Hommage sisačkim slikarima i nastavnicima

Sve je više manjih gradova i sredina koje traže svoje mjesto pod hrvatskim kulturnim nebom. Takav je i grad na tri rijeke – Sisak, koji se sve češćim manifestacijama trudi privući pozornost šire javnosti bilo da je riječ o umjetničkim događanjima poput Star Film Festivala, džez-festivalima, izložbama ili humanitarnim akcijama.

Slavo Striegl, Stari Sisak, 1960. / Izvor Gradski muzej Sisak

U niza događanja posebno se izdvaja višemjesečna izložba Sto umjetnina za sto godina Gimnazije Sisak. Neobična izložba otvorena je u lipnju u Gradskom muzeju Sisak, gdje se u prostorima Starog grada, kraj kojega je 22. lipnja 1593. održana povijesna bitka, predstavilo točno sto djela različitih autora čija se povijest i djelovanje vezuju uz spomenutu srednju školu. Kroz nju su prošla mnoga poznata imena, a i rijetko se koja gimnazija može pohvaliti tako brojnim pojedincima kako iz redova nastavnika ili profesora tako i učenika koji su je pohađali i poslije bili zapaženi u kulturno-umjetničkom djelovanju. Iz tog niza izdvojeno je tridesetak imena: dvanaest pedagoga i devetnaest učenika, poznatih imena kako u sisačkom kraju tako i u Hrvatskoj a i šire, koji su u razdoblju od 1919. do danas djelovali ili svojim radom bili vezani (ili jesu) uz Gimnaziju i grad. Radovi tih autora temelj su za sagledavanje likovne umjetnosti kraja te je logično da se jubilej obilježi ozbiljnijim događajem, što je rezultiralo izborom djela iz fundusa Gradskog muzeja, iz privatnih zbirki više obitelji  (Tonković, Vrga), iz Galerije Striegl te radovima živućih likovnih umjetnika.

Zapaženi umjetnici

Kronološki postav prati katalog u kojem je kratkim uvodom i leksikonom pojedinaca pjesnik, likovni kritičar i pulmolog Boris Vrga prezentirao presjek unutar sto godina, upotpunjen nizom zanimljivih crtica iz života profesora i učenika.

Djela kotiraju od razdoblja tridesetih godina prošlog stoljeća pa do umjetničkih radova svježijeg datuma, različitih tehnika i likovnih pravaca, od najrasprostranjenije tehnike ulja do konceptualnih izložaka, od klasičnog slikarstva i skulpture do audiovizualnih djela.

Cilj izložbe jest predstaviti kontinuitet likovnog odgoja i obrazovanja Gimnazije, od nekadašnjeg prostorukog risanja preko likovnog odgoja do likovne kulture danas.

Od tridesetak umjetnika zastupljenih radovima na izložbi svakako su najzvučnija ona poput Mile Kumbatović, Nikole Reisera, Ivana Antolčića, Vladimira Filakovca, Slavka Striegla, Marka Tadića.

Mahom su to akademski slikari izašli iz ozbiljnih atelijera vrsnih hrvatskih umjetnika kao što su Becić, Vanka, Valdec, Tartaglia i mnogi drugi kojih se utjecaji i vide na radovima osobito tih ranijih epoha, kada je velik broj majstora koristio teme kao isječke stvarnog okruženja za svoje ekspresionističke ili intimističke poetike. Svakako je tu presudan pejzaž, kojim regija obiluje, te uvijek zastupljena mrtva priroda, ali se kod mlađih autora, paralelno sa suvremenim strujanjima, jasno vidi interes za drukčijim oblikovanjem i umjetničkom porukom. Stoga je zanimljivo upravo praćenje razvoja novijih, modernih likovnih progresija i penetracija vidljivih od epohe do epohe, od starijih do mlađih generacija.

Prvi učitelj likovne kulture koji se spominje u katalogu, ali nije zastupljen radom na izložbi (iako postoje dokazi njegova likovnog djelovanja) jest Julije Novak, profesor prostorukog slikanja i krasopisa. Paralelno s njim na školi izvanredno predaje i sin Bele Čikoša Sesije Julije, akademski kipar vrlo širokih interesa likovnog oblikovanja, kao što je to slikarstvo, restauratorstvo i cizeliranje bronce. Pedagoškom predanošću u skupini imena ističu se Petar Javor, Ivan Heil, Ljudevit Šestić, Miron Makanec, Ferdo Ladika i još neki zaduženi za stvaralački interes mnogih generacija. U izvještajima škole 1939/40. spominje se i Ivana Tomljenović Meller, avangardna umjetnica s početka dvadesetog stoljeća koja je studirala u školi Bauhausa, ali za koju spisi tvrde da je premještena u žensku gimnaziju u Zagrebu.

