Ima li čitanje knjiga budućnost?

Iznoseći prije nekog vremena rezultate najnovijeg istraživanja tržišta knjiga u Hrvatskoj, direktorica zagrebačke agencije Kvaka Tamara Kraus upitala se javno ima li čitanje knjiga budućnost. Pitanje se nametnulo ne samo nakon hrvatskog istraživanja nego ga je snažno poduprlo i jedno strano, američko. Podatak da je barem jednu knjigu u zadnjih godinu dana pročitalo 42 posto građana Hrvatske (najviše se čita beletristika – 58 posto), sam za sebe ne govori nam gotovo ništa. Ali kad se stavi u pripadni kontekst pa se usporedi s lanjskim podatkom, dobiva se otužan rezultat: posrijedi je pad čitanosti (čitanosti?!) od čak 14 posto! Ovaj put zagrebačka je agencija uz uobičajeno kvantitativno istraživanje provela i kvalitativno kako bi se u neposrednim razgovorima doznalo zašto se čitanost danas mijenja, i na koji se način to događa.

Serije – romani novog doba

A kad je riječ o navikama čitanja, nameće se zapravo pitanje mijenja li se čitanost ili se mijenja svijet koji nas okružuje? Jedno novije američko (kalifornijsko) istraživanje otkriva da danas, u vrijeme modernih tehnologija i sadržaja, primamo više informacija nego ikad – oko stotinu tisuća riječi dnevno. S tim u skladu serije su postale „romani novog doba“, no konzumiranje sadržaja ne donosi dodatni angažman, za razliku od tradicionalne knjige. Osim klasične, ukoričene knjige spomenuto hrvatsko istraživanje obuhvatilo je i nove medije, pa se pokazalo da tek dva posto hrvatskih građana čita i kupuje elektroničke knjige; daleko smo, dakle, od toga da digitalna knjiga zamijeni tradicionalnu. S druge strane, kad su posrijedi novi mediji, svakako valja spomenuti da se naši pisci sve češće odlučuju na pokretanje svojih mrežnih stranica i korištenje službenih profila na društvenim mrežama, na kojima objavljuju različite tekstove – prozu, kritiku, kolumne, komentare, dnevnike u kojima tretiraju teme od osobnih, privatnih pa do širih, društvenih. Nerijetko se neki od tih tekstova, u izboru, poslije nađu i među koricama knjiga, kao što se nedavno u izdanju VBZ-a pojavila Ljuta godina Julijane Matanović.

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2019.

Vratimo se sada na početak teksta i dramatično pitanje što ga je postavila direktorica zagrebačke agencije za istraživanje tržišta i ispitivanje javnog mnijenja. Podsjećajući na onih stotinu tisuća riječi dnevno i na silno mnoštvo informacija koje rastaču našu pažnju, rekla je da čitanje knjiga ipak ima budućnost. Samo, najprije moramo postati svjesni te situacije ometanja, i da u čitanje knjiga treba uložiti trud i angažman, prihvatiti disciplinu: „Kad to osvijestimo, možda ćemo smanjiti sve nepotrebne informacije i naći prostora koji nam omogućuje da pročitamo knjigu.“ Koliko god najnoviji podaci o čitanju ne idu naruku optimizmu, ja mu se uvijek radujem i podupirem ga – kad god se taj optimizam ostvario.

Vrhunski Karakaš

Treba biti trezven, u skladu s podacima do kojih se došlo u zadnjem istraživanju tržišta knjiga u Hrvatskoj, pa svakomu poželjeti da preko ljeta, kad većina ljudi može naći više vremena nego u ostalim dijelovima godine, pročita bar jednu ili dvije knjige; ne zato da uljepša izdajničku statistiku, nego da sebi priušti zadovoljstvo. Našim ću čitateljima preporučiti – a riječ je, naravno, o osobnom, subjektivnom izboru – nekoliko knjiga objavljenih u razdoblju od jeseni/zime 2018. godine; tomu ću, kao informaciju, dodati i najsvježija izdanja nekolicine naših nakladnika.

