Dva stoljeća na dva kotača

Milan Pavić, Međunarodna biciklistička utrka u Zagrebu, 1949. / Fond fotografija Agencije za fotodokumentaciju

Kotur, koturača, samovoz, trkalica, brzonoga, dvokolica... Sve su to kroz prošlost korišteni nazivi za predmet diljem svijeta poznat kao bicikl, vozilo na dva kotača koje vozač pokreće vlastitom snagom. Promatramo li bicikl kroz tu, gotovo simbiotičku uporabnu dimenziju, on prestaje biti samo prijevozno sredstvo i prerasta u suputnika. Vožnja bicikla, diljem Europe popularizirana u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, danas je, jedva stoljeće i pol poslije, jedan od najpopularnijih oblika prijevoza. Svijetom se trenutno kreće više od milijardu bicikala, što je više od broja trenutno raspoloživih automobila pa ne čudi što u mnogim dijelovima svijeta bicikl odavno nije „samo dječja igračka“ već i najčešće korišteno prijevozno sredstvo. I najekonomičnije, prilagođeno zahtjevima ekosustava i izrazito povoljnih učinaka na zdravlje biciklista.

Teško je s posvemašnjom sigurnošću utvrditi kad su i kako nastale prve prethodnice dvokotačnog vozila; prema nekim zapisima prve je skice u 16. stoljeću izradio Leonardov učenik Gian Giacomo Caprotti, dok drugi kao biciklističkog vizionara navode stanovitog grofa De Sivraca, čija se preteča bicikla navodno pojavila u posljednjem desetljeću 18. stoljeća. No da nije bilo 1816, na sjevernoj polutki upamćene kao godina bez ljeta i godina neuspješnom žetvom uzrokovana pomora konja, možda njemački barun Karl von Dreis ne bi godinu poslije izradio prvi povijesno priznat dvokotač. Njegova se odrezna kretala brzinom od trinaest kilometara na sat, bila je u potpunosti izrađena od drveta i težila je čak 22 kilograma. Taj je model 1819. nadogradio Britanac Denis Johnson, a pjesnik John Keats gotovo je odmah izrazio nezadovoljstvo izumom, nazvavši ga ničime dana.

Omiljen oblik prijevoza

Potreba za podizanjem svijesti o važnosti korištenja bicikala u svakodnevnom životu kao i obilježavanje okrugle godišnjice njegova izuma potaknuli su čelne ljude Hrvatskoga državnog arhiva da 10. lipnja, uz Međunarodni dan arhiva, otvore izložbu u povodu dvjesto godina bicikla, jednostavno nazvanu Bicikl. Premda najveća, Bicikl nije i jedina izložba o toj temi u nas sada. Dva stoljeća od njegova izuma obilježavaju se i na izložbama u Slavonskom Brodu i Osijeku, a i drugi su se arhivi, kao što je otvarajući zagrebački postav najavila ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, uključili u obljetničke aktivnosti. Arhivi na svoj dan, kazala je ministrica, ponovno skreću pozornost na sebe, kao baštinske institucije u javnosti su manje vidljivi i percipirani od knjižnica i muzeja pa ovakvim aktivnostima prezentiraju bogatstvo u njima čuvane baštine i šalju poruku o važnosti ulaganja u arhive.

Zagreb, Umjetnički paviljon, HR-HDA-1684, Zbirka razglednica

Ta se poruka posebno podcrtava boljom vidljivošću i lakšom dostupnošću baštine kroz programe njezine digitalizacije i izložbama čijim posredovanjem arhiv od statične baštinske institucije postaje aktivan sudionik dijaloga o aktualnim problemima zajednice. Ovom se izložbom građani pozivaju na češće korištenje bicikala i rasterećivanje gradskog središta, zaključila je ministrica, koja se na otvaranje dovezla biciklom baš kao i Christian Thoring, veleposlanik zemlje s dugom tradicijom bicikliranja, Kraljevine Danske. Ondje je bicikl još od dvadesetih godina prošlog stoljeća simbol slobode i jednakosti jer ljudi svih dobnih, spolnih i klasnih skupina bicikliraju jedni uz druge, neopterećeni razlikama, a Danci se vožnji bicikla uče čim naprave prve korake pa je njihova svijest o važnosti tog prijevoznog sredstva toliko snažna da nema potrebe za njegovim zaključavanjem. Bicikli se u Danskoj gotovo pa i ne kradu.

No i hrvatski se biciklizam razvio vrlo rano, a prema riječima postavljačice izložbe Ane Štimac cilj je izložbe prikazati popularnost biciklizma na ovim prostorima i sveprisutnost bicikla u svakodnevnom životu. „Krenuvši istraživati, shvatila sam da u arhivskom fondu postoji mnogo građe o temi bicikala. Najzastupljenije su fotografije, poglavito one iz fonda Agencije za fotodokumentaciju. Osim vlastite, na izložbi koristimo i posuđenu građu i HT muzeja i Muzeja grada Zagreba, a Hrvatski športski muzej priključio se posudbom pokala, znački i biciklističkih kapa jer mi te predmete ne posjedujemo“, govori Ana Štimac, koja ističe kako se bicikl na ulicama hrvatskih gradova pojavio vrlo rano. Preteču suvremenog bicikla, velociped, na Svjetskoj su izložbi u Parizu 1867. predstavili Pierre i Ernest Michaux, a iz francuske su je prijestolnice na ulice Zagreba i Karlovca dopremili trgovci Ladislav Beluš i Petar Lukšić. Vožnja biciklom ili koturanje je, prema nekim zapisima, već početkom osamdesetih godina tog stoljeća, osim u navedenim gradovima, bio uvriježen oblik prijevoza i u Jastrebarskom, Samoboru i Varaždinu te obližnjem mu selu Jurketinec. Prvi su biciklisti, uz vrlo neugodnu vožnju, morali trpjeti i izljeve bijesa sumještana, koji su bicikle, zbog velike brzine, vidjeli kao opasnost za djecu, a đavolje je vozilo izvan gradova plašilo konje pa su neki vozači, poput jurketinečkog posjednika Josipa Mikšića, završavali s ozbiljnim ozljedama.