U četiri-pet godina rada na Gimnaziji Mila Kumbarović utjecala je na mnoge kasnije slikare i kipare, a zasluge joj se najvećim dijelom upućuju za nesebično zalaganje u usmjeravanju Ivana Antolčića i Gabrijele Kolar u njihovim likovnim nastojanjima. Uz rad u školi, Mila je i privatno poučavala u Sisku, gradu gdje se u Parku Željezare nalazi njezina skulptura. Na izložbi je zastupljena s četiri rada manjih formata, tri ulja i jednim kiparskim ostvarenjem, koji su dio fundusa Muzeja i u privatnom vlasništvu dviju obitelji.

Slikara Petra Pappa u Gimnaziji nasljeđuje Slavko Striegl, pedagog koji je više od četvrt stoljeća predavao na školi i za sisačke razmjere vjerojatno najvažnija figura koja je stvorila temelje za likovno obrazovanje i djelovanje niza plodnih generacija. Bio je slikar od ranih 30-ih do kraja života prolazeći u svom opusu obilježja od impresionizma do apstrakcije. Koristeći se raznim likovnim tehnikama i žanrovima, kao predavač najviše je zagovarao crtež jer je smatrao da je to temelj bilo kakvih složenijih nadgradnji, osobito važan u zapažanju djece.

Stotinjak posjetitelja na otvaranju izložbe mogli su, dakle, uspoređivati odnose učitelja i učenika, tražiti sličnosti i utjecaje. Nakon apsolviranih profesora, na redu su nasljednici, oni koje su podučavali.

Jedno je od istaknutih imena hrvatskog intimizma Nikola Reiser, koji je u razdoblju od 1930. do 1935. u Sisku živio kod djeda i tako završio pet razreda gimnazije i u tom razdoblju dobio sva pripremna znanja, osobito crtačka, koja će mu koristiti u daljem likovnom obrazovanju i djelovanju. Na izložbi je predstavljen s četiri rada: pejzažom, vedutom, figurom i mrtvom prirodom, nastalima u rasponu od četiri desetljeća.

Najilustriraniji na izložbi je Ivan Antolčić (šest radova), višeslojni umjetnik širokih afiniteta za likovne izazove, svojom je zavičajnom ikonografijom zadivio mnoge kako kao ilustrator tako i kao plastičar. Sublimirajući različite elemente u vlastitim djelima, i sam je postao mnogo puta nagrađivanom ikonom.

Susret starog i novog

Među umjetnicama i umjetnicima nalaze se oni koji su se usavršavali na prestižnim domaćim i inozemnim institucijama, počevši od Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (većina) do Akademije lijepih umjetnosti u Rimu (Josip Stanić Stanios). Među autorima su i neki koji su djelovali na području obilježavanja javnih spomenika (Gabrijela Kolar, Momčilo Krković), a i oni koji su hrvatsku umjetnost kroz svoje radove zastupali na prestižnim međunarodnim izložbama, kao što je to primjerice Venecijanski bijenale (Zdenko Gradiš, Marko Tadić).

Mlađe generacije Gimnazije zastupljene su radovima umjetnika kao što su Alem Biočić, Petra Brnardić, Marko Krajcar, Ana Ugarković, Ivana Tkalčić, već spomenuti Marko Tadić, koji će, nadamo se, ponoviti zlatno doba sisačke gimnazije kakvo se dogodilo između 1934. i 1947.

Bogatstvo ove izložbe jest mjesto susreta starog i novog, starog i mladog. S obzirom da je to presjek od jednog stoljeća, svatko će na izložbi moći naći nešto za vlastiti ukus. Kako sam već spomenula, mnogi od predstavljenih nam autora crpili su i crpe svoje teme u krajoliku ili riječnoj veduti, dugi je to niz godina kroz koje prolaze različita likovna strujanja. Konačno, svima nam je poznato kako je 20. stoljeće bilo frekventno brojnim i munjevitim izmjenama. Ritam i protok vremena vidljiv je u radovima slikara i kipara predstavljenih javnosti na izložbi 100 umjetnina za 100 godina Gimnazije Sisak, njihovoj otvorenosti za novo, koje su iskoristili za prenošenje vlastitih likovnih poruka ili kreiranje drukčijih mentalnih sklopova i likovnih poimanja. Ljepota je upravo u tome da se likovno iskustvo autora složilo u kronološku lentu kojom su autori postava omogućili posjetitelju sagledavanje stvaralaštva cijeloga kraja, dijela Posavine.

Izložba je otvorena do listopada ove godine.