Najprije nekoliko riječi o nedavno objavljenu „planinskom romanu“ Damira Karakaša Proslava (Naklada OceanMore), djelu kojim je nadmašio ljestvicu što ju je sam visoko postavio svojim prethodnim romanom, Sjećanjem šume. U Proslavi je pisac na samo sedamdesetak kartica fikcionalizirao Liku i sudbine njezinih ljudi u prvoj polovici 20. stoljeća opisavši „tri generacije i dva rata“ – sina, oca i djeda, ukliještene posljedicama dvaju svjetskih ratova i negostoljubivom, okrutnom prirodom. No koliko god se Karakaševa proza činila jednostavna i „lako razumljiva“, ona je zapravo jako zahtjevna s obzirom na autorovu težnju ekonomičnosti izraza, onom čehovljevskom idealu „manje je više“. Pišući maksimalno sažeto, a kirurški precizno, uvodeći pejzažne lirske detalje, i sve bez atraktivnih likova i događaja, Karakaš sjajnim stilom sugerira raspoloženja i ugođaje; to pak čitatelju otvara prostor da sam svojim znanjem, iskustvom i emocijama dopisuje ono što nije napisano, a tako je jasno nagoviješteno.

Dvoje iskusnih pisaca okušalo se, vrlo uspješno, na turskim temama. Osječanka Ivana Šojat, pomalo neočekivano, svojim je opsežnim romanom Ezan (Fraktura) zaronila u duboku prošlost turske Slavonije – u 16. stoljeće, kad je Osmansko Carstvo bilo na vrhuncu moći. Glavni junak njezina romana, Ibrahim, potkraj života pripovijeda sinu svoju sudbinu obilježenu dvostrukim identitetom: muslimanskim, jer je bio turski vojnik, janjičar, i u sjećanju zametnutim kršćanskim, budući da je rođen kao Luka i iz svoga hercegovačkog sela još kao dječak nasilno („danak u krvi“) odveden u Tursku. Roman priziva povijesno vrijeme i okolnosti, ali posjeduje snažnu poetsku notu i dirljivu priču o ljubavi, prijateljstvima, vjeri u ljude i toleranciji. Drugi prozaist koji se otisnuo u tursku prošlost je Dragan Pavelić, čiji roman Vrijeme lala (Sandorf) ne iznenađuje toliko činjenicom da govori o turskoj prošlosti koliko izborom egzotične, sporedne povijesne teme – borbe crnih i bijelih eunuha za prevlast na otomanskom dvoru. U središtu su autorove historijske metafikcije (s dvojicom pripovjedača!) otomanski eunusi i sarajski harem tijekom stoljećā, s provodnom, neobičnom, pričom o ljubavi između crnog eunuha i haremske ljepotice koja se zbiva u vrijeme pada Osmanskog Carstva i ukinuća sultanova harema.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2018.

Nikola Petković nije se u svom romanu Put u Gonars (Profil) vraćao u tako daleku prošlost: on se zaustavio u godinama Drugoga svjetskog rata i razvio priču o ljudskom biću u logoru i logoru u ljudskom biću. U jednom intervjuu u povodu nagrade tportala za taj roman – eto još jedne preporuke za čitanje – autor Nikola Petković je rekao da su romanesknoj priči o mladoj ženi koja je u noći odvedena i internirana u Gonars, najveći fašistički koncentracijski logor u Italiji, podloga stvarni događaji koje je proživjela njegova baka iz Bakra. „Uzimajući nosivi motiv logora, mijenjajući pripovjedne strategije i perspektive“, kaže se u obrazloženju žirija, „autor gradi romanesknu kroniku Bakra u Drugom svjetskom ratu, koja je po svojim likovima, pričama i predajama na rubu groteske, fantazmagorije, koja je kaleidoskop pojedinačnih sudbina, stradanja, uzaludnih i nevjerojatnih ironičnih zgoda i zbivanja na ruševinama jednog svijeta.“

Teškaši od 500 stranica

O ruševinama nekih svjetova govori i obiteljski roman Ratka Cvetnića Blato u dvorištu (Mozaik knjiga), čiji pripovjedač u invalidskim kolicima opisuje pojedinačne sudbine brojnih osoba s fotografije koju je snimio još kao mladić, na dan kad je stradao u automobilskoj nesreći. Roman obuhvaća drugu polovicu prošlog i početak ovog stoljeća – vrijeme burnih previranja u svijetu i njihove specifične odjeke u nas i sadržava snažne elemente ideološko-političkog i društvenog romana. Cvetnić je ponovo napisao gust, precizan, misaon, ironičan tekst – cvetnićevski, a spomenimo i da mu je pripala Nagrada HAZU za književnost za 2018.

