atenskog društva. U vremenu u kojemu je svatko tražio sreću u utrci za moći, za posjedovanjem materijalnih dobara ili društvenog položaja, Sokrat je bio svjestan da sve to donosi samo prolazna zadovoljstva. Bio je prva javna osoba koja izjavljuje da ga takav život ne zanima i odlučuje pronaći trajnu sreću u samome sebi. Sokrat naglašava da istinsku sreću treba pronaći u sebi, da treba naučiti ponirati u sebe kako bi se ona dosegnula. Povijesno gledano, bilo je to vrijeme nastanka novog svijeta, i značenje Obrane Sokratove u mnogočemu je „začetak zapadnjačke književne, filozofske i političke tradicije“. Ključni spis iz kojeg će niknuti sjeme Platonove filozofije, a istovremeno bezvremeno djelo koje nimalo ne gubi na literarnoj svježini i stilskoj atraktivnosti, drugi je put objavljeno u Matičinoj biblioteci, sada u prijevodu Pavla Gregorića, koji je tekst (u usporedbi s arhaičnim Racovim prijevodom) znatno modernizirao, ujedno redigiravši grčki izvornik i konzultiravši relevantnu kritičku literaturu. Sasvim dovoljno da čitatelji posegnu za novim prijevodom.