Saksofon i orgulje

Frankofoni skladatelji svojevrsna su fil rouge koncerata Međunarodnog ciklusa orguljske glazbe Orgulje sv. Marka, osobito kada gostuju francuske orguljašice i orguljaši. No kada je za orguljama umjetnički voditelj ciklusa i orguljaš crkve sv. Marka Pavao Mašić, ni tada se ne rade iznimke. Kao gosta na tradicionalnom koncertu neslužbenog podnaslova Orgulje plus, pozvao je uglednoga saksofonista Tomislava Žužaka, pedagoga, komornog i orkestralnog glazbenika te solista koji se školovao u Zagrebu, Pennsylvaniji, Parizu i Cergy-Pontoiseu.

Iako je riječ o instrumentu koji je u odnosu na orgulje nastao gotovo jučer (patentiran je tek 1846), za njega repertoara ne manjka. No u kombinaciji s orguljama gotovo da ga i nema. Stoga su glazbenici krenuli logičnim putem popločenim obradama i narudžbama novih djela.

Tomislav Žužak i Pavao Mašić / Snimio MIRKO CVJETKO

Najveću pozornost privukla je najdulja, prva točka koncerta, grandiozna Sonata u A-duru, FWV 8 Césara Francka. Iako je izvorno nastala za violinu i klavir, u svoj je repertoar uvrštavaju brojni instrumentalisti, a to čine i saksofonisti. Ipak, iznimno je rijetka prilika čuti tu sonatu u obradi za saksofon i orgulje. Orgulje Francku nisu bile strane, štoviše, i sam je za života djelovao kao orguljaš u pariškoj crkvi sv. Klotilde. Stoga je inače zahtjevna klavirska dionica obojena različitim harmonijama Franckova izričaja orguljama savršeno odgovarala. Pavao Mašić nije se znatno poigravao s bojama registara, držeći se umjerenoga, baršunastog zvuka, povremeno ga obogaćujući jezičnjacima kad bi u partituri naišao kakav crescendo ili forte. Takav je izbor registara dobro odgovarao saksofonu, koji se zvukom nije znatno izdvajao iz okruženja orgulja, nego je postao dijelom homogene tonske slike. Tomislav Žužak svoju je dionicu svirao izvrsno i virtuozno, zaokružena i bogata tona. Formalno oblikovanje i motivski rad u sonati priskrbljuju joj mjesto među najboljim cikličkim djelima te vrste, osobito zbog protočnosti koju ostvaruje vještim tretmanom tematskog materijala u svim stavcima. To su Tomislav Žužak i Pavao Mašić prepoznali te su bez nepotrebna zastajkivanja i uz promišljeno nizanje i oblikovanje fraza donijeli sonatu kao veliku zaokruženu cjelinu, u čemu im je pomoglo i zajedničko razumijevanje, međusobno slušanje te očito dijeljenje iste ideje o djelu.

Jedina skladba izvorno namijenjena saksofonu i orguljama bila je Berceuse (Uspavanka) Ante Knešaureka, ujedno praizvedena na koncertu. Minijatura za nesvakidašnju kombinaciju instrumenata reflektirala je izričaj francuskih orguljaša 20. stoljeća uz bogate i raznovrsne harmonije koje su služile kao podloga svojevrsnoj kantileni u dionici saksofona. Sljedeća skladba, obrada izvorno orguljskog djela, Karmelićanske suite Jeana Françaixa, potvrdila je dobar smjer u kojem su glazbenici gradili dobro osmišljen program koncerta. Šest minijaturnih stavaka pretvorili su tako u niz lijepih glazbenih trenutaka posvećenih mučenicama Francuske revolucije.

Uz Adagio iz Koncerta za alt-saksofon i gudače, op. 14 Lars-Erika Larssona, saksofonu (ali ne i orguljama) izvorno je namijenjena i Sonata za alt-saksofon i klavir Anđelka Klobučara, kojom je zaključen koncert. Skladatelj koji je dio inspiracije dugovao i francuskim orguljašima u sonatu je utkao karakteristični glazbeni jezik, koji su Tomislav Žužak i Pavao Mašić vrlo dobro razumjeli. To su osobito pokazali u posljednjem stavku, Vivace, u koji je, uz virtuoznu dionicu saksofona, orguljaš Pavao Mašić registracijom dobro podcrtao Klobučarev stil. Štoviše, pokazao je da se dobrim poznavanjem skladateljeva izričaja u dionici klavira mogu podcrtati Klobučareve kvalitete orguljaša skladatelja te naposljetku djelo prikazati kao da je u ideji nastalo baš za saksofon i orgulje.

Ostaje nada da dobro osmišljen i duboko promišljen program te njegova sjajna izvedba nisu bili jednokratno glazbeno iskustvo. Ne čini se sasvim promašenom ni ideja da program trajno zabilježe na kakvu nosaču zvuka, jer je riječ o nadahnuto izvedenoj glazbenoj cjelini koju se sluša u dahu.