Lipanjski kvartet klasika

Kazališna događanja kojima sam prisustvovala u lipnju u Pragu, Zagrebu i Dubrovniku povezana su jedinstvenom niti: uprizorenjima klasika svjetske književnosti, stranim jezicima na kojima su izvedena i velikim angažmanom svih umjetnika te snažnom suigrom teksta, izvođača i publike i impresivnim kazališnim ozračjem koje unosi radost u sve gledatelje, od najmanje djece do iskusnih odraslih.

Shakespeareovi ljubavnici na Lovrjencu / Foto: Brillant Events

Do danas gledala sam najmanje trideset različitih uprizorenja Maloga princa Antoinea de Saint-Exupéryja, ali predstava koju sam vidjela u Pragu (uz ekstremno skupu ulaznicu koju sam u vrelom lipnju u velikoj gužvi i redovima pred blagajnom jedva uspjela kupiti nakon odustajanja jednoga gledatelja) najviše me oduševila. Pod naslovom Maly princ – velke putovani Nova scena, Laterna magika Narodnoga kazališta, izgrađena nedavno paralelno s matičnim Narodnim divadlom u središtu Praga, postavlja predstavu dostojnu impozantne zgrade, češke, posebno praške kazališne, ali i filmske umjetnosti i unutarnjosti toga kazališta u kojemu je sve posvećeno umjetnosti, čaroliji zvanoj laterna magica, visokoj tehnologiji u koju se pretvara tradicionalno češko kazalište sjena i energetskim silnicama koje se osjećaju na svakom koraku između publike, prošlosti, sadašnjosti, budućnosti i kazališnih stvaralaca. Suscenarist, s Petrom Oslzyjem, i redatelj Vladimir Moravek gradi predstavu koja se izvodi na češkom uz simultane prijevode na njemačkom i engleskom za češke i inozemne gledatelje i kao posvetu na slavni češki pronalazak spoja kazališta i filma koji je zadivio svijet 1958. na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu i na suutemeljitelje kuće Laterna magika i sutvorce poliekrana/multizaslona Alfreda Radoka i Josefa Svobode.

Matija Ferlin prikazao je svoju verziju Sofoklove tragedije/ Snimila Silvija Dogan

Putovanje autora pilota i Maloga princa, njegova imaginarnog alter ega, u izvrsnoj glumačkoj izvedbi troje djece, tvorci predstave pretvaraju u putovanje svijetom od 1958. do danas, s tri videozida s prizorima najvećih svjetskih političkih događaja i otkrića na nizu malih kvadrata na velikom projekcijskom mozaiku, ali ujedno zadržavaju priču za djecu koja postaju odrasli i za odrasle koji postaju djeca, i na pozadinskom videozidu, u animaciji životinja i ljudi, predmeta i simbola i pronalaženjem jedinstvena izvedbenoga i glumačkoga koda. Predstava u dvosatnu trajanju s jednom stankom, u iznimno atraktivno kreiranim sjedalicama – kožnim naslonjačima koji nam omogućuju uzlet u svemir – nudi radost za oko, uho i dušu: uigran glumački ansambl savršenom dikcijom i uvježbanim pokretima te karizmatičnim veseljem spaja operu, ples, balet, teatarsku i umjetnost filma u jedinstvenu predstavu na nekoliko scenografskih punktova, od slomljena zrakoplova na sceni do minijaturnoga lutkarskoga kazališta. Naša se ushićenost viđenom predstavom ispreplela i s onom koju nudi ta kazališna zgrada i kuća iz snova, s kazališnom kavanom, knjižarom, knjižnicom, spojem češke erudicije, humora i tuge. Blagdan za strane posjetitelje sa svih kontinenata, praznik za praške obitelji, vrhunski kazališni događaj!