Izjednačavanje veličine kotača i uvođenje lančanog pogona 1885. označava početak suvremenoga razdoblja razvoja, a niski će bicikli uskoro zavladati hrvatskim ulicama. O važnosti njihove uporabe svjedoči i osnutak Prvoga hrvatskog društva biciklista koje je, iste te godine, osnovano u Zagrebu nakon čega su uslijedile osnivačke skupine biciklističkih društava diljem zemlje; u Puli je osnovan Velose Club Polese, u Splitu Klub biciklista Velocitas, u Zagrebu Koturaški klub Orao, a popularnost bicikliranja kao sportske aktivnosti ocrtava se i u 1894. utemeljenu Prvom hrvatskom društvu biciklistah, na čelu s predsjednikom Hinkom Krapekom. Bio je to prvi strukovni sportski savez, a osnovan je na inicijativu Prvog hrvatskog društva biciklista, zagrebačkog Slavena, Kluba biciklista hrvatskog Sokola, sisačkog Sokola, karlovačkog društva Naprijed i Varaždinskog kluba biciklista.

Prva su strukovna udruženja vrlo ozbiljno shvaćala i izdavanje edukativno-informativnih listova, biltena i biltena, u to su vrijeme objavljena Pravila: Vozni propisi, počeo je izlaziti časopis Sport: glasilo za sve sportske struke: službeno glasilo saveza hrvatskih biciklista, a gotovo su sve važnije tiskovine izvještavale o biciklističkim utrkama. Ana Štimac kaže da to i nije neobično jer je biciklizam u to vrijeme bio najpopularniji sport, a onodobni su biciklisti bili popularniji od svih ostalih sportaša. „Biciklističke utrke bile su među najpopularnijim društvenim događajima i sve su ih novine pratile, ako već ne reportažama, barem kratkim vijestima o njihovu održavanju. Pronašli smo mnogo arhivskog gradiva o toj temi, kao i novinske oglase ili razglednice s motivom bicikla, što svjedoči o važnosti koju je on imao za Zagrepčane na prijelazu stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća.“

O važnosti biciklizma, još više od izloženih dokumenata, govori podatak o čak trima biciklističkim trkalištima što ih je Zagreb imao na prijelazu stoljeća; prvo je izgrađeno 1891. ispred današnjeg Muzeja Mimara, drugo 1896. iza Botaničkog vrta, a treće godinu poslije u Maksimiru. Održavane su i mnoge biciklističke utrke, prva 29. lipnja 1986. na Zrinjevcu, a prvu cestovnu 1892. je, na relaciji Zagreb – Petrinja, odvozilo dvanaest vozača. „Fotografije su najzanimljiviji materijal jer slikovno potkrepljuju neki događaj, no mnogo je i pisanih dokumenata“, govori Ana Štimac pokazujući dopis iz 1940. kojim biciklistički savez od banova kabineta traži pokroviteljstvo za utrku u obliku prijelaznoga pobjedničkog pokala, iz čega se vidi onodobna razvijenost sustava pokroviteljstva, ali i visoka organiziranost biciklističkih događanja.

Budućnost biciklizma

Osim sportske i rekreativne, vrlo je zanimljiva uloga bicikla u ratnim vremenima. U obama su velikim ratovima biciklističke postrojbe sudjelovale kao dio pješaštva. Kao član jedne takve u Drugom je svjetskom ratu sudjelovao proslavljeni biciklist Milan Emil Meniga, dok je Franjo Gregl, biciklist starije generacije, poginuo u Prvom svjetskom ratu vršeći vojnu dužnost u sastavu zrakoplovstva. Na izložbi su prikazane i dvije fotografije biciklističkih postrojbi snimljene na karlovačkom području nakon Oluje.

A kakvo je stanje danas? Danski je veleposlanik na otvaranju govorio o biciklističkoj infrastrukturi koja je u Danskoj izgrađena toliko da postoji čak i biciklistička autocesta, no mreža biciklističke infrastrukture u Zagrebu, premda je s 200.000 bicikala šesti u Europi po njihovu korištenju, tek treba biti izgrađena. Ana Štimac tu ističe važnu ulogu Sindikata biciklista, čija je pozornost usmjerena na poboljšanje uvjeta za svakodnevnu vožnju, kao i na osvješćivanje svih sudionika u prometu o važnosti visoke razine prometne kulture i lijepog ponašanja u prometu. Sindikat, također, ukazuje na pogodnosti što ih zajednica može imati od korištenja bicikala i time, kao i ostale udruge, po mišljenju postavljačice izložbe daje važan doprinos. Tomu bi mogla pridonijeti i izložba, ali ne smije ostati izolirano mjesto, već prva karika u komunikacijskom lancu, a njezina su vrata za posjetitelje otvorena do 30. kolovoza.