A sada dva teškaša, svaki od po petsto i više stranica, o kojima nećemo duljiti; vjerujem da će oba romana lako naći put do čitatelja, kojima će biti zadovoljstvo odvojiti vrijeme za nešto duže književno putovanje. U romanu Gorana Tribusona Otac od bronce (Mozaik knjiga) glavni junak nakon višegodišnjeg boravka u Austriji vraća se u rodni grad uoči rata, a tamo ga čekaju mnoga iznenađenja zanimljiva vremena. Štivo koje govori o mutnom vremenu i mutnim sudbinama, ne štedeći nikoga. Roman Josipa Mlakića Skica u ledu (Fraktura) žanrovski je mješanac kriminalističkog i ratnog romana i antiutopije, u čijem su središtu dvojica braće suprotstavljenih karaktera i njihovi prijatelji u malom bosanskom mjestu.

A evo koje nam knjige izdavači nude uoči ljetne sezone.

Zagrebački nakladnik Durieux objavljuje knjigu pjesnika i prozaista Gorana Bogunovića Populacija II, „miks eseja i autobiografskog pripovijedanja“. Mario Brkljačić javlja se opsežnom knjigom kratkih proznih tekstova Doručak za bič, a Puljanin Vojin Pašić čitateljima nudi zbirku od šest priča naslovljenu Na samotnoj prevlaci otoka Vange.

Zaprešićka Fraktura nudi čitateljima nova djela svojih etabliranih autora: roman Nebojše Lujanovića Južina – „najveću posvetu splitskim redikulima“, roman Josipa Mlakića Evanđelje po Barabi, napisan „iz perspektive jednoga od najomraženijih likova iz Biblije, židovskog pobunjenika Barabe“, i knjigu mikrofikcija Miroslava Kirina Malešne.

Na policama Knjižare Matice hrvatske ovih je dana stiglo novo izdanje Glavaševićevih Priča iz Vukovara, a dostupna ne su i nove zbirke feljtona Pavla Pavličića Ropotarnica i putopisi Mladena Klemenčića Između Alpa i Jadrana.

Hena com šalje čitateljima čak pet knjiga: romane Aleksandre Kardum Soba moje sestre i Irene Matijašević Igra istine, te knjige priča Zorana Žmirića Kaleidoskop, Valenta Pavlića Prepreke. Prečaci. i Ksenije Kušec Opća opasnost.

Milinović, Kolanović, Barbieri

Hrvatska sveučilišna naklada objavila je roman Dine Milinovića Marulov san, opsežan povijesni krimić, „ali prije svega hommage humanističkoj kulturi renesansnoga Splita i ‘ocu hrvatske književnosti’“.

Iz Naklade Ljevak dolaze nam romani Vladimira Stojsavljevića Opijum za narod, Jasne Horvat OSvojski i Martine Vidaić Anatomija štakora.

Profil je objavio knjigu priča Maše Kolanović Poštovani kukci i druge jezive priče, s autoričinim ilustracijama. „Poštovane kukce žanrovski bi se moglo opisati kao tranzicijsku gotiku, postsocijalističku zonu sumraka, jezivo stvarnosnu prozu…“ stoji na koricama knjige.

Požežaninu Vladi Rajiću požeški je ogranak Matice hrvatske tiskao zbirku priča Gradske kćeri.

Iz Sandorfa nam stiže kriminalistički roman Roberta Međurečana Krletka za glinenog goluba te alegorijska groteska Stranka, roman pulskoga novinara i urednika Bojana Žižovića.

U nakladi VBZ-a pojavio se roman Veljka Barbierija Sfinga, kojim autor zatvara svoju romanesknu splitsku trilogiju, a lanjskoj dobitnici VBZ-ove nagrade Marini Šur Puhlovski objavljena je zbirka priča Treći život druge violine.

O nekima od spomenutih knjiga bit će, naravno još riječi u Vijencu.