Drukčija verzija Procesa

Isto je kazalište, Narodni divadlo, u lipnju u kazalištu Stavovske divadlo, desetak minuta pješice od zgrade nacionalnoga kazališta kraj Vltave, premijerno prikazalo balet talijanskoga koreografa Maura Bigonzettija nazvan Kafka: Proces. Potpuno različito od obližnje izložbe u blizini Starogradskoga trga, koja Franza Kafku prikazuje u suglasju s misticizmom i romanikom od svijeta zatvorene naizgled modernije zgrade, ili s tmurnošću vlastite egzistencije, ili suprotno od onoga što nudi prostor kuće obitelji Kafka u Zlatnoj uličici na Hradčanima s pomisli na klaustrofobiju i suženost slobode izbora, ovaj Proces, u kojem glavnu ulogu pleše i glumi mladi Ondrej Vinklat – Josef K., spaja mladenačku, ljubavnu energiju i erotske vizije s onima pritisnuća na poslu, tj. mobinga. Budući da balet zahtijeva čistu formu, takav se oblik očekuje i na pozornici; ipak, scena je u pojedinim dijelovima pretrpana stolovima i sjedalicama pa izvođači balansiraju između klasičnoga baleta i suvremenoga plesa. Pomalo zbunjuje i izbor glazbe, od 16. do 21. stoljeća, čime se vjerojatno želi sugerirati univerzalnost Procesa, pa plesači, nerijetko prelazeći u nositelje glumačkog izraza, sa snažnom mimikom i gestikulacijom, trebaju uprizoriti jednako Goreckoga, Merulu, Bononcinija, Musorgskoga, Gesualda, Monteverdija i Buxtehudea. Izvedba doseže najvišu razinu upravo kad se oslobađa balasta drugih asocijacija i djela i kad se oslanja samo na Kafkin Proces kao na sudnicu i suđenje. U tim dijelovima predstave, s ogoljenim velikim prostorima i vratima kao nadsimbolom, vidljiva je poveznica između crno-bijeloga baleta i legendarnoga filma Orsona Wellesa Proces.

U Dubrovniku prije početka Dubrovačkih ljetnih igara za vrijeme trodnevnih lipanjskih praznika uspjeli smo pogledati predstavu Romeo & Juliet, prema slavnoj Shakespeareovoj tragediji, a u okviru u Gradu novijega festivala. Utemeljen 2014, u povodu 450 godina Shakespeareova rođenja, Midsummer Scene Festival, festivalski projekt pod pokroviteljstvom Turističke zajednice Dubrovnik i Grada Dubrovnika, spaja središte hrvatske renesanse i englesku prijestolnicu u niz događanja povezanih izvedbama engleskih glumaca na engleskom jeziku slavnih Willovih djela. Ove smo godine na Lovrjencu pogledali tragediju o veronskim ljubavnicima u dikcijski izvrsnoj izvedbi engleskih glumaca, poduprtih velikom disciplinom i međusobnom uigranošću. U publici je bio podjednak broj inozemnih i hrvatskih gledatelja, a primijetili smo velik i besprijekoran angažman hrvatskih organizatora, preciznije producentica Darije Mikulandra Žanetić i Jelene Maržić (Brillant Events). Predstavu redateljski potpisuje Sean Alta, profesionalni kazališni redatelj, ali i pisac i glumac (Bristol Old Vic Theatre School). Shakespeare na Lovrjencu mora biti događaj, što su potvrdile brojne šekspirijanske predstave od pedesetih godina do danas na Lovrjencu u okviru Dubrovačkih ljetnih igara. Pretpostavljam da je ovdje riječ o u financijskom smislu skromnijoj produkciji od one glavne festivalske, ali to se ni u kojem smislu ne vidi u glumi. Ističemo veliku požrtvovnost i početak glumačke karizme mladoga Clementa Charlesa, kao Romea, Gregoryja, koji tek završava glumu na Royal Birmingham Conservatoire, i scenski zanimljivu Georgiu Christodolou kao Juliet i Abraham. Pojavom i fokusiranošću dominirao je Mark Elstob kao Capulet, Friar John, Peter. Redateljeva zamisao da radnju smjesti u mafijašku Italiju šezdesetih godina 20. stoljeća u pojedinim se scenama pokazala atraktivnom i dojmljivom. Redatelj se fokusirao na rad s glumcima, a propustio je bolje razigrati prostor fascinantne tvrđave Lovrjenac, svevši ga zapravo na scenu-kutiju na otvorenom. Od 22. lipnja do 5. srpnja bilo je četrnaest izvedbi i jedna pretpremijera, a na premijeri je ozlijedila gležanj Amanda Osborne, Lady Capulet, pa ju je na sljedećim izvedbama zamijenila Caroline Wildi, kojoj je glumački ansambl maksimalno pomogao da uspije. Sve skupa: premda relativno tradicionalan u redateljskom, scenografskom i kostimografskom smislu, ovaj Shakespeare plijeni posvećenim glumačkim izvedbama.

Iz niza iznimno zanimljivih događanja koja smo mogli pogledati na Ganz novim Perforacijama u predljetnom i ljetnom Zagrebu u organizaciji neumornoga Domina odabrali smo novu predstavu, tj. izvedbeni projekt koreografa i izvođača Matije Ferlina Staging a Play: Antigona, prema Sofoklovoj tragediji Antigona u prijevodu Dona Taylora na pozornici Zagrebačkoga kazališta mladih 29. lipnja. Gostovanje na zagrebačkom festivalu nastalo je u suorganizaciji s Emanatom i Zagrebačkim kazalištem mladih, a predstava je premijerno nastala u produkciji i organizaciji Emanata i Matije Ferlina te u koprodukciji Mediteranskoga plesnog centra, Svetvinčenat.

Predstava braće Ferlin

Dramaturgija Gorana Ferčeca i koreografija Matije Ferlina zasnivaju se na ludističnoj zamisli i na lucidnom okretu kazivača priče o nesretnoj Antigoninoj sudbini, tako da jedini izvođač Matija Ferlin Antigonu ne spominje, u svom scenskom i govornom diskursu na engleskom tijekom cijele predstave govoreći tragičnu sudbinu iz pozicije neimenovana scenskoga kazivača koji najviše asocira na brata Polinika, u zrcalnom obratu na brata Eteokla, te u tjelesnom i mizanscenskom okretu, obratu i kretnjama na spoj sestre Antigone, koja će umrijeti želeći pravdu, i dvojice braće koji se međusobno probadaju. U igri je i asocijacija na zamjene identiteta između sestara Antigone i Izmene te na zamjene Kreontove i Hemonove vlasti. Matija Ferlin uvijek je nov i zanimljiv, svjež i dječački zasanjan pa mu uloga djece, braće i sestara nad sudbinom svijeta, i habitusom i glasom koji gotovo šapćući impostira tijekom trajanja cijele predstave na engleskom jeziku, uz mali mikrofon-bubicu itekako leži. Asocijacije na djetinjstvo, s malim sjedalicama i predmetima u izvrsnoj scenografiji starijega brata, Mauricija Ferlina, povezane su sa sudbinom zemlje kao planeta, države domovine, tako da se preokreću, igrom oružja i oruđa, kostima, cipela i pokrivala za glavu (kostimograf je Matija Ferlin), i sudbine potomaka Edipova roda u borbi za vlast nakon očeva progonstva i silnice onih koji su ostali u Tebi i onih koji Tebu napadaju, uz okret prema tajni vrata u pozadini.

Uz intrigantnu glazbu Luke Pinčića, sa scenskim i drugim asocijacijama na napadnutu psihu, dušu, zemlju, srušenu domovinu, apokalipsu, nove i stare izgnanike i prognanike, promjene konstelacije svijeta, pred nama narasta topla scenska priča o boli osobe, čovječanstva i tuge, unatoč okrutnim bitkama. Matija Ferlin kao koreograf plete pokretne niti priče tijelom i pokretima većinom okrenutim leđima publici, sa samo nekoliko puta okretanjem glave/lica publici kao antičke maske razjapljenih usta. Iznimno razrađen hod, vlasulja i mizanscena otvaraju pred nama čas muške čas ženske prostore vlasti i izdaje, sreće, žalosti i radosti, spajajući ih u jedinstveno tijelo emocija i patnje. Ovu ćemo predstavu, jednu u nizu kojima braća Ferlin rastvaraju i istražuju klasike na sceni, pamtiti još dugo i stalno joj se vraćati. Karizmatični Ferlini osvojili su nas i ovaj put, a da to u prvi mah nismo znali.

Četiri predstave, četiri sjajna autora, četiri različita događaja. Vrijedilo ih je pogledati.